Sretneš jednu osobu posebnoga kova

U tvoj je, život ušla i, zauvijek ostala

Misliš o njoj, svaki, idući dan iznova

Možda  prijatelj, više potreba postala!

Jednom si i ti, u nekome, trenutku bio

Zagubljene, bolesne duše, srca i tijela

Zapetljan se, slučaj tad, za oboje zbio

Pošli ste skupa, ljubav vas je ponijela!

Tako se, sa čovjekom svakim događa

Neka osoba ponekad u tvoj život ulazi

Ne zbiva se ništa, katkad te to pogađa

Ali, iza toga, silna posljedica proizlazi!

Posve ljudi zauvijek u tebi traga ostave

Osobito u tvojoj duši koja nije više ista

Iako te vole ili neopravdano, zapostave

U pravilu očekivano iznikne humanista!

Tragao sam ja za ljepotom, već jako dugo

Rekoh: Ništa me, od njega, odvratiti neće

Samo golem motiv, i želja, išta više drugo

Čovjeka, u potrazi, za smislenim pokreće!

U mnogim, knjižnicama, žudno sam čitao

Što umnici o njoj misle i gdje da ju tražim

Napokon sam tu, najljepšu misao pročitao

Ljepota je dobrota, nju trema da potražim!

U svom nemiru išao sam sve od toga dalje

Drugi kažu da se ljepota u karakteru nalazi

Poneki: iz očiju ljudsko, svoju ljepotu šalje

Ružnoća ima tu prednost što ljepota zalazi!

Naposljetku, svratih do svog kućnog praga

S iznenađenjem zapazih ljude, stvari, sjene

Sjetih se uspomena što su mi ostavile traga

Ljepota je gdje sad živim, svuda oko mene!

Ugledao sam je iznenađeno nekih dana na Pigallu

Nešto, što već znam, poodavno i potajno snivam

Tako predivnu, čudesno lijepu Francuskinju malu

Na pomisao sretnoga događaja i sada još uživam!

Prošlo je dosta, danas sam ju sreo na Monmartru

Kako moderna, vesela okolo čuvenim trgom hoda

Zapalila je u mom srcu neponovljivu takvu vatru,

Glavu sam, podigao ponosno do nebeskog svoda!

Slijedeći puta s društvom šetala je obalama Seine

Da sam ja žarko zaljubljen u nju odmah je saznala

Kad je pred svima njima skrenula pogled na mene

Dala mi mig kako je u mnoštvu sreću prepoznala!

Jednom je poslijepodne, Champs-Elysees posjetila

Opazila me, potrčala prema meni posve presretna

U zagrljaju naraslu strastvenost je kao i ja osjetila

No, znali smo da je predugo, usamljena i nesretna!

Šećući vidio sam ju ispred muzeja Louvra je stajala

I jako ponosna što me je tu napokon susrela sama

Rekla je da se jadnica još onomad grozno pokajala

Zaplakana, zapitala je zabrinuto što će biti s nama!

Genevieve, danas na žalost, nije više, među živima!

Kao, mnogo mladi, i ona je otišla, sasvim iznenada

Jesmo li se ikada u životu ponešto osjećali krivima

Što nas koje sreća napušta katkad drsko potkrada!

Ako u životu, ti stalno, čvrst biti želiš

Moraš biti, granit, koji se, teško lomi

Zadugo ne možeš ostati to što poželiš

I on se, često, pod nečim jačim slomi!

Ako želiš biti nekakvi osjetljivi cvijet

Kažu, da trebaš, mimoza u reveru biti

Pazit će te, uzgajati tad većinski svijet

Uveneš li, bezosjećajno će te odbaciti!

Ako želiš, nešto, nekada neobično biti

I, pored toga što si, izabrao zanimljivo

Brzo ćeš onim koji hoće novo dosaditi

Ponašat će se prema tebi, snishodljivo!

Ako od svega želiš ponajbolje biti nešto

Čovječje budi, postani sva ljubav nama

Poklonit ćeš sebe, uvijek davati ponešto

Nikad te neće niti u smrti pokoriti tama!

Imamo, neku ideju koja sine u smisao

Uz silni napor problem se jedan riješi

Uspješno što ju je netko dobro opisao

Kritički, a ne da subjektivno pogriješi!

Ako je u svijet primljeno to djelo naše

Time smo, tad drugome vrata otvorili

Bez obzira koja nam ti priznanja daše

Zlih smo zbog toga premnogo stvorili!

U stvaranju nečega neprijatelja tu ima

Jedan je suparnik dok se zavidnik krije

Netko te slavi najgori je koji ne poima

Suprotstavlja se, hvali da laži, prikrije!

U ljubomori skoro isto tako svake rane

Same emocije u obliku nekom, drugom

Koja boli, i melankoliju širi kroz grane

U srce, suru mržnju zavojitom prugom!

Moramo si pristojan život živjeti jedan

U kome nas, neće, niti u tragovima biti

Znati,  svatko je važan, života vrijedan

U suprotnome, ne bi si mogli, oprostiti!

No ništa ni u zvijezdama neće izbrisati

Jednu običnu općenitu, ljudskiju misao

Niti će ikada itko moći negdje zapisati

Da ljubav, život, nemaju vječni smisao!

Ako u svom životu, uspjeti želiš

Koji, uspjeli u nečemu nisu, voli

Mogu te poučiti kad god poželiš

Zato im, u svoju blizinu dozvoli!

Zavoli mlade zbog vjere, zanosa

U tvoj život polet će tada unijeti

Više će napredovati zbog ponosa

I tebe će njihove radosti ponijeti!

Starije,zbog njihove mudrosti ćeš

Naučiti, iskustvu u svakome radu

Koje u svoj život uspješno uneseš

Priznat će ti i dati, dobru nagradu!

Zavoli i one bogate jer nisu sretni

Obzirom što se imanjem razmeću

Zbog svoje, lakomosti su nesretni

Voleći ih i ti se razmećeš pameću!

Ugađanje nam uvijek mnogo prijatelja stvara

To, na našu, žalost, počesto svi dobro znamo

Kada nas taj netko slaže i nelogično zagovara

Kako onda laskavca na vrijeme prepoznamo?

Ljudi o sebi nikako čuti istinu nikada ne vole

Loše ih vijesti zauvijek u srce duboko pogode

Zato laskavcima u svoju blizinu lako dozvole

I ako za njih, nešto nepovoljno, malo odgode!

Nijedno zlo, u kratko vrijeme ne dolazi samo

U pravilu drukčiji bilo kakav povod ono traži

Ulizice po njihovoj ulagivačkoj prirodi znamo

No, tren za prevaru, prevareni, i sam potraži!

Kako, onda izbjeći da nas  netko tako zavara?

Majka je opreznost, mudrosti, trebamo znati

Laž se, bilo ikoja, nikada, u istinu ne pretvara

Nasrtljivosti i ulagivanja je, olako prepoznati!

Što je, najslabije i, najjače od svih stvari?

Nema  u prirodi ničeg slabijega od vode!

Ona dubi sve na svom putu ruje i rovari

Uvijek i bez obzira gdje, kuda ju odvode!

Slabost snagu, savlada svima je poznato!

Koji  čovjek to još na svijetu iskusio nije?

Um caruje, od sviju je to baš prepoznato

Pa u sebi on, golemih nepoznanica krije!

Znademo da nježnost grubu silu uklanja

Jer ljubav uvijek, cijelu, bezuvjetnu nudi!

Srce svoje dušu, silini, trenutno poklanja

Čini ju mekanom kao pamuk, dobre ćudi!

Kad bi se, svi od nas držali, u životu toga

Kroz, svoje živote, ljudi bi bez bojazni bili!

Ne bi svaki čas, pred silom prizivali Boga

Već  slobodu posvema nježnošću zadobili!

Sretno biće u svom životu mora imati pozitivan stav

Bez težnji i ambicije neće nikad okus uspjeha osjetiti

Znam! To mogu, znači biti zadugo zadovoljan, zdrav

Sreća će ga ako je čvrst gdje god se ne nađe posjetiti!

On se tad postavlja da je na dohvat ruke svojoj sreći

Na drukčiji način sagledava ljudsku stvarnost umno

Dobro zna tko je, neće se, nikada, svog stava, odreći

Ne srlja, kao grlom u jagode, dovrši posao razumno!

Sretan čovjek, se nikad raznim iluzijama ne zavarava

Vjeruje, svoju, drugima prošlost ne može promijeniti

Svakodnevni trud ulaže, istinitost, znanje provjerava

Ali zato hoće, budućnost svima poboljšati, izmijeniti!

Želi li uspjeh morat će odmah kopirati druge prestati!

Imitacija, ne vodi nigdje, i nikoga naprijed odvela nije

Zapreke, na putu u ljudsku budućnost će tada nestati

Čovjekova sreća se u pomaganju, jedinstvu bića krije!

Kad bi mi, sve blago na svijetu bilo dostupno

A tvoje, nesebične, ljubavi žarke, ne bih imao

Propadao bih jadničak bez tebe tad postupno

Išao svijetom, kao slijep, ništa ne bih poimao!

Kad bih znao znanje, sve ljudske i druge tajne

Snagu koju bih mogao imati, te mnoštvo toga,

Ako, ništa, od tvoje ljubavi ne bih imao bajne

Znaj! Bilo bi mi, manje važnije, od srca tvoga?

Kad bih sve, što god poželim, još od toga dao,

A tvoje ljubavi ne bih ja imao, koristilo, ne bi!

Cijeli bi moj svijet bio izgubljen, zauvijek pao,

Kad bih u nekom zlom trenutku oprostio sebi!

Ljubav strpljiva, dobrostiva, trenutak dočeka,

Ne hvali se ne uzoholi ljubav nikom ne zavidi,

Ne raduje se, zlu, veseli kada dođe istina neka

Zaustavlja, na tren vrijeme, neka ju svaki vidi!

Vrijedno, u najtežem izazovu ne može prestati!

Kad progres novo primora, zaostalost pomiče,

Dolazećom razgradnjom staro će stanje nestati

Ljubav ruši sve, pa i mržnja pred njom uzmiče!

                 Smiljan, 10. srpnja 1856.

 - New York, 7. siječnja 1943. 

Raspitao sam se nekako tužan ovih dana

O nekom, tamo daleko, mjestašcu malom

U dolini koja je vječnom slavom obasjana

Putem razmislio, o tuđem moralu palom!

Rekoše, sumnjičavo gdje se mjesto nalazi

Uputio sam se tamo brže, korak mi čvrsti

Nekako mi zebe oko srca tko tu još zalazi

Vidjeh u blizini ženu, koza neka grm brsti!

Tražim kuću Nikole Tesle ozbiljno zapitam

Tu je, negdje, želim da do nje brže dođem!

Ne bih ovom pustoši htio okolo da skitam

A opet sram me je da bez posjete prođem!

Ona se, nasmije, i obješenjački mi tad reče

Znaš, sinko eno je tamo no moraš požuriti

U ovom seocetu i u drugima brzo će večer

Moraš svoje dugačke noge dobro ispružiti!

U Teslinim selima, nigdje struje više nema

A on je kažu struju u samoj blizini izmislio

Kao maleni dječak no to je baš druga tema

Zacrvenih se od stida pa, poduže zamislio!

Znaš, ovdje je, više ljudi netragom nestalo

Domovi u tim selima, ostali, prazni i pusti

Vremenom se o tom pričati pisati prestalo

Brzo će i posljednji žitelj kuću da napusti!

I, dom Nikole Tesle prekrit će zelena trava

Al' tko za to mari? Ja ću biti mrtva davno,

Sve je u našem životu dio nekog zaborava

No on, cijelo njegovo djelo ostat će slavno!

O njemu, govore mnogi, do neba svi slave

Nije bilo većeg učenjaka na svijetu ovome

Imao je rješenja bolja od svake umne glave

Izume poklanjao, ponudio svijetu novome!

Bez obzira, kakvu li mu počast i slavu dali

Svu patnju, poniženja svijet zaboravit neće

U oskudici zavidnici su ga bezočno pokrali

Svijet se prkosno Teslinom umom pokreće!

Kažu strah je opasnost koja svakog u propast vuče

Zato postoji hrabrost koja mu tad obalu pokazuje

Na ocean novog njegova ga smjelost vodi, odvuče

Jer ta vrlina plemenita činima svojim dobrim kazuje!

No, drugi imaju suprotna mišljenja o tim mislima

Hrabrost je pristupiti nadolazećim problemu, tada

Sigurno se u paučinu uhvati svim zlim primislima

Slavu, moć i silu koja ga naprečac u krvi savlada!

Koji zbog raznih događaja, kao kukavica očajava

Na pola puta, ka rješenju svog problema, zaostao

Nesreću svoju, i dugih, produžuje i, čak pojačava

Uzdajući se, u ljudsku sudbinu, budala je, postao!

Čovjek kada nije hrabar, ne može, niti pošten biti!

Jer za poštenje su, uvijek potrebne nekakve, žrtve

Hrabri da spasi druge ne pita što će se s njim zbiti

Humani će uvijek slaviti svoje žive i heroje mrtve!

I što možemo, napokon reći nakon takovih tvrdnji?

Jeli čovjek zao i nepošten ako, u trenu hrabar nije?

Da li je izložen podsmjehu, izolaciji, nekoj sprdnji?

Nijedno! U ljudskoj se koži tu, običan čovjek krije!

Reče mi, neki dan, jedna dama, kako biti sretan!

Kaže mi ozbiljno da pet uvjeta, moram ispuniti!

Upitah obješenjački: Zar misliš da sam spretan?

Ja ne mogu, te tvoje, nemoguće uvjete popuniti!

Tvrdiš nije lako? Eh vi pjesnici baš ste jadi neki!

Zašto bi druženje s dragim ljudima preteško bilo

Kroz malo, suradnje s drugima, i osmjeh poneki

Dio si zajednice! Zar bi se tu znoja olako prolilo?

Osim manualnog rada, i zabava mnogo pomaže

Sve negativnosti brzo tada iz našega tijela izlaze

Mozak se odmara razvijajući se, bolesti odmaže

Mogu ti reći da mnoge vještine iz toga proizlaze!

Želiš li  biti uvijek spreman moraš znatiželjan biti

Ljepota ova je u opažanju zanimljivih svih stvari

Zamisli samo što će se onda tek s čovjekom zbiti

Kad prirodu čuva, svojim strastima zagospodari!

Nije li svako, u životu sretniji kad nauči ponešto?

Učiti je, aktivnost koja će te dnevno uveseljavati

Zadovoljan si pred nekima čime li se služiš vješto

Posve, ćeš, u svojoj okolini, umno razveseljavati!

Peta, aktivnost, davanje sebe, najdraža je osobno

Meni i svakom humanom stvoru na svijetu ovom

Pomoći, u nevolji, ljudsko biće je za to sposobno

Krenuti ka drugome, posegnuti za nadom novom!

Susretneš čovjeka i porazgovaraš o nekoj temi

Osim što si ljepši misliš da si mnogo pametniji

Onda, između vas dvoje istih nastaju problemi

Pobijedi onaj, koji je u argumentima, spretniji!

Zbog nedostatka dokaza, čovjek skreće s teme

I počinje napadati ličnost onog s kojim govori

Niti na kraj pameti nije mu da riješi probleme

Važni su mu i prevažni samo njegovi odgovori!

Najlakše je nekog, ludim ili suludim proglasiti

I, gore, pridjevom glupim, nemoralnim jadnim

Pa to okolini, svima, manipulacijom razglasiti

Osjećati se uzvišen, pobjednikom goropadnim!

Onaj koji misli da zna sve taj hoće svima suditi

Ne, sudovi, već nas argumenti do istine dovode

Takvoj osobi društvo, ne može, pamet dosuditi

Jer ga tad u pravilu izolaciji i kaznama odvode!

Ima mnogo spora o tome kada je netko pobjednik

Za njega kažu, da je, kad pogriješi, naučio lekciju!

To nije, moja greška, kad ne uspije, kaže gubitnik

Ne razumije on, da društvo, mora imati  selekciju!

Pobjednik dobro zna da su porazi najbolji izazovi

Gubitnik se, osjeća, žrtvom kad izgubi neku bitku

Pobjednik iako ne spozna na početku, sve ponovi

Jer na vrijeme upotrebi svoju, inteligenciju britku!

Pobjednik, razumije, napredovanje od njega zavisi

Uvijek se trudi, više motiva svom radu posvećuje

Poraženi se, opravdava, lošijom srećom kad izvisi

Okolo govori, kako mu se cijelo društvo osvećuje!

Svjestan je, mora riješiti problem, jedan, po, jedan

Samo mu tako svaki rad uspješno uvijek završava

Gubitnik je zapetljan u izazove, ne rješava nijedan

Pogriješi li svojim preteškim radom se opravdava!

Pobjednik je, svjestan da je dobar, ali, i bolje može

Sluša, svakom tko ga pita za savjet brzo odgovori

Nisam ja, loš kao drugi, iako mu se, greške množe

Kazuje gubitnik, ne trebaju nam nikakvi dogovori!

Pobjednik često razmišlja kako poboljšati ponešto

Neće on, odgovornost za svoj rad, pokušati izbjeći

Gubitnik je suprotnost, svaljuje ju na druge vješto

Treba li učinit nekakvi napor kukavički će pobjeći!

Pobjednik štuje one, koji su bolji, trudi se da nauči

Gubitnik se protivi svima koji od njega bolje znaju

Naglašavajući, njihove nedostatke, savjest ga muči

Po ovim, nabrojanima, značajkama, njih prepoznaju!

Prava“ žena kažu, treba imati ljubav staru

Koja uzmogne novoj ljubomorom uzvratiti

Potajnu, za svaki slučaj, u starom ormaru

Želi li, svoj život negdašnji opet povratiti!

Jednu koja će ju podsjećati dokle je stigla

Dolara mnogo da kupi, i ono što ne treba

Snivati spletke, kako bi, još novaca digla

Odjeću, koja pred drugim uzdiže do neba!

Mladost, za kojom će biti ona zadovoljna

Imovine ostavljene, za uživanje, na strani!

Prošlost, da u starosti ne bude, zlovoljna

Netko tako vjeran da nju, od kritike brani!

Nešto što prije nje, nitko, nikad nije imao

Da joj, pozavide gosti, zavidno počašćeni

Poklone takve, koje nitko još nije primao

Ali da ju i dalje vole i ne budu ostrašćeni!

Priču neku, po kojoj još snimljen film nije

Davati, smjerove, drugim životima, sama!

Da svoje životne pogreške, vješto prikrije

Bez brige što će biti s njom, i svima nama!

Neki kažu da svaki list ponešto predstavlja

Nadu, snove, vjeru, ljubav, pa čak i, sreću!

Drugi se tome tada najoštrije suprotstavlja

Treba na brzinu zamijeniti onu prvu i treću

Čovjek se, kroz cijeli svoj život nečem nada

I, na kraju, obično, on gorko razočaran bude

Kada ne ostvari svoje snove tuga ga svlada

Kukajući upada u pogreške i gorke zablude!

Vjeru, mora, zaista, nečim novim zamijeniti

Ako misli da će svoje snove nekad ostvariti

Novijim će, svoj život, poboljšati i izmijeniti

Te će, onda sebe i druge, borbom postvariti!

Što se tiče naše sreće, to je roba pokvarljiva

Kad dođe od radosti kao ptica nebom poleti

Na momente je, ponekada, samo ostvarljiva

No, kad trepneš okom kao i naš život odleti!

Na pragu, jednoga, novog dana, nje više nema!

Umrla je, čarobna, neponovljiva, djevojka mila

Zlo prkosi tada kad su i usta nam ostala nijema

Nema osobe koja već nije suzu za njom prolila!

Otišla je od nas, zauvijek na pragu ovoga dana

U cvijetu svoje mladosti kad se punoćom raste

Širila je radost svuda, poticaj, vedra nasmijana

Želeći ostvariti više toga prije nego što odraste!

Imala je, kao svi mladi nade, želje i snove neke

Htjela je, u ovom svijetu, još mnogo što uraditi

Izmijenit okolo svijet dosegnuti zvijezde daleke

U njemu svoju sreću, izboriti, sama ju izgraditi!

Svima nam je, žao, što u tome nije Iva, uspjela!

Trka za životom, tjerala ju je da se hrabro bori

No, zla ljudska sudbina, nije dala ni tako htjela

Natjerala ju je, da u toj borbi od snova, sagori!

Što dalje izgubljeni, tu imamo napokon svi reći

Sretni smo mi što je među nama Iva i malo bila

Vječno se, nećemo, njezinog prijateljstva odreći

Jer je, zrnce sebe u nama baš, zauvijek ostavila!

Danas je u 25. Godini umrla Iva Bagić.

Novinarka i tv voditeljica…

Svemir Putnik 6. 05. 2010.

Možemo samo zamisliti što um može postići

Osobito, kada je u pitanju naša ljudska mašta

Naravno ako namjeravamo stvarnost prestići

I, ne bude mu zasmetala, nadmoć, i sila tašta!

U svojim zamislima stvaramo određene slike

Svijet baš onakav kakav želimo po svoj mjeri

Zlo, počinjenje nam može poslužiti kao izlike

Ako, dostignuće, dvostrukim aršinom izmjeri!

Proizvodnja za pokoravanje u stvarnost puku

Namjerno će tad iskoristiti povećanjem moći

Tim će postupcima, problemi pobjeći iz ruku,

Teško će čovjek zaustaviti zlo, i snage smoći!

Samokontrola je jedini izlaz za svakog od nas

Ako mi želimo na ovoj Zemlji sigurni svi biti

Prijateljski dodir drugog čovjeka jedini je spas

Ponekad, može učiniti sretnim, uz druge zbiti!

Svemirko

Prijatelj? Hm! To je baš zanimljiva dobra tema!

Kažu, onaj je s kojim vam je dobro i kad ćutite

Nikad nemate s njim, nekih, povećih problema,

Uz vas je kad je potrebno, kad najmanje slutite!

Pred kojim možeš plakati, da se, ludo nasmiješ!

Razumije te, čak i onda, kad ti sebe ne shvaćaš

Pred njim, niti jednu misao ne moraš da skriješ

Kad lažeš opravdanja nije potrebno da se laćaš!

Prijatelj govori istinu kad ti posve ne odgovara!

Nije stalno s tobom, samo iz neke, puke, koristi

I, kad mu ide na štetu, pred drugim te zagovara

Pomaže za ljubav, tvoje greške neće da iskoristi!

Prijatelj je onaj koji je uvijek iskren pred tobom!

Zato, što zna, da ćeš ga ti razumjeti svakog trena

Ako te, ostave sama, on će te, povesti sa sobom

Prijatelj je baš kao dobra knjiga jasna, otvorena!

...

Svemirko

Ovih dana, dok sam veseo, prošetao gradom

Srela me, odmornog, dobra, prijateljica neka

Zašto tako cure iz prikrajka zagledaš kradom

Zar, ne znaš, zbog toga zloćo, kazna te čeka!

Njoj malo začuđeno, nespremno odgovaram:

Nisi vjernica, s religijom, i socijalnim šuruješ

Mogu ti zbog toga, da s pravom prigovaram

Nemoj stalo da me psuješ, grdiš, i požuruješ!

Podignula je svoje obrve, sijevnuše plave oči.

Rekla si čudna je usporedba pojma Job i Job

Uvijek, primijetiš! Htjela je da do neba skoči

Lagodno živim i ponašam se kao pravi snob?

Ovo s Jobom ili Poslom znam da imaš pravo

Svatko mora zaraditi da bi nekako, ostao živ

Kad čovjek poštenjem privređuje živi zdravo

A religijski Job jadnik je svima ponešto kriv!

Dobrano si zapazila, moja, poštovana damo!

No i kod radnika Joba ima povećih problema

Izrabljivan potkradan posvema dobro znamo

A često ni posla za dostojan život, niti nema!

Ja kao kršćanka, potvrđujem tvoje teške riječi

No kakve izlaze ti meni i svijetu odsada nudiš

Kojim načinom želiš da se to ukine ili spriječi

Nagodbom?Nasiljem, umjesto da samo kudiš?

Svemirko

Obitavam, u Marignanu, na kraju Šanzelize

Kojoj, najljepša ulica Pariza poglede otvara

Povremeno me tuga savlada, žmarci nailaze

Svirke svirača što istinske ljubavi zagovara!

Ustao sam, nešto ranije, i došao do prozora

Obuzela me je, nekakva, neobjašnjiva, sjeta

Možda to utiče, ova, čarobna, sunčana zora

Uvijek najavljuje kraj vrućina, odlazak ljeta!

Odmah dole na ulici, začula se šansona fina

Postariji, muzikant, bio je na klupi u parku

Njegovom dušom, srcem, stopila se violina

Opijevajući nekad, izgubljenu, ljubav žarku!

Dvoje, zaljubljenih, zastalo je, tiho do njega

Nešto su smiješeći se, rekli, i novac mu dali

A on, onako, kao da je, odvaljen od brijega

Ushićen zbog njih, pozva sreću i tiho zahvali!

Svemirko  

Čovjek je svjetlo drugom čovjeku u većini kažu

Neki govore sasvim suprotno o problemu tome

On je, zaista svjetlo ako se ljudi pomažu i slažu

Pomognu, da se, suprotnosti, ublaže, ili, slome!

Optimista je stava: treba svima, uvijek pomoći

Uvjeriti sve okolo, pa i onog koji pomoć pruža

Svaki će pojedinac, radi sebe za to snage smoći

Ako svojim nekim primjerom drugog razoruža!

Pesimista je, o tome, sasvim mišljena oprečnog

Prijeteći bi, kaznom, sve probleme, brzo riješio!

Ne može li uvjeriti i sila je dobra, pored ostalog

Pa makar se izuzetno, o zakon i moral ogriješio!

Čovjek uvijek svjetlo, humanom biću biti mora!

Samo, lijepa riječ, osmjeh, usluga, vrata otvara

Čineći, dobra djela, dolazi do pravog odgovora

Ljubav, prema čovjeku , sreću, svima zagovara!

Svemirko

Vječna promjena na tome svijetu jest!

Poželimo li nešto možemo to i ostvariti.

Ali je naročito za nas bolja, nova vijest,

Snove naše provesti u djela i postvariti!

Sve se može učiniti uz, i podosta truda

Upotrebom čvrste volje, nekog htijenja.

Da se pomaknemo nasukani sa spruda

Pomoć nam treba brzo, bez sažaljenja!

Znamo baš nije samo olako sada izreći

Teško se sasvim od staroga odmaknuti.

Hoćemo li hrliti napokon k svojoj sreći…

Moramo tad ponešto novo dotaknuti!

Sve možemo poboljšati ako baš želimo,

Dobrom namjerom što drugi nam kaže.

Uprimo hrabro sve snage svima velimo:

Neće si pomoći onaj tko sam sebi, laže!

Svemirko

Je li Zemlja opasno mjesto, ponekad pitam

I na što se sve ovaj naš, ljudski život svodi?

On jeste, ako ja od mila do nedraga skitam

Te zatražim da se čovjek svih zala oslobodi!

Mnogi u posljednje vrijeme pričaju o tome

Kako se trebaju razni ljudski porivi istražiti

Ako želimo da se stari okovi i otpori slome

Moramo, jedni od drugih, pomoć potražiti!

Nerazumno kad čovjek od borbe odustane

Ne traži od drugih svoju zasluženu slobodu

Te na pola puta od bitke svoje tad zastane

Dozvolivši da ga nepravda, bol u oči bodu!

Moramo upozorit kakvo nam rješenje treba

Izreći zahtjeve i o drugom mnogo više riječi

Manipulacija nam na svakom koraku vreba

Opasan je onaj koji, to ne poželi da spriječi!

U čovječjem se duhu, rađa ideja neka, nova

Na planeti dobrote, humanističkoga, stvora

Dokle u njemu ima nade, želja, nekih snova

O „opasnoj“ Zemlji, bit će novih razgovora!

Svemirko

Specifična curo ti si svaka pjesma i nada Svijeta

Osobito kad se u meni posve veća čežnja stvara

Otvoreno ti kažem makar tebi i bilo kome smeta

To strast i ljubav iz cjeline mog bića progovara!

Specifična curo ti si zasigurno moji snovi Svijeta

Bez kojih čovjek ne želi i živjeti i ni tren ne može

Ideš znatiželjno kao pčelica od cvijeta do cvijeta

Želja za novijim, sve više se već, nemilice množe!

Specifična curo ti si svi nemogući osjećaji Svijeta

Potiču stvaranje i očuvanje svega dobrog što ima

U srcima ljudi, ma koliko god to ikome smeta...

Divljenje svakog, razumnog bića, oblak i vedrina!

Specifična curo ti si zacijelo golema ljubav Svijeta

Ono što svaka žena neizostavno sa ponosom ima

No, ti si na sreću bez čovjeka tek polovica cvijeta.

Drugi dio, znaš, držim za tebe, u svojim njedrima!

Svim ženama želim sretan 8. Mart... Dan Žena!

Svemirko

Mnogi tvrde: svako vrijeme izliječi rane!

Možda tako ponekada za nekoga i bude

Drugi, u srcu su nama duboko zaorane,

Liječenje duša naših, obične su zablude!

Vrijeme je utjeha kojim liječimo sve boli

Ali sebično žaljenje zna pogoršati stanje.

Ako nam srce baš strasno bezumno voli

Teže dopušta poruke razumu na znanje!

Vrijeme juri, za nikakve razloge ne haje!

I koliko god se silili, trudili, htjeli i dalje

Zaboravljati, ožiljak nam na srcu ostaje.

Ne griješimo! Um svima opomenu šalje!

Optimizam, vjera u sebe, hrabrost i želja

Kaže: okrenimo glavu suncu kraj je tami!

Na početku smo novog na pragu veselja,

Spozna li otada naše srce da nismo sami!

Svemirko

Išao sam prije neki dan lagano, ulicama grada

Razgledao okolo sjetno, nezainteresiran ljude

Osjetih nekakva tuga u njima i prostoru vlada

Možda se nečem pomislih, nevidljivom čude!

Stao na uglu, i primijetio da tu nečega, nema!

Okrenuo se, pokraj mene je bila prazna klupa

Zašto bi zbog tog trebalo biti nekih problema?

Ali, iznenada osjetih da mi srce snažno zalupa!

Malena Violette, sjedila je ovdje uvijek u kutu

Prodavala je cvijeće uz tihu pjesmu, svaki dan

Prepoznata po svome cvijeću i žutome kaputu

Pjevajući neki svoj nedosanjan djevojački san!

Izrekoše u pola glasa kako je umrla ovih dana

Njezin nestanak bio je nedokučiva tajna neka

Nagađali su da je bila sva uzrujana i uplakana

Jer ju je pogodila loša vijest zloguka iz daleka!

Sve nestaje! I ona je eto nekud za nečim pošla

Sudbina nam odnosi, tajne nade, želje i snove

Kud god je zla nesreća našim putovima prošla

Uvijek će se u ljudskim mislima, pojaviti nove!

Svemirko

Čovjek je počesto nesretno biće jer misli

Da se njegova sreća može novcem kupiti

Onda jadan, svakojake, loše stvari smisli

Čini sve pokušavajući se za njih iskupiti!

Zaboravlja kako postoje besplatne stvari

Koje nam se daju bez ikakve nadoknade

I ne mora svoju dušu da lakomo pokvari

Od drugog sve što može otme i pokrade!

Neka se malo, pažljivo, razumno, okrene

Sreća je na dohvatu, odmah pokraj njega

Otvrdlo srce svoje neka oholo preokrene

Dobrim djelima, stiče sreću ispred svega!

Prijateljstvo čovjeka bez novaca dobije…

Ako iskreno zrači prema njemu kad kaže

Da se iza drugog, svoje nadmoći ne krije,

Kako njegovom slobodom ne raspolaže!

Ptičji pjev, žubor potoka, lišće na drveću

Dan, noć, mir i svekoliko ljudsko znanje

Mora iskoristiti za dobra koja ga pokreću

Ravnopravan s drugima, ni više ni manje!

Svemirko

Prvo objektivno tad pojmove naše posložiti

Uistinu se, u njima pojavljuje, netko treći!

Kad se počini nama, ili, nekome nešto, zlog

Upletene su, tad, ponajmanje, osobe dvije,

Treći je uvijek za činjenje lošeg neki razlog

Koji se u svim stremljenjima iza zloće krije!

Ponajviše, to su veoma sebični interesi naši

No, oni, porađaju druge što ih umnožava…

Pa, umjesto da neke podređene to zaplaši,

Probleme, povećava, i još više, usložnjava!

Vi možete pogubiti lažova uz pomoć nasilja

Ali, laži, ni u kojem slučaju ne možete ubiti!

Niti se istina time ne uspostavlja, blagosilja,

Samo će te mir svoj, i svojih, duše, izgubiti!

Pomoću nasilja možete druge ubiti ukloniti

Sve koji nekoga mrze posve naokolo mučiti

Mrziti će vas još više, neće vam se pokloniti

Iz mržnje se, nikada ne može nešto naučiti!

Nasilje, poveća nasilje, drugom silu uzvraća

Donoseći, još crnji mrak, mrkloj, našoj noći,

Umjesto da se njim nasilje zauvijek odvraća

Drugi će svom silinom prema nasilniku poći!

Mrak ne može nikad čovjek tamom otjerati

Samo svjetlost, dobro, uspijeva zlo ubijediti

I ako te naše ljudske nevolje treba potjerati

Samo ljubav, bratstvo, sve mogu pobijediti!

 Martinu Lutheru Kingu,

                  1929 - 1968 - 2010.

Svemirko

Prolazili su uskom ulicom čvrsto zagrljeni

Nije ih ni nevrijeme moglo zaustaviti tada

Predivnim, ljubavnim zanosom obgrljeni

Kad čovjekom tihi osjećaj i nada zavlada!

Izjavljujući vječnu ljubav nebo su posjetili

Kroz kristalni gusti snijeg putujući do raja

Strast golemu koju su zaljubljenici osjetili

Nikada u našem ovom životu nema kraja!

Grleći se i u tom hladnome, tamnom danu

Sva sretna bića trebaju zadržati ovu sreću,

Poticanjem da nikad nikom snovi ne stanu

Već još s većim željama življenje pokreću!

Usprkos sve gušćim pahuljicama snježnim

Prijetnji da budu prekriveni kućni pragovi

Zahvaljujući ljudskim, osjećajima nježnim

Ne mogu nestati zameteni njihovi tragovi!

Svemirko

Kažeš mi ovih dana kako je život nepravedan

Ali je i pored svih svojih mana, svejedno lijep!

Naravno da taj stav uman, posve izvanredan

Tko ga ne shvaća ide putem kao čovjek slijep!

Kad sumnjaš zakorači korakom svojim malim

Sve se može promijeniti treptajem tvoga oka

Trebao sam to na vrijeme uraditi i sada žalim,

Kažeš kajući se, ali se ne odričeš svog poroka!

Nije baš tvoja stvar što drugi nešto kažu o tebi

Ti se, samo na taj stav, moraš dobro zamisliti

Da te ljudi iz svojih svih redova isključili ne bi,

Djelom biti dobar drugima, duboko razmisliti!

Kažeš da treba vjerovati  osim u sebe i u čuda

Jer se ona zbivaju oko nas, na svakom koraku

Ako otvoriš dobro oči, možeš ih vidjeti svuda

Samo ih vjerom prihvati pri svakom iskoraku!

Ako želiš uspjeh u životu moraš zaista riskirati

Nema ništa nesigurnije od prolaznosti svijeta...

Trebaju svi znati što čine to pažljivo raspakirati

Naš je život  osjetljiv poput  procvalog cvijeta!

Pokušaj voljeti, život bez ljubavi smisla nema!

Sam čovjek za sebe na ovome svijetu nije ništa

Život gradi rješavanjem zajedničkih problema

Ljubavlju iskrenom dolazi do svojega ognjišta!

Svemirko

Što je nemoguće čovjek obično poželi i učini,
Svojom rukom lako ruši što teškoćom izgradi.
Kada izgubljen posve u licemjerstvu na pučini
Klečeći zamoli da mu na umu Bog sve poradi!

Čovjek često u životu bude što uglavnom nije!
Katkada, moć, nemoć i neobjašnjiva gola sila.
U njemu se ostvaruje sva ljubav i mržnja, krije
Ljutita aždaja, koja je još nekada bubica bila!

Kada je nemoguće ,nelogičan i egoističan biti
Samo čovjek može učiniti gluposti što ne želi
Svoju pravu narav i sebičnost pred svima kriti
Drugom se koji je u nekoj nesreći silno veseli!

Čovjek jedini razoriti zajedničku ljubav umije
Katkad bezočno lagati druge u interesu svome
Gledati te i jasno dati do znanja da ti se smije
I uporno tvrditi da te poštuje prijatelju tvome!

Čovjek može učiniti što je razumom nemoguće!
Žalosno što mnoge mogućnosti olako propusti
Kada sam zapadne u neprilike potone u bespuće,
Svoje i drugima izbavljenje dobrim ne dopusti!

Svemirko

Čekam već dugo dok ojađen, sjedim na obali,

Blijedo sunce nestaje ispod nebeskog svoda!

Vjetar podiže morske vale hučeći nekoga žali,

Siluetu možda što zgrbljena usamljena hoda!

Iskosa zrake slabašne naokolo svjetlosne siju

Tamo visoko, kružeći, pjevica se veselo glasa.

Oči slankaste kapljice grizu,nezaustavljivo liju,

Duboko se more, uzburkano, sve više talasa!

Vidjeh to se netko užurbano približava meni

Iznenada ustajem, misleći, moja draga dolazi!

Razbistrio se od sreće pogled moj omamljeni,

Žalost srce obuze, nepoznata podalje prolazi!

Sjeo sam na tvrd kamen tužno čekajući dalje

Sa sjetom sam gledao kako nestaje ovaj dan.

Osjetih umom da mi nada svoje poruke šalje:

Istinskom ljubavlju ostvarit ćeš davnašnji san!

Svemirko

Budi od drugih različit, poboljšan, drukčiji!

Zar taj savjet za cijeli svijet pametan nije?

Bolje je biti priznat nego loš imitator nečiji

U jedinstvenosti se čovjeka sva tajna krije!

Poštuj iskustvo svoje i osobito neko tuđe!

Može ono lako pomoći u stvarima mnogim

Ali, i da bude obrambeno, životno oruđe,

Pa pomogne nejakima, slabašnim, ubogim!

Zrači  svaki tren prema drugima ljubavlju

Ne, da te se plaše već, neka te uvijek vole

Ime ti izgovaraju pažnjom u veselju, slavlju

Da pred drugim ružiti, mrziti ne dozvole!

Komplimente svim ljudima naokolo dijeli!

Oni, ni u jednome slučaju ne koštaju ništa

Dobri, svojoj okolini rado osmijeh podijeli

I, kada, počinješ od nule sa svojeg zgarišta!

Glupiraj se ponekad  kad to vrijeme dođe

Jer samo tako možeš očuvati zdravlje svoje

Veseli se jer sreća je tren koja brzo prođe

Ljudi će rado u većini, prihvatiti šale tvoje!

Budi svjestan, vrijeme naše nepovratno leti

Iskoristi svoje, neke šanse što ti život pruža

Dok trepneš očima, prilika tvoja brzo odleti

Tuga nam sav elan životni za tren razoruža!

Uživaj u životu, stvarima nevelikim, malim

Jutru, u žaru sunca, danu, vjetru oblaku i kiši

Kad si u prirodi raduj se i cvjetovima ocvalim

Iskreno pismo nekom, svom dragom napiši!

Ne pokušavaj nikad pred drugim savršen biti

Nanijet ćeš  ponekom,  svojima,  teškoće, boli

Morat ćeš svoje bilo kakve nedostatke sakriti,

Pred onim koji te i s manama neizmjerno voli!

Osmjehom razbijaj oblake sve svoje oko sebe

Neka pozitivne vibracije misli na sve ljude siju

Neka nikada nikog zbog nečega srce ne ozebe

Samo suze pogode čovječje koje iz gorčine liju!

Pazi, riječ može biti mač ali, i prelijepi cvijet!

Nauči slušati, savjete ponekad za sebe uzmi

Neka zbog tebe bude presretan cijeli tvoj svijet…

Ali se, ako želiš sreću za sve ljudsko zauzmi!

Svemirko

Prolazio sam ulicom kad zastadoh iznenada,

Desno pokraj mene začuh, instrument svira!

Pjevanje, nečije, moja čula odmah savlada…

U sobici vidjeh nekog pokraj starog klavira!

Nagnuo se, pogledao pažljivo i nešto vidio

Djevojka mlada tipka na svijetlom klaviru!

Srce zaigra! Svaki mi se pokret njen svidio

Drhtave joj tihe note pjesme iz srca izviru!

Osjetila je nagonski kako ju to netko prati

Nesvjesno, odmah pojačano klavir zasvira.

Podignuvši glavu umilni mi pogled uzvrati

Lik njezin proviri kao iz slikarskog okvira!

Kroz prozor pogledi strasni naši su se sreli

Ovaj bljesak nijedno od nas zaboravit neće!

U mislima smo si poklonili poljubac vreli…

Što stvara ljubav, svjetove i život pokreće!

Svemirko