Ne zeli da se sjeca...

Visoravan u kamenitoj pustinji i topla noc u kojoj su meteori poput novogodisnjeg vatrometa parali nebo.
Noc punog crvenog mjeseca...

Stajao je na jednom kraju platoa glave skrivene sjenkom vrhova skupljenih krila.
Nije htjeo da je uplasi, onako sitnu, sklupcanu na drugome kraju ispod velike stijene. Htjeo je da joj objasni, ali znao je da trenutno nije u stanju da slusa, da cuje, tacnije.

A doveo ju je tu da joj otkrije istinu, da je povede sa sobom u postelju od oblaka, tamo gdje zvijezde poput kandila igraju na dlanovima. Tamo gdje je je mjesec crveni prolaz u jednu novu dimenziju u kojoj ce biti ravni bogovima...

Na prvi zvuk cijepanja koze s njegovih ramena, trgla se iz zagrljaja, odvojila usne preplaseno i zagledala se iznenadjeno u njegove oci, koje su u tim trenucima preklinjale. "Ne plasi se, sve je u redu. Ovo je nesto... skoro normalno..." A onda su zasjajile celicno plavo, i tu vise nista nije mogao da ucini. Pognute glave, gledao ju je kako bjezi...
A vjerovao je da je to bio pravi trenutak, da je to bila prava noc, da je ona bila ta prava, koja moze da shvati!

Ne, nije htjeo da je uplasi, bas kao sto nije htjeo, da jos jednu noc punog mjeseca provede skrivajuci se od nje, bjezeci u visine daleko od svih, ili se krijuci po pustinjama i morskim dubinama...

Posmatrao ju je... Bila je sada samo jos jedna koja zna njegovu tajnu i koja ne moze da je podnese. Tacnije, posljednja... 

Znao je sta mu je ciniti.

Rasirio je krila preko zvjezdanog neba, i krenuo prema njoj, gore visoko. Prema sljedecoj planeti na rubu udaljene galaksije.