Danas sam konacno izasla iz kuce posle dva dana. Prosto kao neka macka, sto i jesam po zodijaku u koji ne verujem, ne volim da izlazim na kisu. Cekam sunce da se raspline po asfaltu pa da mi zacrveni kozu od glave do pete.
Dva dana nistam bila nigde. Radila nis'.
Ali vec danas otkrila sam par stvari. Da Carls Darvin i ja delimo isto misljenje o religiji i moralu. Da je Vil Smit izrastao u neodoljivog sredovecnog muskarca i vanprosecnog glumca. I ovu dvojicu. Iz Svedske.
Kad sam bila u Meksiko Sitiju u jednom hostelu upoznala sam jednu Svedjanku. I jednu Francuskinju. Jedan dan smo provele zajedno. Isle u Kucu Fride Kalo, Lava Trockog i muzej prehispanske umetnosti koji je meksickom narodu sagradio Dijego Rivera. Svedjanka je imala ogromne sise i pegice na nosu. Bila je odbojna, s nadrkanom facom, ali je imala neki klinacki kretenski zarazan smeh. U totalnom neskladu sa susdrzanom skadinavskom pojavom. Pricala je kako u Svedskoj niko ne dobacuje na ulici i kako u autobusu niko nece sesti do tebe ako postoji jos neko prazno mesto gde bi mogao da sedi sam. I kako postoji nesto sto razlikuje sve svedske grupe od ostalih. Nesto neobjasnjivo, ali sveprozimajuce.
To vece kada smo se vratile iz obilaska muzeja otisle smo na krov na veceru. Pored nas je seo jedan Jevrejin, iz Izraela. Rekla sam, da bih se malo kurcila, da je te godine njegovoj domovini sezdeseti rodjendan. Nakon sto se prijatno iznenadio, zapoceo je pricu o Palestini, sadasnjem premijeru i istoriji Jevreja jos pre Hrista. Tada sam priznala da sam slucajno u nekim novinama videla naslov o sezdesetogodisnjici Izraela i da se tu moje znanje zavrsava. Onda mi je polako i sa puno detalja ispricao nesto o osnivanju, od prvog premijera do danasnjeg dana. Sisata Svedjanka je klimala glavom kao da je cula za svakog od njih. Onda smo poceli da nabrajamo poznate ljude iz nasih naroda. Njemu je bio najlakse, sto je potkrepio izjavom da najveci procenat Nobelovaca cine Jevreji.
Tu se sam se vec malo lozuckala na njega. Ne na njega kao Njega, eto ni ime mu nisam zapamtila, vec na njega kao Jevrejina. Pripadnika tog gotovo misticnog naroda, koga mi odavde poznajemo samo iz trivijale americkih filmova. Vidimo ih kako se u crnim kaputima setaju Lexingtonom, ulaze u one njujorske zgrade isod cijih tendi ih pozdravljaju portiri i produzavaju do liftova sa limenim vratima. Poneka knjiga ili nezavisni film prikaze kako se preko okeana gotovo istrebljeni rehabilituju. Kako se bore za svoju drzavu, uce iznova svoj jezik, ne dajuci mu da umre. Proucavaju toru, pale neke smesne svecnjake, nose kretenske kapice na temenu. I sve to vreme ne prestajuci da zaduzuju covecanstvo svojim mislima, slikama, tekstovima, psihoanalizama, naukom.
On je pricao o Palestini, ja sam pricala o Kosovu. Povukle su se neke paralele.
Onda je sisata Svedjanka zablebetala o Svedskoj. O Abi, o nekim grupama, kako je u San Dijegu ucila da surfuje. Smejala se kretenski i sise su joj veselo nesvedski skakutale.
Ja sam spomenula Nikolu Teslu, ali za njega nisu culi. Probala sam Ivu Andrica. Svedjanka je talasala o nekim meni nepoznatim Indi rok grupama, ali Jevrejin ih je sve znao.
Zevnula sam i otisla na spavanje. Oni su otisli na ju tjub.
Ugasila sam svetlo u svojoj sobi. Zaboravila sam Novaka Djokovica. I Tita.
