Žućkasti, uvenuli list, uvrnuti, jadni,

Svakim tlom neznanim slobodno hodi.

Putem mu pomaže vjetar goropadni,

Svojim ga hirovitim zamasima vodi!

Nekada je bio prelijepi, eno ga gaze!

Namjerniku koji ide puteljcima ovim

Davao je hlad, odmor od strme staze,

Čarobno čineći sve, veselim i novim!

Mogao je mnogih ljubavi da se sjeti,

Nježnih svih osjećaja koja srca dira!

Ali, i površnih što kao lahor proleti

Kad svoju nestašnu melodiju svira!

Sada danas na žalost, negdje trune!

Nići će iza njega, drugih, drvo novo,

Razvijenih grana, napetih kao strune.

Kovitlac promjena čini nam sve ovo!

Svemirko