Ponekad kad uzmem da čitam svoj blog iznenadim se koliko zvučim tužno i izgubljeno. Ponekad se sažalim nad svojom sudbinom. Dok čitam ovaj blog. Posle kada ga zatvorim sve se vrati na staro. Malo slatke dekadencije noćnog života, malo francuskog realizima i hirurgije za studente medicine i život ima neki drugačiji, nenametljivi ukus. Ne oseća se ni besmisao, ni prolaznost, ni zbunjenost kada se potone u jalove zanimacije svakodnevnice.
Ponekad, u sitne sate zakljuca ona sinja kukavica ljudske kosmičke izgubljenosti. lli, što bi Ona to rekla - kosmičkog BLUZA, MAMA... Iskresne ono gogenovsko Ko smo šta smo , what d fak....
E pa. Ja sam ta što ne uči na greškama, što na svome otrcanom blogu piše samo kada se oseća nesrećno, odbačeno i droljasto. Što ima želju da bude pisac samo kada je neko odjebe, što krije vodku u kanti sa diskovima, što je upravo prevarila dečka koji joj je pre dva dana rekao da se zaljubljuje u nju i sada se oseća kao najgore govno i očekuje oprost od ljudi s one strane monitora... pa da p da p da.
