Čovjek kada nešto ima, ponekad izgubi

Iz nekakvog razloga to se svima dogodi

Otmu mu, zaboravi, nemarnošću zagubi

Čak iako malo gubi većinom ga pogodi!

Čim nešto radimo, nekakvu igru igramo

Moramo biti na čisto, bit, toga spoznati

Časno činiti, nikad, drugog ne izigramo

Samo tako ćemo suštinu svega upoznati!

Čemu je nas poraz u suprotnosti naučio

Osobito ako smo to na grub način dobili

Nepošteno zasluženim kaznama odučio

Povjerenje ili nepovjerenje tim zadobili!

Htjeli ili ne, poraz nas zauvijek mijenja

Gubiti na određeni način, znači dobivati

To su nas i učila naša prošla pokoljenja

Na gubicima, učimo se sebe pobjeđivati!

Kažu nam neki, ruka o osobi više od lica govori

Ljude kad upoznajemo, pogled ka rukama klizne

Um čovjeku njemu istinu, neporecivu progovori

Kad god oko s analizom pažljivo po njoj sklizne!

Ruke o nama svakom neku određenu sliku imaju

Svoju prošlost koju za života zaboraviti on neće

Kao lice kad mijenja maske, glumi; to ne poimaju

Ruka gradi, stvara, praštanje, razaranja podmeće!

Ruke služe za povezivanje između različitih ljudi

Svime živom, neživom što na ovom svijetu postoji

Čak i odbijanje onih koje čovjek misli da su neljudi

Otkriti skrivene detalje koji u činjenju zla opstoji!

I ruke djeteta, čiste i nevine mnogo toga otkrivaju

Krenule u svijet nagonskom željom da ga upoznaju

Lakoćom psihologa lošeg čovjeka lako razotkrivaju

Dobrog bez skrivenih namjera djetinje prepoznaju!

Priče se pričaju rukama i samo one mogu ispričati

Pojedinosti koje bi se u riječima nevažnima učinile

Ruke znaju razotkriti, neotkriveno lako prepričati

Zagrliti, ljude! I cijelu bi planetu ljubavlju podčinile!

Kako je, i na koji način čovjek došao do uma

Kažu da je, to ostvario, jedino, pomoću riječi

Upotrebljavajući niz drugih došao do razuma

Kojeg više nikakva sila nije mogla da spriječi!

Prva bijaše što sakupljanjem, opstanak stvara

Zatim je, došla riječ koja ljude u životu spaja

Omogućuje lakše življenje svih te staro razara

Ponekad na žalost od drugih nasilno prisvaja!

Kažu, najdraža je, ona riječ koja nas oslobađa

Jer. dolazi kao svijetlost, te se među ljude širi

Borba za slobodu i nevine, pokatkada pogađa

Pravo, jednakost svima samo stidljivo proviri!

Ljubav je na koncu, riječ najdraža većini ljudi

Jer se rađa, iz dubine duše, srca razumnih bića

Čak, i onih, grubijana, silnika što su u zabludi

Kad ju iskoriste, često prevarom i bez pokrića!

Ponekad u duboku nedoumicu padamo

Kad se tiče nekog s kojim sukob imamo

Događa se da se i, sami sebi dopadamo

Odlučimo brzo kako nešto ne poimamo!

Svi mi, naročito ja, u pravu biti volimo

Neprihvaćanje stava nas u srce pogađa

Biti sa strane nikada sebi ne dozvolimo

Znatiželja raste bunt se u nama događa!

Prihvaćeno je dok ne počnemo nametati

Kao jedino, ispravne, nepogrešive misli

Nije li po našem spremni smo podmetati

Napadnuti će u većini ružnoću da smisli!

Ako prema dugima kriva mjerila imamo

Onda nismo prihvatili stranu, istine sure

Treba poštivati nekog i kad ne poimamo

Stati ćemo, uz njega da ga ne potkusure!

Za dobro potrebno se svom silom boriti

Desi li se da u nečemu smisao ne vidimo

Moramo se, za svakoje mišljenje izboriti

Ne znači da ga i nema ako to ne uvidimo!

Kažu, ako razbiješ ogledalo sedam godina nesreće donosi

Razbijanje većega broja ta se brojka, drastično umnožava

Može li sudba naša huda, sve te priče o nama da podnosi

Vjera u to, život svakog čovjeka, ograničava i usložnjava!

Um naš, asocijativne poveznice, svakoju istinu ovog čina

Postavlja u proturječje jer se ona u strogo pitanje dovodi

Nema nikakvog izbora, grubo, nemarnost je pusta pučina

Ako prihvatimo nejasno stanje, nas u stranputicu odvodi!

Kažu, čovjek je izumio ogledalo kao bi vidio kako izgleda

Jer njegov lik čini onako kako u životu uradi, nekada misli

Bez njega imamo li mi išta? Naša budućnost je bez izgleda

Nužnost je i sloboda! Čovjek uz nju bolji život sebi smisli!

Kad bi se svi, priči, o razbijanju nečeg kompaktnog držali

Staro bi stanje u nedogled o bitnim pitanjima mi nastavili

Bojeći se novog sve nakaradno, konzervativno bi podržali

Zar ne bi Svijet u tomu slučaju u napredovanju zaustavili?

Idem, po tko zna koji puta, tamo gdje sam bio

Kad smo u parku, prvi  puta, našu ljubav sreli

Iznenada se, za oboje, presretan događaj zbio

Nježnim smo si pogledima dali, poljubac vreli!

Ide moja misao do toga našega, istoga mjesta

Po tko zna koji put da nas opet, tamo potraži

Ojađen te čekam, znaš, spreman sam smjesta

Na koljenima biti, ako sudba od mene zatraži!

Idu moji snovi tim putovima kojim smo došli

Kad god ustanem sa jednom mišlju tad živim

Želja mi, povratiti vrijeme gdje smo mi prošli

Da opet, presretne trenutke s tobom doživim!

Nema razloga zašto mi se ne bi ostvarile nade

Svatko za života, zahtijeva, uvijek pravo neko

Bez obzira što on nailazeći na prepreke znade

Pronaći će trag i odgovoriti na pitanje poneko!

Prijateljica me, danima, silno nagovarala

Odlučio sam se tad običaje stare ponoviti

Promjena mjesta bi ti odmah odgovarala

Možeš usput snove, nade i želje obnoviti!

Stojim pred čarobnom fontanom di Trevi

Ta Rim je oduvijek bio grad mojih snova

I, usprkos okolo mene silnoj gužvi, vrevi

Moj dolazak tu nije bez ljudskog osnova!

Molila ona te večeri, zaželi umjesto mene

Poneku želju tamo ćeš uz mnoštvo biti i ti

Ovaj trenutak, tvorit će oboma uspomene

S vjerom kako će se, želje i nama ispuniti!

Ako na nebu zvijezdu padalicu ugledamo

Kad nam bubamara na naše, dlanove sleti

Djetelinu s četiri lista, gumbom zagledamo

Dimnjačara, u nadi da nam sreća ne odleti!

Nismo svjesni kako doseći možemo sreću

Ako ju, zaželimo i na njoj poradimo malo

Još se neki, aduti s našim mislima susreću

Optimizma i ustrajnosti ugradimo pomalo!

Eh draga damo! Većina ljudi dobro znade

Sreću pojedini i grupno trenutkom dožive

Koliko god nas te pojave možda iznenade

Nju čekaju, poimaju svrhom zašto da žive!

Ona se približava, poput zrnca maslačka leti

Zlaćana ta biljčica, iznenada uvijek nam dođe

Savladava ljude, okupacijom u naša srca sleti

Ponekad tako iz nerazumljivih razloga prođe!

Osim što može biti iskrena, za nekoga varava

Ljubav je od sve čežnje, žara i nade začinjena

Zato nepredvidljiva, lakovjerne ona zavarava

Laž podgrijava, strasti, sukobu je podčinjena!

Znademo da ljubav od sviju nas širinu zatraži

Samo uporan i snažan može da ju teško održi

Jer je ona muka, slast i patnja sa mnogo draži

Nas u neizvjesnosti, raju ili paklu lagano prži!

No i pored svega, svatko od nas za njom žudi

Kod čovjeka i žene kad god nikne ljubav nova

Jedno drugome sve što zamisle, pa i više  nudi

S radošću daju, uzimaju, grade kule od snova!

Ljudski osmijeh uradi čuda a ništa ne stoji

Obogaćuje svakog koji ga prima i koji daje

Kada se s dobronamjernom osobom spoji

U sjećanju našem, životima, vječno ostaje!

Ne osiromaši davatelja ni u jednome trenu

I nitko ga se ne bi mogao samo tako odreći

Golemi čin je, ako uputi tomu riječ iskrenu

Pokloni li osmijeh neće svoju osobu poreći!

U porodici, svakome članu podršku pruža

Na poslu našem jedan je od najboljih stvari

Bolnoga ozdravi, neprijatelja lako razoruža

Obeshrabrenom daje nadu da sreću ostvari!

Iako ima vrijednosti samo kada ćeš ga dati

Podariš li osmijeh čovjeku koji se ne smiješi

Vječnim će te prijateljem zbog toga nazvati

Navedeš li da pored svega i on se nasmiješi!