Smiljan, 10. srpnja 1856.

 - New York, 7. siječnja 1943. 

Raspitao sam se nekako tužan ovih dana

O nekom, tamo daleko, mjestašcu malom

U dolini koja je vječnom slavom obasjana

Putem razmislio, o tuđem moralu palom!

Rekoše, sumnjičavo gdje se mjesto nalazi

Uputio sam se tamo brže, korak mi čvrsti

Nekako mi zebe oko srca tko tu još zalazi

Vidjeh u blizini ženu, koza neka grm brsti!

Tražim kuću Nikole Tesle ozbiljno zapitam

Tu je, negdje, želim da do nje brže dođem!

Ne bih ovom pustoši htio okolo da skitam

A opet sram me je da bez posjete prođem!

Ona se, nasmije, i obješenjački mi tad reče

Znaš, sinko eno je tamo no moraš požuriti

U ovom seocetu i u drugima brzo će večer

Moraš svoje dugačke noge dobro ispružiti!

U Teslinim selima, nigdje struje više nema

A on je kažu struju u samoj blizini izmislio

Kao maleni dječak no to je baš druga tema

Zacrvenih se od stida pa, poduže zamislio!

Znaš, ovdje je, više ljudi netragom nestalo

Domovi u tim selima, ostali, prazni i pusti

Vremenom se o tom pričati pisati prestalo

Brzo će i posljednji žitelj kuću da napusti!

I, dom Nikole Tesle prekrit će zelena trava

Al' tko za to mari? Ja ću biti mrtva davno,

Sve je u našem životu dio nekog zaborava

No on, cijelo njegovo djelo ostat će slavno!

O njemu, govore mnogi, do neba svi slave

Nije bilo većeg učenjaka na svijetu ovome

Imao je rješenja bolja od svake umne glave

Izume poklanjao, ponudio svijetu novome!

Bez obzira, kakvu li mu počast i slavu dali

Svu patnju, poniženja svijet zaboravit neće

U oskudici zavidnici su ga bezočno pokrali

Svijet se prkosno Teslinom umom pokreće!