Kažu strah je opasnost koja svakog u propast vuče

Zato postoji hrabrost koja mu tad obalu pokazuje

Na ocean novog njegova ga smjelost vodi, odvuče

Jer ta vrlina plemenita činima svojim dobrim kazuje!

No, drugi imaju suprotna mišljenja o tim mislima

Hrabrost je pristupiti nadolazećim problemu, tada

Sigurno se u paučinu uhvati svim zlim primislima

Slavu, moć i silu koja ga naprečac u krvi savlada!

Koji zbog raznih događaja, kao kukavica očajava

Na pola puta, ka rješenju svog problema, zaostao

Nesreću svoju, i dugih, produžuje i, čak pojačava

Uzdajući se, u ljudsku sudbinu, budala je, postao!

Čovjek kada nije hrabar, ne može, niti pošten biti!

Jer za poštenje su, uvijek potrebne nekakve, žrtve

Hrabri da spasi druge ne pita što će se s njim zbiti

Humani će uvijek slaviti svoje žive i heroje mrtve!

I što možemo, napokon reći nakon takovih tvrdnji?

Jeli čovjek zao i nepošten ako, u trenu hrabar nije?

Da li je izložen podsmjehu, izolaciji, nekoj sprdnji?

Nijedno! U ljudskoj se koži tu, običan čovjek krije!