Eh, lijepa divna neznanko, nisi li ti ona

Koju sam toga dana samu u šetnji sreo?

Ljutita, ali čedna, povišena, oštra tona…

Da te smirim, dao sam ti poljubac vreo!

Eh, mila moja, nije li se dogodilo čudo?

Izgubljena, prkosna, za spas si me zvala…

Znalo se odmah da sam te zavolio ludo

Blješteći od smijeha mene si rasplakala!

Idući tiho razočarana, obalama rijeke

Ja sam bio s tobom i sa tvojom tugom

Misli ti rastrgane kao zvijezde daleke…

Upućenih valjda, opet onom drugom!

Eh draga, prošlo vrijeme vratiti se neće!

Moja duša prejadna umire i puna je boli

Srce mi drhteći nariče. Želje su sve veće!

Znaj još više te, vječno, neizmjerno voli!

Svemirko