Obitavam, u Marignanu, na kraju Šanzelize

Kojoj, najljepša ulica Pariza poglede otvara

Povremeno me tuga savlada, žmarci nailaze

Svirke svirača što istinske ljubavi zagovara!

Ustao sam, nešto ranije, i došao do prozora

Obuzela me je, nekakva, neobjašnjiva, sjeta

Možda to utiče, ova, čarobna, sunčana zora

Uvijek najavljuje kraj vrućina, odlazak ljeta!

Odmah dole na ulici, začula se šansona fina

Postariji, muzikant, bio je na klupi u parku

Njegovom dušom, srcem, stopila se violina

Opijevajući nekad, izgubljenu, ljubav žarku!

Dvoje, zaljubljenih, zastalo je, tiho do njega

Nešto su smiješeći se, rekli, i novac mu dali

A on, onako, kao da je, odvaljen od brijega

Ushićen zbog njih, pozva sreću i tiho zahvali!

Svemirko