Kažu, da je čovjekova, mana, skretanje s puta

I, zastranjivanje, zbog kojega treba da se stidi

Opasnošću na svakom koraku minama posuta

Jer remeti njegov život pa ga ne rijetko postidi!

Mnogi ljudi jednim i na više kolosijeka putuju

Na različitim prostorima mogu svoj život živjeti

No, u samo jednome trenu u neprilike otputuju

Uz zadovoljstva će u pravilu, nesreću doživjeti!

Nedostaju im Skretničari da polugicu pomaknu

Preusmjeri njihovo djelovanje koje žive u misao

Manje kolateralne nestvarnosti i u čas odmaknu

U nekom drugom smjeru koji će im dati smisao!

Što učiniti? Budi svoj! Nemoj nikada drugi biti

Teško onom koji imitira i lažni život usput traži

Sreću će sresti taj koji se poželi uz drugoga zbiti

Ako uz pravu ljubav zajednički svoj put potraži!

Nekad u mjestu nekom u vremenu jednom

Biće je mnilo kako može čovjekom postati

Razmišljalo dugo o svom životu bijednom

Donijelo odluku, u siromaštvu, neće ostati!

Iz livade, šumarka u svoju kuću se preselio

Koju je nakon truda mnogo muka sagradio

I u svome traženju u mnoga mjesta odselio

Svojim bližnjim, obitelji bolji život izgradio!

Imao je i ima grešaka koje obično ponavlja

Ali kako se kaže tko radi taj i poviše griješi

Dobro je što razrušeno upornošću obnavlja

U svojem nečinjenju kad hotimice pogriješi!

Napokon, kako li može čovjek ostvariti san

Jer ono što je on u svojem življenju počinio

Na umu mu mora biti jasno svaki tren i dan

Kad drugom pomogne, dobro je sebi učinio!

Istinske riječi ne moraju biti probrane

One su jasnije, u pravilu ponešto kažu

Osoba, sumnjivih, uvijek su oprobane

Kad nama podmeću zlo i nečemu lažu!

Dobra osoba o istinitom  ne raspravlja

Već traži od sebe i drugih, neku akciju

Zlobnik sprečava, neće da se popravlja

Smicalicama izaziva suprotnu reakciju!

Mudar čovjek ne poznaje mnoge stvari

I zato on tada s prezirom na onog gleda

Što tvrdi  kako je sveznalac, pa pokvari

Svaki rad mu je površan, kopija blijeda!

Mudar čovjek, čini, djela mu nisu priče

Sve uradi, šutke, kad treba on i pomaže

Glupan objašnjava, dokazuje, okolo viče

Čim ugrabi, priliku, lukavo mu odmaže!

Zašto? Ta malena riječ, najčešće upotrijebljena

U vremenima raznim, neke svrhe, sa slova malo

Mnogo značenja ima, snažna, zloupotrijebljena

Iako poznata u svakodnevnici zapažena nimalo!

Ona navodi u uzroke, prošlost, ograde, i okvire

Jer čovjek u svome interesu sebe i drugoga pita

Kad je i kako nastao problem; kojeg čina izvire

Budit će savjest tada da se na vrijeme preispita!

Ako hoćemo dobiti rezultat zašto je nešto takvo

I koju korist općenitu, nečemu i nekome donosi

Naučniku, nije svejedno naći rješenje, bilokakvo

Protupitanje u znanosti, samo istinitost podnosi!

Svako zašto, ima svoje zato, sve, svoj uzrok ima

Odgovoriti drugom što možemo tu i sada učiniti

To je korak prema sebi, proces koji mnogi poima

Zaustavivši se i zaozbiljno zapita stidljivo

Ne misliš li sinko da mi danas srce krvari

Je li mi sav bol, jad, na licu nešto vidljivo?

Malo, začuđeno sam se, na mah zaustavio

Pogledao ga trenutak i u očima teret vidio

Ovakav mu život kao da se, meni pojavio

Nikojem neprijatelju ne bih tad pozavidio!

Reci, što ti je na srcu, onda, lakše će ti biti

Obzirom koliko si u patnji, čovjeku donosi

Neizvjestan život, može mu se, i gore zbiti

On u pravilu sve poteškoće naišle podnosi!

Znam da je tako, odgovori s grčom, starina

Ali, tko da još nakon svega shvati ovo sada

Nisam, poput neznanog iz svijeta barbarina

Duh euforije ovim, neznanim ljudima vlada!

Zašto grublje tvrdim kad čovjek kao ti jesam

Treba da slavim, posve što se danas događa

No sinko dobro znaš za moj slučaj gdje sam

Ljude, moraš razumjeti, sve ovo me pogađa!

Bio si u mome selu gdje sam tada nekoć živio

Obitavam u kući onoj; ma tu je netko isto bio

Pa je možda život svoj kao mi sretan proživio

Posve je sigurno da se, i njemu isti usud zbio!

Kad god se, svih tih tužnih godina sjetim toga

Sjednem ispred njegove kuće i vrijeme kratim

Nekako čežnjivo, gledam u nebo, molim Boga

Da se ja, kao i on, jednom, svojoj kući vratim!

Hvali se, nije čovjek bogat, svima, okolo kaže

Oni se čude, mršte i ne vjeruju mu zaista ništa

Mislite li, što je vječiti sanjar kako drsko, laže

Voli on, ljubi! Ima li u tome, manjkavosti išta?

Imaš pravo, kažem, to srećkoviću dobro zadrži

Da ju ne bi izgubio moraš sve u srce skriti tada

Uništit će, koji ljubavi nema, neće te da podrži

Njime neka tugaljivost, zavist neizlječiva vlada!

Što ti je drugo u zlom otuđenome svijetu ovom

Nikada ne trebaš imati niti mnogo, ništa suviše

Od lakomih nećeš zadržati mir u društvu novom

Silnog bogatog, zavidnog neprijatelja ponajviše!

Prvi i najbolji među boljima, nemoj nikada biti

Koji su ti, ravni, da te sruše, uvijek će nastojati

Da bi došli, na tvoje mjesto, možda će te i ubiti

Takva opasnost će u svakom trenutku postojati!

Ljubav, i skromnost su, nepremostive za silnike

Uzmogni se miroljubivim sredstvima, naoružati

Razvijaj, onakve talente koji će, odbiti nasilnike

Nježnost, uspijeva svakoga na svijetu razoružati!

Svima želim... Sretnu Novu Godinu 2013...

Pozdrav!

O ljubomori raznih mišljenja od postanka svijeta ima

Neka su obična; ne smijemo se nasmijati njima olako

Dok su druga dublja tako da ih pametan samo poima

Svaka valja razmotriti jer su poučna i shvatljiva lako!

Kažu, kako nije ljubomorno biće, onaj koji nekog voli

Već koji želi, voljen biti, hoće da se sve oko njega vrti

Nije ljubav slijepa, ljubomoran ružnom k sebi dozvoli

U tom silnome htijenju svoj interes mu tada um zavrti!

Pretpostavlja, ljubomoran čovjek u ljubavi posjed želi

Ne dozvoljava ni za tren da tu osobu netko drugi gleda

Vidi samo kao svoju; gdje je tu ljubav kad tako poželi

Ljudi u većini tvrde, ljubomoran, moralni idiot izgleda!

Nije ljubav slijepa već je to opaka, zla ljubomora naša

Svakako nije niti jedini izlaz ako nas netko ne voli više

Potvrđuje kad se prema voljenom, posjednički ponaša

Bojeći se neće ga zadržati; u stvari on sebe ljubi suviše!

Zamišljamo li naše sure živote, u stvarima raznim

Isprepletene svakog dana sitnicama drugim nekim

Ako vidimo da djelić fali, osjećat ćemo se praznim

Zažaliti što sudbi mozaik, nismo ispunili ponekim!

Na neke smo već i navikli smatramo ih prirodnim

Ali postoje i one male stvari koje ne primjećujemo

Ako nam uzmanjkaju, tada smatramo neprirodnim

Osobito uživaju li ih drugi odmah to zamjećujemo!

Na našu žalost naoko nevažno često mi propuštamo

Ozaren sretan osmjeh iza gustih, tamnih oblaka viri

Sreći svojoj svratiti sebi niti drugima ne dopuštamo

Kad je kasno, očekujemo da nama odnekud proviri!

Ima mnogo nečeg ružnog koje nekad opažamo teško

Okrutnost nas okruženja naučava da ne razlikujemo

Dobrotu i zloću, onda nam je njih shvatiti preteško

Drugim, nesretnicima u životu sve više nalikujemo!

I kakva izlaz napokon za nas sve sad u društvu ima

Moramo učiti i malene stvari, okolo nas razaznavati

Sretan je onaj koji druge čini veselim, većinu poima

Istinu, zadovoljstva će u svom životu prepoznavati!

Nikad nisam dopustio da ljutnja, bijes nad mnome zavlada

Kaže mi čovjek s kojim sam poduže i naširoko razgovarao

Tko to u životu često uspije taj svaku prepreku lako svlada

Osobito ako je kada zatreba manjinu, nesretne zagovarao!

Misliš tako? Što je kad nečija riječ nekog duboko podbode

U većini ljudi se slatko nasmiju, taj od njih dobije priznanje

Ne! Misao tvoga neprijatelja, više njega nego tebe probode

Kad mu umjesto ružnog čina blago i krotko daješ na znanje!

Ne srdi se kad te neugodnosti u bilo kojem trenutku snalaze

Trpiš još i više! Moraš da svakojake udarce i zloće podnosiš

Blagost omekšava srdžbu a lijepe riječi put do srca pronalaze

Kao miran čovjek sam sebi utjehu i drugima koristi donosiš!

I na koncu, svaka bahatost i grubost za rezultat neuspjeh ima

Čim spoznamo svoje propuste, lako ćemo od drugih podnijeti

Najljepše je davati nekomu nego kad čovjek od drugih prima

Blagost je prekrasan ukras koji će većini nadu i sreću donijeti!

Kažu mi moji bliži od malena, naprijed idi

Svaki čovjek koji do sebe i  do drugih drži

U svojem pokretanju, nekakvi smisao vidi

Kretanje je život! Ima zadaću da se održi!

Dobro! Ali čemu, često sebe, nekad pitamo

Što ako za nekim ili nečim zaostajemo malo

Upadamo li u opasnosti da naokolo skitamo

Znamo slučajeve kad smo izgubljeni zamalo!

Kad god se ponešto lošije sa nekome dogodi

Uvijek treba nesebično koji zaostaje pomoći

Moraš pomisliti da će  i tebe takvo da pogodi

Nećeš drugog spasiti ako nećeš sebi odmoći!

Vanjsko viđeno uvijek jasno u nama pokriva

Dva lica kad u raznim prilikama u svima čuče

Kad ljudsko treba uvijek nam se ono otkriva

Zlo od kojega bježimo tada humano odvuče!

Gdje je najbolje mjesto, razmišljam već dugo

Svi ljudi se nekako u posljednje vrijeme hvale

Svojim, mjestima, krajolicima, navode drugo

Kako bi istakli sebe, smišljajući loše i podvale!

Žude, najbolje mjesto da bi se od nekog skrili

Neprekidno se, dosađujući, traže sve i svašta

Želeći, ostati skriveni, zadnju bi paru potrošili

Izmišljaju, svakojake načine koja nudi mašta!

Poneki čineći zla, bježeći od zaslužene kazne

Ulažu napor da bi, barem privremeno nestali

Većina, u potrazi, misleći liječiti duše isprazne

Čak, i, ono  što je najstrašnije, živjeti prestali!

Koje je to najbolje mjesto gdje se treba skriti

Ima takvo, no svi pokraj njega olako prolaze

Iako, se, njegovom zaštitom ,najlakše pokriti

Srce je to mjesto, u koje ljudi najrjeđe zalaze!

Čovjek kroz cijeli svoj život, na kraju puta

Osvrće se za sobom što je on ili nije učinio

Pokunjeno za propuštenim, čela uzdignuta

U djelovanju, zla koja je namjerno počinio!

Na prvome, mjestu, to su zanemareni snovi

Prvo pitanje što se njegovome umu postavi

Življenje svakog koje počinje na toj osnovi

Za nadu i željeno, ne smije da ih zapostavi!

Želje, jednoznačne, različite neke mogu biti

Ako ih izabrane misli kroz moralnosti vodi

Rabi li ih za zlo o njega će mu se one razbiti

Jer se zloupotreba svakoja na obračun svodi!

Neostvarene predodžbe što je mogao ostvariti

Ali ih je u životu zanemario i olako propustio

Umjesto svih za sebe je namjeravao postvariti

Na štetu drugoga, mnoga nedjela je dopustio!

Pođe li na početku svog puta krivim smjerom

Ne ispravi li ga do kraja, račun mora podnijeti

Bez obzira o vremenu, kada i s kojom mjerom

Historija će toga nepovratno u kovitlac odnijeti!

Ljubav onako skromno pričeka čovjeka pokraj puta

Uhvativši ga za rukav i stidljivo, poniknuvši zaustavi

Ovaj se namršti, pogleda ju prezirno čela uzdignuta

Što se uopće usuditi smjela da se njemu ovakva javi!

Povedi me odmah ka sebi! Ja sam tvoja jedina nada

Odjenut ću te, u najljepšu odjeću koju srećom zovu

Čudim se! Zar ne vidiš imovina posve naokolo vlada

Možeš li me ti onda obući u neku drugu sreću novu?

Usadi u svoje srce! Pokazat ću ti najljepše prostore

Tvoj je govor tako nejasan, imam svega što poželim

Slijepa si! Skini već jednom sa očiju te tvoje, zastore

Mogu ja sve što hoću! Čak i uništiti ako baš zaželim!

Grubijane progovorit ćeš najljepšim jezicima Svijeta

Po čemu ću saznati kako je, istina sve što pričaš ovo

Izgledat ćeš preporođeno, poput procvaloga cvijeta

Ljubav je, uvijek, iznenadna, za čovjeka nešto novo!

Sve, ima svoj smisao što na svijetu postoji

Kad porađanjem, žurbi uokolo umire, raste

U svojoj borbi za mjestom poželi da opstoji

Neočekivano suprotno volji drugih izraste!

Ako ga u tome, spriječiti, zaustaviti nastoji

Silom neće postići trajan mir, mora to znati

Koliko god uložio, to su privremeni zastoji

Stalnu mjeru za pravdom mora prepoznati!

Sve na ovom svijetu treba u namjeri opstati

Kako bi dalo, jednake šanse tko god zatraži

Inače će u svome naumu usamljeno zaostati

Čak iako istomišljenike međusobne potraži!

Razlog postojanja na svijetu ovome sve ima

Ne smeta li drugima cijeniti ga u svemu znaj

Uljepša okolinu, da ničije mjesto ne zauzima

Kažu, ako hoćeš rat, Ljepotu i Rugobu do druge slaži

Od tog dana ne mogu nikako da se u ničemu podnose

Rugoba ukravši odjeću Ljepote; stalno počiva na laži

Ne mogu živjeti jedno uz drugo, imati ikakve odnose!

Lijepo nije samo dobar izgled, u prirodi nešto skladno

Već je u njemu dobrota koja zadovoljstvo, sreću pruža

Ružno je neka zavist što svakim trenom djeluje hladno

Neće nas moći, ono da svojim lažnim na tren razoruža!

Ružnoća tobože pozitivnim stavovima uvijek sve vara

Kada smo skloni da joj lakovjerno povjerujemo,vlada

Lijepo nas štiti od propasti, vječnu vrijednost zagovara

Ne dozvoljava ružnoći mir makar privremeno zavlada!

Svatko od nas jednu za drugu prečesto nekad zamijeni

Skrivajući se pod njezine zle haljine upada u nepriliku

Na sreću, stalna čežnja za novijim tjera ga ka promjeni

Čim pobjedi um, neskladno, iskoristiti će svoju priliku!

Sanjao sam ja za nas mila mjesto jedno

Tamo sam znadeš tebe u snovima sreo

I nije mi mislim ni danas baš, svejedno

Što te nisam zaustavio, odmah presreo!

Sreo sam te jednom u gradskom parku

Ti si sama ondje kao ja, zamišljena bila

Osjetih prema tebi u trenu žudnju žarku

Nejasna se veza između nas dvoje zbila!

Treći puta sam te stvarno na ulici vidio

Iznenađeno smo jedno pred drugo stali

Presretan tu, nešto u svome srcu uvidio

Da smo jedno mi biće od dvoje postali!

Treća je sreća, znade se navoditi i kaže

Čovjek ustreptalo želi da mu se dogodi

Ako ljudski osjećaj odsudno ne zakaže

Ljubav kad-tad svakog k'o malj pogodi!

Čovjek kada nešto ima, ponekad izgubi

Iz nekakvog razloga to se svima dogodi

Otmu mu, zaboravi, nemarnošću zagubi

Čak iako malo gubi većinom ga pogodi!

Čim nešto radimo, nekakvu igru igramo

Moramo biti na čisto, bit, toga spoznati

Časno činiti, nikad, drugog ne izigramo

Samo tako ćemo suštinu svega upoznati!

Čemu je nas poraz u suprotnosti naučio

Osobito ako smo to na grub način dobili

Nepošteno zasluženim kaznama odučio

Povjerenje ili nepovjerenje tim zadobili!

Htjeli ili ne, poraz nas zauvijek mijenja

Gubiti na određeni način, znači dobivati

To su nas i učila naša prošla pokoljenja

Na gubicima, učimo se sebe pobjeđivati!

Kažu nam neki, ruka o osobi više od lica govori

Ljude kad upoznajemo, pogled ka rukama klizne

Um čovjeku njemu istinu, neporecivu progovori

Kad god oko s analizom pažljivo po njoj sklizne!

Ruke o nama svakom neku određenu sliku imaju

Svoju prošlost koju za života zaboraviti on neće

Kao lice kad mijenja maske, glumi; to ne poimaju

Ruka gradi, stvara, praštanje, razaranja podmeće!

Ruke služe za povezivanje između različitih ljudi

Svime živom, neživom što na ovom svijetu postoji

Čak i odbijanje onih koje čovjek misli da su neljudi

Otkriti skrivene detalje koji u činjenju zla opstoji!

I ruke djeteta, čiste i nevine mnogo toga otkrivaju

Krenule u svijet nagonskom željom da ga upoznaju

Lakoćom psihologa lošeg čovjeka lako razotkrivaju

Dobrog bez skrivenih namjera djetinje prepoznaju!

Priče se pričaju rukama i samo one mogu ispričati

Pojedinosti koje bi se u riječima nevažnima učinile

Ruke znaju razotkriti, neotkriveno lako prepričati

Zagrliti, ljude! I cijelu bi planetu ljubavlju podčinile!

Kako je, i na koji način čovjek došao do uma

Kažu da je, to ostvario, jedino, pomoću riječi

Upotrebljavajući niz drugih došao do razuma

Kojeg više nikakva sila nije mogla da spriječi!

Prva bijaše što sakupljanjem, opstanak stvara

Zatim je, došla riječ koja ljude u životu spaja

Omogućuje lakše življenje svih te staro razara

Ponekad na žalost od drugih nasilno prisvaja!

Kažu, najdraža je, ona riječ koja nas oslobađa

Jer. dolazi kao svijetlost, te se među ljude širi

Borba za slobodu i nevine, pokatkada pogađa

Pravo, jednakost svima samo stidljivo proviri!

Ljubav je na koncu, riječ najdraža većini ljudi

Jer se rađa, iz dubine duše, srca razumnih bića

Čak, i onih, grubijana, silnika što su u zabludi

Kad ju iskoriste, često prevarom i bez pokrića!

Ponekad u duboku nedoumicu padamo

Kad se tiče nekog s kojim sukob imamo

Događa se da se i, sami sebi dopadamo

Odlučimo brzo kako nešto ne poimamo!

Svi mi, naročito ja, u pravu biti volimo

Neprihvaćanje stava nas u srce pogađa

Biti sa strane nikada sebi ne dozvolimo

Znatiželja raste bunt se u nama događa!

Prihvaćeno je dok ne počnemo nametati

Kao jedino, ispravne, nepogrešive misli

Nije li po našem spremni smo podmetati

Napadnuti će u većini ružnoću da smisli!

Ako prema dugima kriva mjerila imamo

Onda nismo prihvatili stranu, istine sure

Treba poštivati nekog i kad ne poimamo

Stati ćemo, uz njega da ga ne potkusure!

Za dobro potrebno se svom silom boriti

Desi li se da u nečemu smisao ne vidimo

Moramo se, za svakoje mišljenje izboriti

Ne znači da ga i nema ako to ne uvidimo!

Kažu, ako razbiješ ogledalo sedam godina nesreće donosi

Razbijanje većega broja ta se brojka, drastično umnožava

Može li sudba naša huda, sve te priče o nama da podnosi

Vjera u to, život svakog čovjeka, ograničava i usložnjava!

Um naš, asocijativne poveznice, svakoju istinu ovog čina

Postavlja u proturječje jer se ona u strogo pitanje dovodi

Nema nikakvog izbora, grubo, nemarnost je pusta pučina

Ako prihvatimo nejasno stanje, nas u stranputicu odvodi!

Kažu, čovjek je izumio ogledalo kao bi vidio kako izgleda

Jer njegov lik čini onako kako u životu uradi, nekada misli

Bez njega imamo li mi išta? Naša budućnost je bez izgleda

Nužnost je i sloboda! Čovjek uz nju bolji život sebi smisli!

Kad bi se svi, priči, o razbijanju nečeg kompaktnog držali

Staro bi stanje u nedogled o bitnim pitanjima mi nastavili

Bojeći se novog sve nakaradno, konzervativno bi podržali

Zar ne bi Svijet u tomu slučaju u napredovanju zaustavili?

Idem, po tko zna koji puta, tamo gdje sam bio

Kad smo u parku, prvi  puta, našu ljubav sreli

Iznenada se, za oboje, presretan događaj zbio

Nježnim smo si pogledima dali, poljubac vreli!

Ide moja misao do toga našega, istoga mjesta

Po tko zna koji put da nas opet, tamo potraži

Ojađen te čekam, znaš, spreman sam smjesta

Na koljenima biti, ako sudba od mene zatraži!

Idu moji snovi tim putovima kojim smo došli

Kad god ustanem sa jednom mišlju tad živim

Želja mi, povratiti vrijeme gdje smo mi prošli

Da opet, presretne trenutke s tobom doživim!

Nema razloga zašto mi se ne bi ostvarile nade

Svatko za života, zahtijeva, uvijek pravo neko

Bez obzira što on nailazeći na prepreke znade

Pronaći će trag i odgovoriti na pitanje poneko!

Prijateljica me, danima, silno nagovarala

Odlučio sam se tad običaje stare ponoviti

Promjena mjesta bi ti odmah odgovarala

Možeš usput snove, nade i želje obnoviti!

Stojim pred čarobnom fontanom di Trevi

Ta Rim je oduvijek bio grad mojih snova

I, usprkos okolo mene silnoj gužvi, vrevi

Moj dolazak tu nije bez ljudskog osnova!

Molila ona te večeri, zaželi umjesto mene

Poneku želju tamo ćeš uz mnoštvo biti i ti

Ovaj trenutak, tvorit će oboma uspomene

S vjerom kako će se, želje i nama ispuniti!

Ako na nebu zvijezdu padalicu ugledamo

Kad nam bubamara na naše, dlanove sleti

Djetelinu s četiri lista, gumbom zagledamo

Dimnjačara, u nadi da nam sreća ne odleti!

Nismo svjesni kako doseći možemo sreću

Ako ju, zaželimo i na njoj poradimo malo

Još se neki, aduti s našim mislima susreću

Optimizma i ustrajnosti ugradimo pomalo!

Eh draga damo! Većina ljudi dobro znade

Sreću pojedini i grupno trenutkom dožive

Koliko god nas te pojave možda iznenade

Nju čekaju, poimaju svrhom zašto da žive!

Ona se približava, poput zrnca maslačka leti

Zlaćana ta biljčica, iznenada uvijek nam dođe

Savladava ljude, okupacijom u naša srca sleti

Ponekad tako iz nerazumljivih razloga prođe!

Osim što može biti iskrena, za nekoga varava

Ljubav je od sve čežnje, žara i nade začinjena

Zato nepredvidljiva, lakovjerne ona zavarava

Laž podgrijava, strasti, sukobu je podčinjena!

Znademo da ljubav od sviju nas širinu zatraži

Samo uporan i snažan može da ju teško održi

Jer je ona muka, slast i patnja sa mnogo draži

Nas u neizvjesnosti, raju ili paklu lagano prži!

No i pored svega, svatko od nas za njom žudi

Kod čovjeka i žene kad god nikne ljubav nova

Jedno drugome sve što zamisle, pa i više  nudi

S radošću daju, uzimaju, grade kule od snova!

Ljudski osmijeh uradi čuda a ništa ne stoji

Obogaćuje svakog koji ga prima i koji daje

Kada se s dobronamjernom osobom spoji

U sjećanju našem, životima, vječno ostaje!

Ne osiromaši davatelja ni u jednome trenu

I nitko ga se ne bi mogao samo tako odreći

Golemi čin je, ako uputi tomu riječ iskrenu

Pokloni li osmijeh neće svoju osobu poreći!

U porodici, svakome članu podršku pruža

Na poslu našem jedan je od najboljih stvari

Bolnoga ozdravi, neprijatelja lako razoruža

Obeshrabrenom daje nadu da sreću ostvari!

Iako ima vrijednosti samo kada ćeš ga dati

Podariš li osmijeh čovjeku koji se ne smiješi

Vječnim će te prijateljem zbog toga nazvati

Navedeš li da pored svega i on se nasmiješi!

Sretneš jednu osobu posebnoga kova

U tvoj je, život ušla i, zauvijek ostala

Misliš o njoj, svaki, idući dan iznova

Možda  prijatelj, više potreba postala!

Jednom si i ti, u nekome, trenutku bio

Zagubljene, bolesne duše, srca i tijela

Zapetljan se, slučaj tad, za oboje zbio

Pošli ste skupa, ljubav vas je ponijela!

Tako se, sa čovjekom svakim događa

Neka osoba ponekad u tvoj život ulazi

Ne zbiva se ništa, katkad te to pogađa

Ali, iza toga, silna posljedica proizlazi!

Posve ljudi zauvijek u tebi traga ostave

Osobito u tvojoj duši koja nije više ista

Iako te vole ili neopravdano, zapostave

U pravilu očekivano iznikne humanista!

Tragao sam ja za ljepotom, već jako dugo

Rekoh: Ništa me, od njega, odvratiti neće

Samo golem motiv, i želja, išta više drugo

Čovjeka, u potrazi, za smislenim pokreće!

U mnogim, knjižnicama, žudno sam čitao

Što umnici o njoj misle i gdje da ju tražim

Napokon sam tu, najljepšu misao pročitao

Ljepota je dobrota, nju trema da potražim!

U svom nemiru išao sam sve od toga dalje

Drugi kažu da se ljepota u karakteru nalazi

Poneki: iz očiju ljudsko, svoju ljepotu šalje

Ružnoća ima tu prednost što ljepota zalazi!

Naposljetku, svratih do svog kućnog praga

S iznenađenjem zapazih ljude, stvari, sjene

Sjetih se uspomena što su mi ostavile traga

Ljepota je gdje sad živim, svuda oko mene!

Ugledao sam je iznenađeno nekih dana na Pigallu

Nešto, što već znam, poodavno i potajno snivam

Tako predivnu, čudesno lijepu Francuskinju malu

Na pomisao sretnoga događaja i sada još uživam!

Prošlo je dosta, danas sam ju sreo na Monmartru

Kako moderna, vesela okolo čuvenim trgom hoda

Zapalila je u mom srcu neponovljivu takvu vatru,

Glavu sam, podigao ponosno do nebeskog svoda!

Slijedeći puta s društvom šetala je obalama Seine

Da sam ja žarko zaljubljen u nju odmah je saznala

Kad je pred svima njima skrenula pogled na mene

Dala mi mig kako je u mnoštvu sreću prepoznala!

Jednom je poslijepodne, Champs-Elysees posjetila

Opazila me, potrčala prema meni posve presretna

U zagrljaju naraslu strastvenost je kao i ja osjetila

No, znali smo da je predugo, usamljena i nesretna!

Šećući vidio sam ju ispred muzeja Louvra je stajala

I jako ponosna što me je tu napokon susrela sama

Rekla je da se jadnica još onomad grozno pokajala

Zaplakana, zapitala je zabrinuto što će biti s nama!

Genevieve, danas na žalost, nije više, među živima!

Kao, mnogo mladi, i ona je otišla, sasvim iznenada

Jesmo li se ikada u životu ponešto osjećali krivima

Što nas koje sreća napušta katkad drsko potkrada!

Ako u životu, ti stalno, čvrst biti želiš

Moraš biti, granit, koji se, teško lomi

Zadugo ne možeš ostati to što poželiš

I on se, često, pod nečim jačim slomi!

Ako želiš biti nekakvi osjetljivi cvijet

Kažu, da trebaš, mimoza u reveru biti

Pazit će te, uzgajati tad većinski svijet

Uveneš li, bezosjećajno će te odbaciti!

Ako želiš, nešto, nekada neobično biti

I, pored toga što si, izabrao zanimljivo

Brzo ćeš onim koji hoće novo dosaditi

Ponašat će se prema tebi, snishodljivo!

Ako od svega želiš ponajbolje biti nešto

Čovječje budi, postani sva ljubav nama

Poklonit ćeš sebe, uvijek davati ponešto

Nikad te neće niti u smrti pokoriti tama!

Imamo, neku ideju koja sine u smisao

Uz silni napor problem se jedan riješi

Uspješno što ju je netko dobro opisao

Kritički, a ne da subjektivno pogriješi!

Ako je u svijet primljeno to djelo naše

Time smo, tad drugome vrata otvorili

Bez obzira koja nam ti priznanja daše

Zlih smo zbog toga premnogo stvorili!

U stvaranju nečega neprijatelja tu ima

Jedan je suparnik dok se zavidnik krije

Netko te slavi najgori je koji ne poima

Suprotstavlja se, hvali da laži, prikrije!

U ljubomori skoro isto tako svake rane

Same emocije u obliku nekom, drugom

Koja boli, i melankoliju širi kroz grane

U srce, suru mržnju zavojitom prugom!

Moramo si pristojan život živjeti jedan

U kome nas, neće, niti u tragovima biti

Znati,  svatko je važan, života vrijedan

U suprotnome, ne bi si mogli, oprostiti!

No ništa ni u zvijezdama neće izbrisati

Jednu običnu općenitu, ljudskiju misao

Niti će ikada itko moći negdje zapisati

Da ljubav, život, nemaju vječni smisao!

Ako u svom životu, uspjeti želiš

Koji, uspjeli u nečemu nisu, voli

Mogu te poučiti kad god poželiš

Zato im, u svoju blizinu dozvoli!

Zavoli mlade zbog vjere, zanosa

U tvoj život polet će tada unijeti

Više će napredovati zbog ponosa

I tebe će njihove radosti ponijeti!

Starije,zbog njihove mudrosti ćeš

Naučiti, iskustvu u svakome radu

Koje u svoj život uspješno uneseš

Priznat će ti i dati, dobru nagradu!

Zavoli i one bogate jer nisu sretni

Obzirom što se imanjem razmeću

Zbog svoje, lakomosti su nesretni

Voleći ih i ti se razmećeš pameću!

Ugađanje nam uvijek mnogo prijatelja stvara

To, na našu, žalost, počesto svi dobro znamo

Kada nas taj netko slaže i nelogično zagovara

Kako onda laskavca na vrijeme prepoznamo?

Ljudi o sebi nikako čuti istinu nikada ne vole

Loše ih vijesti zauvijek u srce duboko pogode

Zato laskavcima u svoju blizinu lako dozvole

I ako za njih, nešto nepovoljno, malo odgode!

Nijedno zlo, u kratko vrijeme ne dolazi samo

U pravilu drukčiji bilo kakav povod ono traži

Ulizice po njihovoj ulagivačkoj prirodi znamo

No, tren za prevaru, prevareni, i sam potraži!

Kako, onda izbjeći da nas  netko tako zavara?

Majka je opreznost, mudrosti, trebamo znati

Laž se, bilo ikoja, nikada, u istinu ne pretvara

Nasrtljivosti i ulagivanja je, olako prepoznati!

Što je, najslabije i, najjače od svih stvari?

Nema  u prirodi ničeg slabijega od vode!

Ona dubi sve na svom putu ruje i rovari

Uvijek i bez obzira gdje, kuda ju odvode!

Slabost snagu, savlada svima je poznato!

Koji  čovjek to još na svijetu iskusio nije?

Um caruje, od sviju je to baš prepoznato

Pa u sebi on, golemih nepoznanica krije!

Znademo da nježnost grubu silu uklanja

Jer ljubav uvijek, cijelu, bezuvjetnu nudi!

Srce svoje dušu, silini, trenutno poklanja

Čini ju mekanom kao pamuk, dobre ćudi!

Kad bi se, svi od nas držali, u životu toga

Kroz, svoje živote, ljudi bi bez bojazni bili!

Ne bi svaki čas, pred silom prizivali Boga

Već  slobodu posvema nježnošću zadobili!

Sretno biće u svom životu mora imati pozitivan stav

Bez težnji i ambicije neće nikad okus uspjeha osjetiti

Znam! To mogu, znači biti zadugo zadovoljan, zdrav

Sreća će ga ako je čvrst gdje god se ne nađe posjetiti!

On se tad postavlja da je na dohvat ruke svojoj sreći

Na drukčiji način sagledava ljudsku stvarnost umno

Dobro zna tko je, neće se, nikada, svog stava, odreći

Ne srlja, kao grlom u jagode, dovrši posao razumno!

Sretan čovjek, se nikad raznim iluzijama ne zavarava

Vjeruje, svoju, drugima prošlost ne može promijeniti

Svakodnevni trud ulaže, istinitost, znanje provjerava

Ali zato hoće, budućnost svima poboljšati, izmijeniti!

Želi li uspjeh morat će odmah kopirati druge prestati!

Imitacija, ne vodi nigdje, i nikoga naprijed odvela nije

Zapreke, na putu u ljudsku budućnost će tada nestati

Čovjekova sreća se u pomaganju, jedinstvu bića krije!

Kad bi mi, sve blago na svijetu bilo dostupno

A tvoje, nesebične, ljubavi žarke, ne bih imao

Propadao bih jadničak bez tebe tad postupno

Išao svijetom, kao slijep, ništa ne bih poimao!

Kad bih znao znanje, sve ljudske i druge tajne

Snagu koju bih mogao imati, te mnoštvo toga,

Ako, ništa, od tvoje ljubavi ne bih imao bajne

Znaj! Bilo bi mi, manje važnije, od srca tvoga?

Kad bih sve, što god poželim, još od toga dao,

A tvoje ljubavi ne bih ja imao, koristilo, ne bi!

Cijeli bi moj svijet bio izgubljen, zauvijek pao,

Kad bih u nekom zlom trenutku oprostio sebi!

Ljubav strpljiva, dobrostiva, trenutak dočeka,

Ne hvali se ne uzoholi ljubav nikom ne zavidi,

Ne raduje se, zlu, veseli kada dođe istina neka

Zaustavlja, na tren vrijeme, neka ju svaki vidi!

Vrijedno, u najtežem izazovu ne može prestati!

Kad progres novo primora, zaostalost pomiče,

Dolazećom razgradnjom staro će stanje nestati

Ljubav ruši sve, pa i mržnja pred njom uzmiče!

                 Smiljan, 10. srpnja 1856.

 - New York, 7. siječnja 1943. 

Raspitao sam se nekako tužan ovih dana

O nekom, tamo daleko, mjestašcu malom

U dolini koja je vječnom slavom obasjana

Putem razmislio, o tuđem moralu palom!

Rekoše, sumnjičavo gdje se mjesto nalazi

Uputio sam se tamo brže, korak mi čvrsti

Nekako mi zebe oko srca tko tu još zalazi

Vidjeh u blizini ženu, koza neka grm brsti!

Tražim kuću Nikole Tesle ozbiljno zapitam

Tu je, negdje, želim da do nje brže dođem!

Ne bih ovom pustoši htio okolo da skitam

A opet sram me je da bez posjete prođem!

Ona se, nasmije, i obješenjački mi tad reče

Znaš, sinko eno je tamo no moraš požuriti

U ovom seocetu i u drugima brzo će večer

Moraš svoje dugačke noge dobro ispružiti!

U Teslinim selima, nigdje struje više nema

A on je kažu struju u samoj blizini izmislio

Kao maleni dječak no to je baš druga tema

Zacrvenih se od stida pa, poduže zamislio!

Znaš, ovdje je, više ljudi netragom nestalo

Domovi u tim selima, ostali, prazni i pusti

Vremenom se o tom pričati pisati prestalo

Brzo će i posljednji žitelj kuću da napusti!

I, dom Nikole Tesle prekrit će zelena trava

Al' tko za to mari? Ja ću biti mrtva davno,

Sve je u našem životu dio nekog zaborava

No on, cijelo njegovo djelo ostat će slavno!

O njemu, govore mnogi, do neba svi slave

Nije bilo većeg učenjaka na svijetu ovome

Imao je rješenja bolja od svake umne glave

Izume poklanjao, ponudio svijetu novome!

Bez obzira, kakvu li mu počast i slavu dali

Svu patnju, poniženja svijet zaboravit neće

U oskudici zavidnici su ga bezočno pokrali

Svijet se prkosno Teslinom umom pokreće!

Kažu strah je opasnost koja svakog u propast vuče

Zato postoji hrabrost koja mu tad obalu pokazuje

Na ocean novog njegova ga smjelost vodi, odvuče

Jer ta vrlina plemenita činima svojim dobrim kazuje!

No, drugi imaju suprotna mišljenja o tim mislima

Hrabrost je pristupiti nadolazećim problemu, tada

Sigurno se u paučinu uhvati svim zlim primislima

Slavu, moć i silu koja ga naprečac u krvi savlada!

Koji zbog raznih događaja, kao kukavica očajava

Na pola puta, ka rješenju svog problema, zaostao

Nesreću svoju, i dugih, produžuje i, čak pojačava

Uzdajući se, u ljudsku sudbinu, budala je, postao!

Čovjek kada nije hrabar, ne može, niti pošten biti!

Jer za poštenje su, uvijek potrebne nekakve, žrtve

Hrabri da spasi druge ne pita što će se s njim zbiti

Humani će uvijek slaviti svoje žive i heroje mrtve!

I što možemo, napokon reći nakon takovih tvrdnji?

Jeli čovjek zao i nepošten ako, u trenu hrabar nije?

Da li je izložen podsmjehu, izolaciji, nekoj sprdnji?

Nijedno! U ljudskoj se koži tu, običan čovjek krije!

Reče mi, neki dan, jedna dama, kako biti sretan!

Kaže mi ozbiljno da pet uvjeta, moram ispuniti!

Upitah obješenjački: Zar misliš da sam spretan?

Ja ne mogu, te tvoje, nemoguće uvjete popuniti!

Tvrdiš nije lako? Eh vi pjesnici baš ste jadi neki!

Zašto bi druženje s dragim ljudima preteško bilo

Kroz malo, suradnje s drugima, i osmjeh poneki

Dio si zajednice! Zar bi se tu znoja olako prolilo?

Osim manualnog rada, i zabava mnogo pomaže

Sve negativnosti brzo tada iz našega tijela izlaze

Mozak se odmara razvijajući se, bolesti odmaže

Mogu ti reći da mnoge vještine iz toga proizlaze!

Želiš li  biti uvijek spreman moraš znatiželjan biti

Ljepota ova je u opažanju zanimljivih svih stvari

Zamisli samo što će se onda tek s čovjekom zbiti

Kad prirodu čuva, svojim strastima zagospodari!

Nije li svako, u životu sretniji kad nauči ponešto?

Učiti je, aktivnost koja će te dnevno uveseljavati

Zadovoljan si pred nekima čime li se služiš vješto

Posve, ćeš, u svojoj okolini, umno razveseljavati!

Peta, aktivnost, davanje sebe, najdraža je osobno

Meni i svakom humanom stvoru na svijetu ovom

Pomoći, u nevolji, ljudsko biće je za to sposobno

Krenuti ka drugome, posegnuti za nadom novom!

Susretneš čovjeka i porazgovaraš o nekoj temi

Osim što si ljepši misliš da si mnogo pametniji

Onda, između vas dvoje istih nastaju problemi

Pobijedi onaj, koji je u argumentima, spretniji!

Zbog nedostatka dokaza, čovjek skreće s teme

I počinje napadati ličnost onog s kojim govori

Niti na kraj pameti nije mu da riješi probleme

Važni su mu i prevažni samo njegovi odgovori!

Najlakše je nekog, ludim ili suludim proglasiti

I, gore, pridjevom glupim, nemoralnim jadnim

Pa to okolini, svima, manipulacijom razglasiti

Osjećati se uzvišen, pobjednikom goropadnim!

Onaj koji misli da zna sve taj hoće svima suditi

Ne, sudovi, već nas argumenti do istine dovode

Takvoj osobi društvo, ne može, pamet dosuditi

Jer ga tad u pravilu izolaciji i kaznama odvode!

Ima mnogo spora o tome kada je netko pobjednik

Za njega kažu, da je, kad pogriješi, naučio lekciju!

To nije, moja greška, kad ne uspije, kaže gubitnik

Ne razumije on, da društvo, mora imati  selekciju!

Pobjednik dobro zna da su porazi najbolji izazovi

Gubitnik se, osjeća, žrtvom kad izgubi neku bitku

Pobjednik iako ne spozna na početku, sve ponovi

Jer na vrijeme upotrebi svoju, inteligenciju britku!

Pobjednik, razumije, napredovanje od njega zavisi

Uvijek se trudi, više motiva svom radu posvećuje

Poraženi se, opravdava, lošijom srećom kad izvisi

Okolo govori, kako mu se cijelo društvo osvećuje!

Svjestan je, mora riješiti problem, jedan, po, jedan

Samo mu tako svaki rad uspješno uvijek završava

Gubitnik je zapetljan u izazove, ne rješava nijedan

Pogriješi li svojim preteškim radom se opravdava!

Pobjednik je, svjestan da je dobar, ali, i bolje može

Sluša, svakom tko ga pita za savjet brzo odgovori

Nisam ja, loš kao drugi, iako mu se, greške množe

Kazuje gubitnik, ne trebaju nam nikakvi dogovori!

Pobjednik često razmišlja kako poboljšati ponešto

Neće on, odgovornost za svoj rad, pokušati izbjeći

Gubitnik je suprotnost, svaljuje ju na druge vješto

Treba li učinit nekakvi napor kukavički će pobjeći!

Pobjednik štuje one, koji su bolji, trudi se da nauči

Gubitnik se protivi svima koji od njega bolje znaju

Naglašavajući, njihove nedostatke, savjest ga muči

Po ovim, nabrojanima, značajkama, njih prepoznaju!

Prava“ žena kažu, treba imati ljubav staru

Koja uzmogne novoj ljubomorom uzvratiti

Potajnu, za svaki slučaj, u starom ormaru

Želi li, svoj život negdašnji opet povratiti!

Jednu koja će ju podsjećati dokle je stigla

Dolara mnogo da kupi, i ono što ne treba

Snivati spletke, kako bi, još novaca digla

Odjeću, koja pred drugim uzdiže do neba!

Mladost, za kojom će biti ona zadovoljna

Imovine ostavljene, za uživanje, na strani!

Prošlost, da u starosti ne bude, zlovoljna

Netko tako vjeran da nju, od kritike brani!

Nešto što prije nje, nitko, nikad nije imao

Da joj, pozavide gosti, zavidno počašćeni

Poklone takve, koje nitko još nije primao

Ali da ju i dalje vole i ne budu ostrašćeni!

Priču neku, po kojoj još snimljen film nije

Davati, smjerove, drugim životima, sama!

Da svoje životne pogreške, vješto prikrije

Bez brige što će biti s njom, i svima nama!

Neki kažu da svaki list ponešto predstavlja

Nadu, snove, vjeru, ljubav, pa čak i, sreću!

Drugi se tome tada najoštrije suprotstavlja

Treba na brzinu zamijeniti onu prvu i treću

Čovjek se, kroz cijeli svoj život nečem nada

I, na kraju, obično, on gorko razočaran bude

Kada ne ostvari svoje snove tuga ga svlada

Kukajući upada u pogreške i gorke zablude!

Vjeru, mora, zaista, nečim novim zamijeniti

Ako misli da će svoje snove nekad ostvariti

Novijim će, svoj život, poboljšati i izmijeniti

Te će, onda sebe i druge, borbom postvariti!

Što se tiče naše sreće, to je roba pokvarljiva

Kad dođe od radosti kao ptica nebom poleti

Na momente je, ponekada, samo ostvarljiva

No, kad trepneš okom kao i naš život odleti!

Na pragu, jednoga, novog dana, nje više nema!

Umrla je, čarobna, neponovljiva, djevojka mila

Zlo prkosi tada kad su i usta nam ostala nijema

Nema osobe koja već nije suzu za njom prolila!

Otišla je od nas, zauvijek na pragu ovoga dana

U cvijetu svoje mladosti kad se punoćom raste

Širila je radost svuda, poticaj, vedra nasmijana

Želeći ostvariti više toga prije nego što odraste!

Imala je, kao svi mladi nade, želje i snove neke

Htjela je, u ovom svijetu, još mnogo što uraditi

Izmijenit okolo svijet dosegnuti zvijezde daleke

U njemu svoju sreću, izboriti, sama ju izgraditi!

Svima nam je, žao, što u tome nije Iva, uspjela!

Trka za životom, tjerala ju je da se hrabro bori

No, zla ljudska sudbina, nije dala ni tako htjela

Natjerala ju je, da u toj borbi od snova, sagori!

Što dalje izgubljeni, tu imamo napokon svi reći

Sretni smo mi što je među nama Iva i malo bila

Vječno se, nećemo, njezinog prijateljstva odreći

Jer je, zrnce sebe u nama baš, zauvijek ostavila!

Danas je u 25. Godini umrla Iva Bagić.

Novinarka i tv voditeljica…

Svemir Putnik 6. 05. 2010.

Možemo samo zamisliti što um može postići

Osobito, kada je u pitanju naša ljudska mašta

Naravno ako namjeravamo stvarnost prestići

I, ne bude mu zasmetala, nadmoć, i sila tašta!

U svojim zamislima stvaramo određene slike

Svijet baš onakav kakav želimo po svoj mjeri

Zlo, počinjenje nam može poslužiti kao izlike

Ako, dostignuće, dvostrukim aršinom izmjeri!

Proizvodnja za pokoravanje u stvarnost puku

Namjerno će tad iskoristiti povećanjem moći

Tim će postupcima, problemi pobjeći iz ruku,

Teško će čovjek zaustaviti zlo, i snage smoći!

Samokontrola je jedini izlaz za svakog od nas

Ako mi želimo na ovoj Zemlji sigurni svi biti

Prijateljski dodir drugog čovjeka jedini je spas

Ponekad, može učiniti sretnim, uz druge zbiti!

Svemirko

Prijatelj? Hm! To je baš zanimljiva dobra tema!

Kažu, onaj je s kojim vam je dobro i kad ćutite

Nikad nemate s njim, nekih, povećih problema,

Uz vas je kad je potrebno, kad najmanje slutite!

Pred kojim možeš plakati, da se, ludo nasmiješ!

Razumije te, čak i onda, kad ti sebe ne shvaćaš

Pred njim, niti jednu misao ne moraš da skriješ

Kad lažeš opravdanja nije potrebno da se laćaš!

Prijatelj govori istinu kad ti posve ne odgovara!

Nije stalno s tobom, samo iz neke, puke, koristi

I, kad mu ide na štetu, pred drugim te zagovara

Pomaže za ljubav, tvoje greške neće da iskoristi!

Prijatelj je onaj koji je uvijek iskren pred tobom!

Zato, što zna, da ćeš ga ti razumjeti svakog trena

Ako te, ostave sama, on će te, povesti sa sobom

Prijatelj je baš kao dobra knjiga jasna, otvorena!

...

Svemirko

Ovih dana, dok sam veseo, prošetao gradom

Srela me, odmornog, dobra, prijateljica neka

Zašto tako cure iz prikrajka zagledaš kradom

Zar, ne znaš, zbog toga zloćo, kazna te čeka!

Njoj malo začuđeno, nespremno odgovaram:

Nisi vjernica, s religijom, i socijalnim šuruješ

Mogu ti zbog toga, da s pravom prigovaram

Nemoj stalo da me psuješ, grdiš, i požuruješ!

Podignula je svoje obrve, sijevnuše plave oči.

Rekla si čudna je usporedba pojma Job i Job

Uvijek, primijetiš! Htjela je da do neba skoči

Lagodno živim i ponašam se kao pravi snob?

Ovo s Jobom ili Poslom znam da imaš pravo

Svatko mora zaraditi da bi nekako, ostao živ

Kad čovjek poštenjem privređuje živi zdravo

A religijski Job jadnik je svima ponešto kriv!

Dobrano si zapazila, moja, poštovana damo!

No i kod radnika Joba ima povećih problema

Izrabljivan potkradan posvema dobro znamo

A često ni posla za dostojan život, niti nema!

Ja kao kršćanka, potvrđujem tvoje teške riječi

No kakve izlaze ti meni i svijetu odsada nudiš

Kojim načinom želiš da se to ukine ili spriječi

Nagodbom?Nasiljem, umjesto da samo kudiš?

Svemirko

Obitavam, u Marignanu, na kraju Šanzelize

Kojoj, najljepša ulica Pariza poglede otvara

Povremeno me tuga savlada, žmarci nailaze

Svirke svirača što istinske ljubavi zagovara!

Ustao sam, nešto ranije, i došao do prozora

Obuzela me je, nekakva, neobjašnjiva, sjeta

Možda to utiče, ova, čarobna, sunčana zora

Uvijek najavljuje kraj vrućina, odlazak ljeta!

Odmah dole na ulici, začula se šansona fina

Postariji, muzikant, bio je na klupi u parku

Njegovom dušom, srcem, stopila se violina

Opijevajući nekad, izgubljenu, ljubav žarku!

Dvoje, zaljubljenih, zastalo je, tiho do njega

Nešto su smiješeći se, rekli, i novac mu dali

A on, onako, kao da je, odvaljen od brijega

Ushićen zbog njih, pozva sreću i tiho zahvali!

Svemirko  

Čovjek je svjetlo drugom čovjeku u većini kažu

Neki govore sasvim suprotno o problemu tome

On je, zaista svjetlo ako se ljudi pomažu i slažu

Pomognu, da se, suprotnosti, ublaže, ili, slome!

Optimista je stava: treba svima, uvijek pomoći

Uvjeriti sve okolo, pa i onog koji pomoć pruža

Svaki će pojedinac, radi sebe za to snage smoći

Ako svojim nekim primjerom drugog razoruža!

Pesimista je, o tome, sasvim mišljena oprečnog

Prijeteći bi, kaznom, sve probleme, brzo riješio!

Ne može li uvjeriti i sila je dobra, pored ostalog

Pa makar se izuzetno, o zakon i moral ogriješio!

Čovjek uvijek svjetlo, humanom biću biti mora!

Samo, lijepa riječ, osmjeh, usluga, vrata otvara

Čineći, dobra djela, dolazi do pravog odgovora

Ljubav, prema čovjeku , sreću, svima zagovara!

Svemirko

Vječna promjena na tome svijetu jest!

Poželimo li nešto možemo to i ostvariti.

Ali je naročito za nas bolja, nova vijest,

Snove naše provesti u djela i postvariti!

Sve se može učiniti uz, i podosta truda

Upotrebom čvrste volje, nekog htijenja.

Da se pomaknemo nasukani sa spruda

Pomoć nam treba brzo, bez sažaljenja!

Znamo baš nije samo olako sada izreći

Teško se sasvim od staroga odmaknuti.

Hoćemo li hrliti napokon k svojoj sreći…

Moramo tad ponešto novo dotaknuti!

Sve možemo poboljšati ako baš želimo,

Dobrom namjerom što drugi nam kaže.

Uprimo hrabro sve snage svima velimo:

Neće si pomoći onaj tko sam sebi, laže!

Svemirko

Je li Zemlja opasno mjesto, ponekad pitam

I na što se sve ovaj naš, ljudski život svodi?

On jeste, ako ja od mila do nedraga skitam

Te zatražim da se čovjek svih zala oslobodi!

Mnogi u posljednje vrijeme pričaju o tome

Kako se trebaju razni ljudski porivi istražiti

Ako želimo da se stari okovi i otpori slome

Moramo, jedni od drugih, pomoć potražiti!

Nerazumno kad čovjek od borbe odustane

Ne traži od drugih svoju zasluženu slobodu

Te na pola puta od bitke svoje tad zastane

Dozvolivši da ga nepravda, bol u oči bodu!

Moramo upozorit kakvo nam rješenje treba

Izreći zahtjeve i o drugom mnogo više riječi

Manipulacija nam na svakom koraku vreba

Opasan je onaj koji, to ne poželi da spriječi!

U čovječjem se duhu, rađa ideja neka, nova

Na planeti dobrote, humanističkoga, stvora

Dokle u njemu ima nade, želja, nekih snova

O „opasnoj“ Zemlji, bit će novih razgovora!

Svemirko

Specifična curo ti si svaka pjesma i nada Svijeta

Osobito kad se u meni posve veća čežnja stvara

Otvoreno ti kažem makar tebi i bilo kome smeta

To strast i ljubav iz cjeline mog bića progovara!

Specifična curo ti si zasigurno moji snovi Svijeta

Bez kojih čovjek ne želi i živjeti i ni tren ne može

Ideš znatiželjno kao pčelica od cvijeta do cvijeta

Želja za novijim, sve više se već, nemilice množe!

Specifična curo ti si svi nemogući osjećaji Svijeta

Potiču stvaranje i očuvanje svega dobrog što ima

U srcima ljudi, ma koliko god to ikome smeta...

Divljenje svakog, razumnog bića, oblak i vedrina!

Specifična curo ti si zacijelo golema ljubav Svijeta

Ono što svaka žena neizostavno sa ponosom ima

No, ti si na sreću bez čovjeka tek polovica cvijeta.

Drugi dio, znaš, držim za tebe, u svojim njedrima!

Svim ženama želim sretan 8. Mart... Dan Žena!

Svemirko

Mnogi tvrde: svako vrijeme izliječi rane!

Možda tako ponekada za nekoga i bude

Drugi, u srcu su nama duboko zaorane,

Liječenje duša naših, obične su zablude!

Vrijeme je utjeha kojim liječimo sve boli

Ali sebično žaljenje zna pogoršati stanje.

Ako nam srce baš strasno bezumno voli

Teže dopušta poruke razumu na znanje!

Vrijeme juri, za nikakve razloge ne haje!

I koliko god se silili, trudili, htjeli i dalje

Zaboravljati, ožiljak nam na srcu ostaje.

Ne griješimo! Um svima opomenu šalje!

Optimizam, vjera u sebe, hrabrost i želja

Kaže: okrenimo glavu suncu kraj je tami!

Na početku smo novog na pragu veselja,

Spozna li otada naše srce da nismo sami!

Svemirko

Išao sam prije neki dan lagano, ulicama grada

Razgledao okolo sjetno, nezainteresiran ljude

Osjetih nekakva tuga u njima i prostoru vlada

Možda se nečem pomislih, nevidljivom čude!

Stao na uglu, i primijetio da tu nečega, nema!

Okrenuo se, pokraj mene je bila prazna klupa

Zašto bi zbog tog trebalo biti nekih problema?

Ali, iznenada osjetih da mi srce snažno zalupa!

Malena Violette, sjedila je ovdje uvijek u kutu

Prodavala je cvijeće uz tihu pjesmu, svaki dan

Prepoznata po svome cvijeću i žutome kaputu

Pjevajući neki svoj nedosanjan djevojački san!

Izrekoše u pola glasa kako je umrla ovih dana

Njezin nestanak bio je nedokučiva tajna neka

Nagađali su da je bila sva uzrujana i uplakana

Jer ju je pogodila loša vijest zloguka iz daleka!

Sve nestaje! I ona je eto nekud za nečim pošla

Sudbina nam odnosi, tajne nade, želje i snove

Kud god je zla nesreća našim putovima prošla

Uvijek će se u ljudskim mislima, pojaviti nove!

Svemirko

Čovjek je počesto nesretno biće jer misli

Da se njegova sreća može novcem kupiti

Onda jadan, svakojake, loše stvari smisli

Čini sve pokušavajući se za njih iskupiti!

Zaboravlja kako postoje besplatne stvari

Koje nam se daju bez ikakve nadoknade

I ne mora svoju dušu da lakomo pokvari

Od drugog sve što može otme i pokrade!

Neka se malo, pažljivo, razumno, okrene

Sreća je na dohvatu, odmah pokraj njega

Otvrdlo srce svoje neka oholo preokrene

Dobrim djelima, stiče sreću ispred svega!

Prijateljstvo čovjeka bez novaca dobije…

Ako iskreno zrači prema njemu kad kaže

Da se iza drugog, svoje nadmoći ne krije,

Kako njegovom slobodom ne raspolaže!

Ptičji pjev, žubor potoka, lišće na drveću

Dan, noć, mir i svekoliko ljudsko znanje

Mora iskoristiti za dobra koja ga pokreću

Ravnopravan s drugima, ni više ni manje!

Svemirko

Prvo objektivno tad pojmove naše posložiti

Uistinu se, u njima pojavljuje, netko treći!

Kad se počini nama, ili, nekome nešto, zlog

Upletene su, tad, ponajmanje, osobe dvije,

Treći je uvijek za činjenje lošeg neki razlog

Koji se u svim stremljenjima iza zloće krije!

Ponajviše, to su veoma sebični interesi naši

No, oni, porađaju druge što ih umnožava…

Pa, umjesto da neke podređene to zaplaši,

Probleme, povećava, i još više, usložnjava!

Vi možete pogubiti lažova uz pomoć nasilja

Ali, laži, ni u kojem slučaju ne možete ubiti!

Niti se istina time ne uspostavlja, blagosilja,

Samo će te mir svoj, i svojih, duše, izgubiti!

Pomoću nasilja možete druge ubiti ukloniti

Sve koji nekoga mrze posve naokolo mučiti

Mrziti će vas još više, neće vam se pokloniti

Iz mržnje se, nikada ne može nešto naučiti!

Nasilje, poveća nasilje, drugom silu uzvraća

Donoseći, još crnji mrak, mrkloj, našoj noći,

Umjesto da se njim nasilje zauvijek odvraća

Drugi će svom silinom prema nasilniku poći!

Mrak ne može nikad čovjek tamom otjerati

Samo svjetlost, dobro, uspijeva zlo ubijediti

I ako te naše ljudske nevolje treba potjerati

Samo ljubav, bratstvo, sve mogu pobijediti!

 Martinu Lutheru Kingu,

                  1929 - 1968 - 2010.

Svemirko

Prolazili su uskom ulicom čvrsto zagrljeni

Nije ih ni nevrijeme moglo zaustaviti tada

Predivnim, ljubavnim zanosom obgrljeni

Kad čovjekom tihi osjećaj i nada zavlada!

Izjavljujući vječnu ljubav nebo su posjetili

Kroz kristalni gusti snijeg putujući do raja

Strast golemu koju su zaljubljenici osjetili

Nikada u našem ovom životu nema kraja!

Grleći se i u tom hladnome, tamnom danu

Sva sretna bića trebaju zadržati ovu sreću,

Poticanjem da nikad nikom snovi ne stanu

Već još s većim željama življenje pokreću!

Usprkos sve gušćim pahuljicama snježnim

Prijetnji da budu prekriveni kućni pragovi

Zahvaljujući ljudskim, osjećajima nježnim

Ne mogu nestati zameteni njihovi tragovi!

Svemirko

Kažeš mi ovih dana kako je život nepravedan

Ali je i pored svih svojih mana, svejedno lijep!

Naravno da taj stav uman, posve izvanredan

Tko ga ne shvaća ide putem kao čovjek slijep!

Kad sumnjaš zakorači korakom svojim malim

Sve se može promijeniti treptajem tvoga oka

Trebao sam to na vrijeme uraditi i sada žalim,

Kažeš kajući se, ali se ne odričeš svog poroka!

Nije baš tvoja stvar što drugi nešto kažu o tebi

Ti se, samo na taj stav, moraš dobro zamisliti

Da te ljudi iz svojih svih redova isključili ne bi,

Djelom biti dobar drugima, duboko razmisliti!

Kažeš da treba vjerovati  osim u sebe i u čuda

Jer se ona zbivaju oko nas, na svakom koraku

Ako otvoriš dobro oči, možeš ih vidjeti svuda

Samo ih vjerom prihvati pri svakom iskoraku!

Ako želiš uspjeh u životu moraš zaista riskirati

Nema ništa nesigurnije od prolaznosti svijeta...

Trebaju svi znati što čine to pažljivo raspakirati

Naš je život  osjetljiv poput  procvalog cvijeta!

Pokušaj voljeti, život bez ljubavi smisla nema!

Sam čovjek za sebe na ovome svijetu nije ništa

Život gradi rješavanjem zajedničkih problema

Ljubavlju iskrenom dolazi do svojega ognjišta!

Svemirko

Što je nemoguće čovjek obično poželi i učini,
Svojom rukom lako ruši što teškoćom izgradi.
Kada izgubljen posve u licemjerstvu na pučini
Klečeći zamoli da mu na umu Bog sve poradi!

Čovjek često u životu bude što uglavnom nije!
Katkada, moć, nemoć i neobjašnjiva gola sila.
U njemu se ostvaruje sva ljubav i mržnja, krije
Ljutita aždaja, koja je još nekada bubica bila!

Kada je nemoguće ,nelogičan i egoističan biti
Samo čovjek može učiniti gluposti što ne želi
Svoju pravu narav i sebičnost pred svima kriti
Drugom se koji je u nekoj nesreći silno veseli!

Čovjek jedini razoriti zajedničku ljubav umije
Katkad bezočno lagati druge u interesu svome
Gledati te i jasno dati do znanja da ti se smije
I uporno tvrditi da te poštuje prijatelju tvome!

Čovjek može učiniti što je razumom nemoguće!
Žalosno što mnoge mogućnosti olako propusti
Kada sam zapadne u neprilike potone u bespuće,
Svoje i drugima izbavljenje dobrim ne dopusti!

Svemirko

Čekam već dugo dok ojađen, sjedim na obali,

Blijedo sunce nestaje ispod nebeskog svoda!

Vjetar podiže morske vale hučeći nekoga žali,

Siluetu možda što zgrbljena usamljena hoda!

Iskosa zrake slabašne naokolo svjetlosne siju

Tamo visoko, kružeći, pjevica se veselo glasa.

Oči slankaste kapljice grizu,nezaustavljivo liju,

Duboko se more, uzburkano, sve više talasa!

Vidjeh to se netko užurbano približava meni

Iznenada ustajem, misleći, moja draga dolazi!

Razbistrio se od sreće pogled moj omamljeni,

Žalost srce obuze, nepoznata podalje prolazi!

Sjeo sam na tvrd kamen tužno čekajući dalje

Sa sjetom sam gledao kako nestaje ovaj dan.

Osjetih umom da mi nada svoje poruke šalje:

Istinskom ljubavlju ostvarit ćeš davnašnji san!

Svemirko

Budi od drugih različit, poboljšan, drukčiji!

Zar taj savjet za cijeli svijet pametan nije?

Bolje je biti priznat nego loš imitator nečiji

U jedinstvenosti se čovjeka sva tajna krije!

Poštuj iskustvo svoje i osobito neko tuđe!

Može ono lako pomoći u stvarima mnogim

Ali, i da bude obrambeno, životno oruđe,

Pa pomogne nejakima, slabašnim, ubogim!

Zrači  svaki tren prema drugima ljubavlju

Ne, da te se plaše već, neka te uvijek vole

Ime ti izgovaraju pažnjom u veselju, slavlju

Da pred drugim ružiti, mrziti ne dozvole!

Komplimente svim ljudima naokolo dijeli!

Oni, ni u jednome slučaju ne koštaju ništa

Dobri, svojoj okolini rado osmijeh podijeli

I, kada, počinješ od nule sa svojeg zgarišta!

Glupiraj se ponekad  kad to vrijeme dođe

Jer samo tako možeš očuvati zdravlje svoje

Veseli se jer sreća je tren koja brzo prođe

Ljudi će rado u većini, prihvatiti šale tvoje!

Budi svjestan, vrijeme naše nepovratno leti

Iskoristi svoje, neke šanse što ti život pruža

Dok trepneš očima, prilika tvoja brzo odleti

Tuga nam sav elan životni za tren razoruža!

Uživaj u životu, stvarima nevelikim, malim

Jutru, u žaru sunca, danu, vjetru oblaku i kiši

Kad si u prirodi raduj se i cvjetovima ocvalim

Iskreno pismo nekom, svom dragom napiši!

Ne pokušavaj nikad pred drugim savršen biti

Nanijet ćeš  ponekom,  svojima,  teškoće, boli

Morat ćeš svoje bilo kakve nedostatke sakriti,

Pred onim koji te i s manama neizmjerno voli!

Osmjehom razbijaj oblake sve svoje oko sebe

Neka pozitivne vibracije misli na sve ljude siju

Neka nikada nikog zbog nečega srce ne ozebe

Samo suze pogode čovječje koje iz gorčine liju!

Pazi, riječ može biti mač ali, i prelijepi cvijet!

Nauči slušati, savjete ponekad za sebe uzmi

Neka zbog tebe bude presretan cijeli tvoj svijet…

Ali se, ako želiš sreću za sve ljudsko zauzmi!

Svemirko

Prolazio sam ulicom kad zastadoh iznenada,

Desno pokraj mene začuh, instrument svira!

Pjevanje, nečije, moja čula odmah savlada…

U sobici vidjeh nekog pokraj starog klavira!

Nagnuo se, pogledao pažljivo i nešto vidio

Djevojka mlada tipka na svijetlom klaviru!

Srce zaigra! Svaki mi se pokret njen svidio

Drhtave joj tihe note pjesme iz srca izviru!

Osjetila je nagonski kako ju to netko prati

Nesvjesno, odmah pojačano klavir zasvira.

Podignuvši glavu umilni mi pogled uzvrati

Lik njezin proviri kao iz slikarskog okvira!

Kroz prozor pogledi strasni naši su se sreli

Ovaj bljesak nijedno od nas zaboravit neće!

U mislima smo si poklonili poljubac vreli…

Što stvara ljubav, svjetove i život pokreće!

Svemirko

Razmišljam, kakva bih svakome dobra učinio

I odlučio se na korak neki efikasni, drastični.

Trudom bih svu tugu, bol i jad djelima odnio

Učinak bi bio svima oslobađajući, fantastični!

Na primjer,  sve što sam do sada loše uradio

Prebrisao tad moje, drugima, životne greške!

Za srce naša bolna, veliki bih posao odradio

Zaustavivši svima daljnje posljedice preteške!

Sve iscrtao na golemoj velikoj praznoj ploči

Da se sudbine svim ljudima drukčije dogode!

Isprave sva tuđa zla, mane u dobra pretoči…

Ili bar na neko neodređeno vrijeme odgode!

Poželim da ponekada tajne ostanu skrivene!

Da pametnog stvora kajanje ne grize i peče…

Neka nikad, nikom ne budu nade otkrivene,

Da jedan drugog u dobročinstvu ne preteče!

Svemirko

Zapazih Sreću kako gradskim ulicama ide

Sva gorda uvijek ponosna na sredini puta!

Htjela je da nju baš ovakvu čarobnicu vide

Izazovnu lijepo odjevenu, čela uzdignuta!

Poželim boginju jadan naprečac zaustaviti.

Hej Srećo! Stani sada! Za trenutak malo!

Zaista ti trebam nekoliko pitanja postaviti!

Imam više želja! Ponešto mi na um palo…

Ljuta se okrene, skoro neodlučno zastade,

Svrati pogled, začuđeno me nekako gleda.

Kako ti takva hrabrost ovdje na um pade?

Kada znaš Sreća se zauvijek zaustavit neda!

Egoista! Stvar koju svi, pa i ti trebaš znati,

Ostanem li poduže, što bi na to drugi rekli?

Eh, ima toliko pojedinaca koji u životu pati,

Nikada od svojih golemih briga ne bi utekli!

Zamisli samo, da ja sa tobom, zaostanem!

I kada bi jedno drugome čvrsti zavjet dali

Pa, jednog ti dana sva dosadna postanem,

Kao i ja, drugi bi zbog tebe nesretni ostali!

Svemirko

Dragi, ne čekajmo više, kaže meni ona,

Ima sve manje ovoga vremena za nas!

Čujem već dugo upozoravajuća zvona

I posljednje nade naše unutrašnji glas!

Prošlo nam se vrijeme nikad vratiti neće

Iskoristimo mudro što nosi slijedeći dan.

Ostalo je i za nas jadne, nesretne, sreće,

Ostvarimo sada kao ostali davnašnji san!

Zaboravljajmo li naše nehotične greške

Što utjecaše na sve nevine koji patimo?

Posljedice su izbile nesnosne, preteške…

Ništa nismo učinili da se k sebi vratimo!

Vjera u sve izgubljene ljude treba svima!

Opraštanje je jedno od ponajvećih stvari.

Čovjek koji pogriješi dodatne snage ima…

Jer popravlja uporno što kroz život kvari!

Svemirko

Uvjeren sam da te volim silno, jače!

Kad god me netko sretne ovih dana

Jasno mu, duša mi zbog nečeg plače

Žao mi jer i ti ideš negdje uplakana!

Predomisli se! Draga! Nama ćeš doći,

Sva sretna što vidiš presretnog mene!

Raširenih ruku ću tebi u susret poći,

Oživjeti ljubav, potaknuti uspomene!

Opet ćemo ići jedno uz drugo skupa!

Ulična će svjetla gornjogradska sjati

Čekati naša omiljena u parku klupa,

Vrijeme koje sve nosi za nas će stati!

Imamo još jednu šansu mi sretni biti!

Samo je jedan život na svijetu ovom…

Čovjek mora svoje nade s nekim sliti

Ako se želi zaogrnuti srećom novom!

Svemirko!

Tražila je stavove u pogledu svom

I prepoznavala sjenu negdje u sebi.

Vidjela je zlomisli koje trče za njom

Ukrasila ih oprostom nikada ne bi!

Umnost, razlozi, pronalaze svoj put

Kroz sure pukotine osjećaja njenih

Koji ne grde, šibajući kao neki prut,

Drhtavih očiju brižnih, zacakljenih!

Ženu koja stalno obraniti pokušava

Da sa svih teret nepodopština svuče,

Da se život izgubljenima ne urušava

Probleme uporno drugima odvuče!

Bježati od sjene nekog smisla nema!

Borba protiv zloga, žrtvu mora dati!

Besmrtna je i za nju, vječita poema

Altruiste uvijek sreća u životu prati!

Svemirko

Naizgled, vrijeme naše prirodom prolazi

Svijet se vidimo nezaustavljivo događa.

Ali, moja nova misao na trenutak dolazi

Sve upijeno umom od zaborava odgađa!

Začuđeno zastanem ja, pa pogled bacim

Na pripijenoga uz mrežu pauka malog.

Svjetlost je prebrza ne mogu da odbacim

Emociju zbog žutoga cvijetića otpalog!

Ustvari, naoko sada imaju jasne obrise

Dok zalivom šaraju pruge nemirnog sjaja.

Pamtim s radošću okolinu, njene mirise

Teško se odvajam od tog nebeskoga raja!

U tako moćnom ovome jarkom danu

Sa posve većom izvjesnošću znaš tko si

Misli ti sjetne opet na trenutak stanu…

Zamišljaš napredak što budućnost nosi!

Vjetar huji tvoj  svijet polako nastaje

Pauk jezdi mrežom koju vjetrić njiše,

Ova čarolija ljepote nikada ne zastaje

Već nastavlja vječno da nadom odiše!

Svemirko

Sreo sam ja Tugu prije neki, mrzli dan.

Zaustavivši me lukavica izdaleka pita

Imam li kod tebe bar privremeni stan?

Po ovom zlu vremenu mi se ne skita!

Vidim da si bolestan, izgubljen, kužan,

Ojađen, tvrd, zao, netolerantan i ljut.

Okrilje neko, pomoć, savjet ti je nužan…

Kako bih tebe usmjerila na pravi put!

Kiselo sam se pomalo nasmijao tada.

Znam odavno, prave namjere tvoje!

Ako mi takva Tugaljiva u meni vlada,

Porasti će ovo samosažaljenje moje!

Idi, bolje što prije tamo otkud si došla,

Neću s  tobom više ni da razgovaram!

Već me je loša volja sa radošću prošla,

Sa Srećom mojom opet pregovaram!

Svemirko

Hodam gradom, pratim koraka ritam

Kišni dan. Masa. Ne vidim ljudima lica.

Vide li što i ja tamo,  u čudu se pitam…

Dok me rominjava kiša kapima golica!

Zastajem u mislima, ubrzavam hod

U zbilji sam evo između neba i dalje

Gledam crno bijeli, natmureni svod

Kakve li mi smo tajne poruke šalje!

Sanjam. Gledam i znam da sam budan,

Osvrćem se. Je li ovdje još tko jadan?

Možda nekom ovako izgledam čudan

Očiju užarenih, ljubavi, zagrljaja gladan!

Nekog da me tu na mjestu zaustavi.

Priča mi, ruke mi toplinom zaogrne

Ili da se samo na ovaj trenutak pojavi

I srećom svojom, vječnošću ogrne!

I snovi se pusti opet dalje nastavljaju

Sve je isto . Samo ova bezbojna masa.

Jedni druge na mahove zaustavljaju

Slušam ih no ne čujem im niti glasa!

Um mi reče: Sreća je u rukama našim!

Dodirom pravim sve čežnje nestaju…

Neću više snova ružnih da se plašim,

Ovog trena svaka bol, patnja prestaju!

Sada znam da to nije iluzija, lažni san!

Hodam i dalje, nastavljam sad žurno

Dostići ću jednom ja drugi, bolji dan…

Ne osvrćem se na ovo vrijeme odurno!

Svemirko

Čemu žurba, moja draga damo!

Još si uvijek ti u srcu mom…

Neodlučna  hodaš tamo, amo.

Vidim nemir u pogledu tvom!

Razmisli što ćeš sama sa sobom!

Nije još počeo odlučujući dan…

Ti si mlada vrijeme je pred tobom!

Put ti je do mene uvijek obasjan…

Ako odeš makar malo svrati.

Srce moje znaj, računa na tebe!

Uvijek ću te svojom dragom zvati,

Zavoljeti više nego samog sebe…

S nadom gledam tvoje oči snene

Ali poštujem tvoj san o slobodi!

Malo i ponekad pomisli na mene…

Idi sada tamo, gdje te srce  vodi!

Svemirko

Između neba na stablu čuje se lišća šum!

Ispod njega podalje niska se trava zeleni.

Do drugoga drveta izrastao je mali hum

Na kojem pasu neki nestašni, divlji jeleni!

Pokraj rijeke nagnuta nad vodom vrba stara

Gore na grani ptica veselo guguće, pjeva…

S drugom pjevicom o nečemu razgovara.

Medo se češe o hrast, nezainteresiran zijeva!

Visoko iznad grana oblak namršteno gleda

Počinje da se duri neprestano na ljepote ove!

Njegov izraz pun vode, glava posve blijeda

Kao da brzo snažni vjetar sad ovamo zove!

No, sunce iza njega iznenada veselo javlja!

Neda da se ova prirodna slika tako kvari

Pušta čarobne zrake i nepogodu zaustavlja…

Čineći čovjeka sretnim zbog malih stvari!

Svemirko

Što se to nama i drugima odjednom desi?

Koja se obična cigla iz temelja izmakne…

I cijeli teret svijeta na naša pleća objesi

Što zla sudbina svojim rukama dotakne?!

Život nam je izgledao kao čvrsto zdanje

Nijedna pukotina se ni malo vidjela nije!

Srušiše se sve naše nade, emocije, sanje,

Pojavi zlobno odjednom i više ne krije!

Iznenadan potres, besmislen, neskrivljen

Kao da je od pijeska, zajednicu našu poruši

Uništi podlo život, nedosanjan, neiživljen

Sve što smo sagradili godinama uruši!

Treba li na koncu svega malaksalo stati

I kukati što u životu nismo imali sreće?

Plačem i predajom, sve to neće prestati…

Hrabra borba do kraja život preokreće!

Svemirko

Jedno drugom malo toga znači,

Kažemo li sve to je samo moje!

Ako njihove interese ne uvlači,

Može li biti jedinstva u dvoje?

Dvoje za sebe baš ništa ne znači

Ako im ljubav nije sasvim ista.

Sukob, prevaru za sobom povlači

Umjesto da jača i uvijek blista!

Dvoje za sebe ni malo ne znači

Ako im snovi nisu potom isti!

Na ljubav lažnu se zloća izvlači

Kada voljeno, ružno iskoristi!

Dvoje za sebe tad porugu znači

Ako im nisu jasne želja i nada!

Umjesto da iz njih ljubav zrači

Sebičnost voli drugim da vlada!

Svemirko

Žućkasti, uvenuli list, uvrnuti, jadni,

Svakim tlom neznanim slobodno hodi.

Putem mu pomaže vjetar goropadni,

Svojim ga hirovitim zamasima vodi!

Nekada je bio prelijepi, eno ga gaze!

Namjerniku koji ide puteljcima ovim

Davao je hlad, odmor od strme staze,

Čarobno čineći sve, veselim i novim!

Mogao je mnogih ljubavi da se sjeti,

Nježnih svih osjećaja koja srca dira!

Ali, i površnih što kao lahor proleti

Kad svoju nestašnu melodiju svira!

Sada danas na žalost, negdje trune!

Nići će iza njega, drugih, drvo novo,

Razvijenih grana, napetih kao strune.

Kovitlac promjena čini nam sve ovo!

Svemirko

Moramo uvijek svi odista znati

Da naše plaho srce za nečim  pati.

Život nam ponekad, tuga skrati

Ako ne znamo u željama stati!

Moramo uvijek biti na čisto

Ako se ostvari naša svaka želja

Da nam neće biti zauvijek isto…

Tuga će doći umjesto veselja!

Moramo znati naša okolina

Nije često nesebična, skromna

Harmonična naštimana violina

Već zla, lažna, vjerolomna!

Moramo znati ti naši  životi

Nisu ispisana knjiga jasna…

Neka nas djelovanje ne sramoti

Ako bude vrludava, strasna!

Svemirko

Kažu svaka olovka iz srca piše…

I mnoge živote različite stvara

O kojima se vijenci slave sviše

Slovima na daljinu razgovara!

Kažu olovka stvara neku nadu

Da ćemo dočekati, bolje sutra.

Olovkama zlikovci srca kradu

Pišući pakosti od ranog jutra!

Kažu ona proizvodi naše snove

Romanom, pjesmom ili slikom

Njome osvajamo ljubavi nove,

Samoćom se brani kao izlikom!

Olovka nam odista mnogo znači

Kad osjećaje svoje nekom damo.

Ali, kada od drugih, zlo odvlači,

Veće sreće nema sigurno znamo!

Svemirko

Jednoga dana potražio sam određenu snagu

I um da mogu veoma lako cijeli svijet istražiti

Vapio sam pomoć kao mlakonja sudbu dragu…

Trebaju mi sve poteškoće koje će me osnažiti!

Potražio sam ja samu mudrost bezbroj dana

Da ne mogu nikako, nikada i nigdje pogriješiti

I dođe  mi misao nekoga običnoga jutra rana,

Do uma se dolazi kad probleme moraš riješiti!

Jednog dana tražio sam lakom, imanje, novce!

Odjednom mi pade na um da ih moram graditi

Ako, baš hoćeš imati sve što želiš, novce i ovce,

Moraš ih  sam umom i radom pošteno zaraditi!

Jednog dana tražio sam hrabrost neku golemu

I počeh na široko i dugačko o tome razglabati!

Razmišljajući kako treba učiniti usprkos svemu

Sve, i zaobilazne poteškoće, moraš ih svladati!

Kao i svaki, oholi gotovan, usluge sam tražio!

Eh poslije sasvim bezuspješna traganja dugog

Um mi je tad posve lako moj problem istražio…

Priliku moraš zgrabiti, no ne na račun drugog!

Tražio sam tužan strpljivo, ljubav okolo od svih

Malaksao već od silnog htijenja da će mi doći…

Napokon sam nakon svega, spoznao sebe i njih!

Do ljubavi se dolazi kad si ljudima od pomoći!

Svemirko

Osluškujem naš ritam tišine tako lijep

Boje ove noći prelijevaju se u mrak…

Hvatam tvoj vreli dah kao putnik slijep

Mirisnu put osjećam kao svježi zrak!

Osluškujem zvukove zvijezda iznad nas

Dok nam sa svih strana mrmoreći sjaju

Napinjem sluh da čujem bar nekakvi glas

Jesmo li to mi oboje u nebeskom raju!

Osluškujem Mjesec, hoću da čujem nadu

Što će biti s nama? Neće li mi jednom reći

Sretni ćete biti i zvijezde odavno znadu,

Već pričaju okolo na glas, o vašoj sreći!

Osluškujem opet tišinu. Što novo ima?

Hoćemo li nas dvoje stalno zajedno biti?

Ako je već zapisano u našim snovima…

Nema nekog smisla od svih, i jave kriti!

Svemirko

Mnogo pitamo, dokle doseže ljudski um

Što se u njemu ta tajanstvenost zbiva?

Koliko se ponekad čuje našeg srca šum,

Silovitih, strasnih emocija u sebi skriva?

Srce često, sve na svijetu nadvladava

Ide većinom bezumno kao grlo u jagode…

Jadnog ga iz nevolja uvijek um spašava

Kako se ne bi  upropastio od lagode!

Kažu s jakim razlogom da pamet caruje

Vodi nas uglavnom u svemu što radimo

No, Srce nas srećom i veseljem daruje

Maštom, snove, iluziju, sebi gradimo!

Onda što nam je u našem životu važnije?

Srdašce koje je počesto od uma glasnije…

Razum kada nas vodi sigurno, snažnije

Naša neodgovornost i uživanje slasnije?

Teško je reći što u pravilu učiniti treba…

Kada nas situacija i sve u životu veže!

Um je važan kada nas opasnost vreba

No, baš nema ništa bolje od ravnoteže!

Svemirko