Zaustavivši se i zaozbiljno zapita stidljivo

Ne misliš li sinko da mi danas srce krvari

Je li mi sav bol, jad, na licu nešto vidljivo?

Malo, začuđeno sam se, na mah zaustavio

Pogledao ga trenutak i u očima teret vidio

Ovakav mu život kao da se, meni pojavio

Nikojem neprijatelju ne bih tad pozavidio!

Reci, što ti je na srcu, onda, lakše će ti biti

Obzirom koliko si u patnji, čovjeku donosi

Neizvjestan život, može mu se, i gore zbiti

On u pravilu sve poteškoće naišle podnosi!

Znam da je tako, odgovori s grčom, starina

Ali, tko da još nakon svega shvati ovo sada

Nisam, poput neznanog iz svijeta barbarina

Duh euforije ovim, neznanim ljudima vlada!

Zašto grublje tvrdim kad čovjek kao ti jesam

Treba da slavim, posve što se danas događa

No sinko dobro znaš za moj slučaj gdje sam

Ljude, moraš razumjeti, sve ovo me pogađa!

Bio si u mome selu gdje sam tada nekoć živio

Obitavam u kući onoj; ma tu je netko isto bio

Pa je možda život svoj kao mi sretan proživio

Posve je sigurno da se, i njemu isti usud zbio!

Kad god se, svih tih tužnih godina sjetim toga

Sjednem ispred njegove kuće i vrijeme kratim

Nekako čežnjivo, gledam u nebo, molim Boga

Da se ja, kao i on, jednom, svojoj kući vratim!