Razmišljam, kakva bih svakome dobra učinio

I odlučio se na korak neki efikasni, drastični.

Trudom bih svu tugu, bol i jad djelima odnio

Učinak bi bio svima oslobađajući, fantastični!

Na primjer,  sve što sam do sada loše uradio

Prebrisao tad moje, drugima, životne greške!

Za srce naša bolna, veliki bih posao odradio

Zaustavivši svima daljnje posljedice preteške!

Sve iscrtao na golemoj velikoj praznoj ploči

Da se sudbine svim ljudima drukčije dogode!

Isprave sva tuđa zla, mane u dobra pretoči…

Ili bar na neko neodređeno vrijeme odgode!

Poželim da ponekada tajne ostanu skrivene!

Da pametnog stvora kajanje ne grize i peče…

Neka nikad, nikom ne budu nade otkrivene,

Da jedan drugog u dobročinstvu ne preteče!

Svemirko

Zapazih Sreću kako gradskim ulicama ide

Sva gorda uvijek ponosna na sredini puta!

Htjela je da nju baš ovakvu čarobnicu vide

Izazovnu lijepo odjevenu, čela uzdignuta!

Poželim boginju jadan naprečac zaustaviti.

Hej Srećo! Stani sada! Za trenutak malo!

Zaista ti trebam nekoliko pitanja postaviti!

Imam više želja! Ponešto mi na um palo…

Ljuta se okrene, skoro neodlučno zastade,

Svrati pogled, začuđeno me nekako gleda.

Kako ti takva hrabrost ovdje na um pade?

Kada znaš Sreća se zauvijek zaustavit neda!

Egoista! Stvar koju svi, pa i ti trebaš znati,

Ostanem li poduže, što bi na to drugi rekli?

Eh, ima toliko pojedinaca koji u životu pati,

Nikada od svojih golemih briga ne bi utekli!

Zamisli samo, da ja sa tobom, zaostanem!

I kada bi jedno drugome čvrsti zavjet dali

Pa, jednog ti dana sva dosadna postanem,

Kao i ja, drugi bi zbog tebe nesretni ostali!

Svemirko

Dragi, ne čekajmo više, kaže meni ona,

Ima sve manje ovoga vremena za nas!

Čujem već dugo upozoravajuća zvona

I posljednje nade naše unutrašnji glas!

Prošlo nam se vrijeme nikad vratiti neće

Iskoristimo mudro što nosi slijedeći dan.

Ostalo je i za nas jadne, nesretne, sreće,

Ostvarimo sada kao ostali davnašnji san!

Zaboravljajmo li naše nehotične greške

Što utjecaše na sve nevine koji patimo?

Posljedice su izbile nesnosne, preteške…

Ništa nismo učinili da se k sebi vratimo!

Vjera u sve izgubljene ljude treba svima!

Opraštanje je jedno od ponajvećih stvari.

Čovjek koji pogriješi dodatne snage ima…

Jer popravlja uporno što kroz život kvari!

Svemirko

Uvjeren sam da te volim silno, jače!

Kad god me netko sretne ovih dana

Jasno mu, duša mi zbog nečeg plače

Žao mi jer i ti ideš negdje uplakana!

Predomisli se! Draga! Nama ćeš doći,

Sva sretna što vidiš presretnog mene!

Raširenih ruku ću tebi u susret poći,

Oživjeti ljubav, potaknuti uspomene!

Opet ćemo ići jedno uz drugo skupa!

Ulična će svjetla gornjogradska sjati

Čekati naša omiljena u parku klupa,

Vrijeme koje sve nosi za nas će stati!

Imamo još jednu šansu mi sretni biti!

Samo je jedan život na svijetu ovom…

Čovjek mora svoje nade s nekim sliti

Ako se želi zaogrnuti srećom novom!

Svemirko!

Tražila je stavove u pogledu svom

I prepoznavala sjenu negdje u sebi.

Vidjela je zlomisli koje trče za njom

Ukrasila ih oprostom nikada ne bi!

Umnost, razlozi, pronalaze svoj put

Kroz sure pukotine osjećaja njenih

Koji ne grde, šibajući kao neki prut,

Drhtavih očiju brižnih, zacakljenih!

Ženu koja stalno obraniti pokušava

Da sa svih teret nepodopština svuče,

Da se život izgubljenima ne urušava

Probleme uporno drugima odvuče!

Bježati od sjene nekog smisla nema!

Borba protiv zloga, žrtvu mora dati!

Besmrtna je i za nju, vječita poema

Altruiste uvijek sreća u životu prati!

Svemirko

Naizgled, vrijeme naše prirodom prolazi

Svijet se vidimo nezaustavljivo događa.

Ali, moja nova misao na trenutak dolazi

Sve upijeno umom od zaborava odgađa!

Začuđeno zastanem ja, pa pogled bacim

Na pripijenoga uz mrežu pauka malog.

Svjetlost je prebrza ne mogu da odbacim

Emociju zbog žutoga cvijetića otpalog!

Ustvari, naoko sada imaju jasne obrise

Dok zalivom šaraju pruge nemirnog sjaja.

Pamtim s radošću okolinu, njene mirise

Teško se odvajam od tog nebeskoga raja!

U tako moćnom ovome jarkom danu

Sa posve većom izvjesnošću znaš tko si

Misli ti sjetne opet na trenutak stanu…

Zamišljaš napredak što budućnost nosi!

Vjetar huji tvoj  svijet polako nastaje

Pauk jezdi mrežom koju vjetrić njiše,

Ova čarolija ljepote nikada ne zastaje

Već nastavlja vječno da nadom odiše!

Svemirko

Sreo sam ja Tugu prije neki, mrzli dan.

Zaustavivši me lukavica izdaleka pita

Imam li kod tebe bar privremeni stan?

Po ovom zlu vremenu mi se ne skita!

Vidim da si bolestan, izgubljen, kužan,

Ojađen, tvrd, zao, netolerantan i ljut.

Okrilje neko, pomoć, savjet ti je nužan…

Kako bih tebe usmjerila na pravi put!

Kiselo sam se pomalo nasmijao tada.

Znam odavno, prave namjere tvoje!

Ako mi takva Tugaljiva u meni vlada,

Porasti će ovo samosažaljenje moje!

Idi, bolje što prije tamo otkud si došla,

Neću s  tobom više ni da razgovaram!

Već me je loša volja sa radošću prošla,

Sa Srećom mojom opet pregovaram!

Svemirko

Hodam gradom, pratim koraka ritam

Kišni dan. Masa. Ne vidim ljudima lica.

Vide li što i ja tamo,  u čudu se pitam…

Dok me rominjava kiša kapima golica!

Zastajem u mislima, ubrzavam hod

U zbilji sam evo između neba i dalje

Gledam crno bijeli, natmureni svod

Kakve li mi smo tajne poruke šalje!

Sanjam. Gledam i znam da sam budan,

Osvrćem se. Je li ovdje još tko jadan?

Možda nekom ovako izgledam čudan

Očiju užarenih, ljubavi, zagrljaja gladan!

Nekog da me tu na mjestu zaustavi.

Priča mi, ruke mi toplinom zaogrne

Ili da se samo na ovaj trenutak pojavi

I srećom svojom, vječnošću ogrne!

I snovi se pusti opet dalje nastavljaju

Sve je isto . Samo ova bezbojna masa.

Jedni druge na mahove zaustavljaju

Slušam ih no ne čujem im niti glasa!

Um mi reče: Sreća je u rukama našim!

Dodirom pravim sve čežnje nestaju…

Neću više snova ružnih da se plašim,

Ovog trena svaka bol, patnja prestaju!

Sada znam da to nije iluzija, lažni san!

Hodam i dalje, nastavljam sad žurno

Dostići ću jednom ja drugi, bolji dan…

Ne osvrćem se na ovo vrijeme odurno!

Svemirko

Čemu žurba, moja draga damo!

Još si uvijek ti u srcu mom…

Neodlučna  hodaš tamo, amo.

Vidim nemir u pogledu tvom!

Razmisli što ćeš sama sa sobom!

Nije još počeo odlučujući dan…

Ti si mlada vrijeme je pred tobom!

Put ti je do mene uvijek obasjan…

Ako odeš makar malo svrati.

Srce moje znaj, računa na tebe!

Uvijek ću te svojom dragom zvati,

Zavoljeti više nego samog sebe…

S nadom gledam tvoje oči snene

Ali poštujem tvoj san o slobodi!

Malo i ponekad pomisli na mene…

Idi sada tamo, gdje te srce  vodi!

Svemirko

Između neba na stablu čuje se lišća šum!

Ispod njega podalje niska se trava zeleni.

Do drugoga drveta izrastao je mali hum

Na kojem pasu neki nestašni, divlji jeleni!

Pokraj rijeke nagnuta nad vodom vrba stara

Gore na grani ptica veselo guguće, pjeva…

S drugom pjevicom o nečemu razgovara.

Medo se češe o hrast, nezainteresiran zijeva!

Visoko iznad grana oblak namršteno gleda

Počinje da se duri neprestano na ljepote ove!

Njegov izraz pun vode, glava posve blijeda

Kao da brzo snažni vjetar sad ovamo zove!

No, sunce iza njega iznenada veselo javlja!

Neda da se ova prirodna slika tako kvari

Pušta čarobne zrake i nepogodu zaustavlja…

Čineći čovjeka sretnim zbog malih stvari!

Svemirko

Što se to nama i drugima odjednom desi?

Koja se obična cigla iz temelja izmakne…

I cijeli teret svijeta na naša pleća objesi

Što zla sudbina svojim rukama dotakne?!

Život nam je izgledao kao čvrsto zdanje

Nijedna pukotina se ni malo vidjela nije!

Srušiše se sve naše nade, emocije, sanje,

Pojavi zlobno odjednom i više ne krije!

Iznenadan potres, besmislen, neskrivljen

Kao da je od pijeska, zajednicu našu poruši

Uništi podlo život, nedosanjan, neiživljen

Sve što smo sagradili godinama uruši!

Treba li na koncu svega malaksalo stati

I kukati što u životu nismo imali sreće?

Plačem i predajom, sve to neće prestati…

Hrabra borba do kraja život preokreće!

Svemirko

Jedno drugom malo toga znači,

Kažemo li sve to je samo moje!

Ako njihove interese ne uvlači,

Može li biti jedinstva u dvoje?

Dvoje za sebe baš ništa ne znači

Ako im ljubav nije sasvim ista.

Sukob, prevaru za sobom povlači

Umjesto da jača i uvijek blista!

Dvoje za sebe ni malo ne znači

Ako im snovi nisu potom isti!

Na ljubav lažnu se zloća izvlači

Kada voljeno, ružno iskoristi!

Dvoje za sebe tad porugu znači

Ako im nisu jasne želja i nada!

Umjesto da iz njih ljubav zrači

Sebičnost voli drugim da vlada!

Svemirko

Žućkasti, uvenuli list, uvrnuti, jadni,

Svakim tlom neznanim slobodno hodi.

Putem mu pomaže vjetar goropadni,

Svojim ga hirovitim zamasima vodi!

Nekada je bio prelijepi, eno ga gaze!

Namjerniku koji ide puteljcima ovim

Davao je hlad, odmor od strme staze,

Čarobno čineći sve, veselim i novim!

Mogao je mnogih ljubavi da se sjeti,

Nježnih svih osjećaja koja srca dira!

Ali, i površnih što kao lahor proleti

Kad svoju nestašnu melodiju svira!

Sada danas na žalost, negdje trune!

Nići će iza njega, drugih, drvo novo,

Razvijenih grana, napetih kao strune.

Kovitlac promjena čini nam sve ovo!

Svemirko

Moramo uvijek svi odista znati

Da naše plaho srce za nečim  pati.

Život nam ponekad, tuga skrati

Ako ne znamo u željama stati!

Moramo uvijek biti na čisto

Ako se ostvari naša svaka želja

Da nam neće biti zauvijek isto…

Tuga će doći umjesto veselja!

Moramo znati naša okolina

Nije često nesebična, skromna

Harmonična naštimana violina

Već zla, lažna, vjerolomna!

Moramo znati ti naši  životi

Nisu ispisana knjiga jasna…

Neka nas djelovanje ne sramoti

Ako bude vrludava, strasna!

Svemirko

Kažu svaka olovka iz srca piše…

I mnoge živote različite stvara

O kojima se vijenci slave sviše

Slovima na daljinu razgovara!

Kažu olovka stvara neku nadu

Da ćemo dočekati, bolje sutra.

Olovkama zlikovci srca kradu

Pišući pakosti od ranog jutra!

Kažu ona proizvodi naše snove

Romanom, pjesmom ili slikom

Njome osvajamo ljubavi nove,

Samoćom se brani kao izlikom!

Olovka nam odista mnogo znači

Kad osjećaje svoje nekom damo.

Ali, kada od drugih, zlo odvlači,

Veće sreće nema sigurno znamo!

Svemirko

Jednoga dana potražio sam određenu snagu

I um da mogu veoma lako cijeli svijet istražiti

Vapio sam pomoć kao mlakonja sudbu dragu…

Trebaju mi sve poteškoće koje će me osnažiti!

Potražio sam ja samu mudrost bezbroj dana

Da ne mogu nikako, nikada i nigdje pogriješiti

I dođe  mi misao nekoga običnoga jutra rana,

Do uma se dolazi kad probleme moraš riješiti!

Jednog dana tražio sam lakom, imanje, novce!

Odjednom mi pade na um da ih moram graditi

Ako, baš hoćeš imati sve što želiš, novce i ovce,

Moraš ih  sam umom i radom pošteno zaraditi!

Jednog dana tražio sam hrabrost neku golemu

I počeh na široko i dugačko o tome razglabati!

Razmišljajući kako treba učiniti usprkos svemu

Sve, i zaobilazne poteškoće, moraš ih svladati!

Kao i svaki, oholi gotovan, usluge sam tražio!

Eh poslije sasvim bezuspješna traganja dugog

Um mi je tad posve lako moj problem istražio…

Priliku moraš zgrabiti, no ne na račun drugog!

Tražio sam tužan strpljivo, ljubav okolo od svih

Malaksao već od silnog htijenja da će mi doći…

Napokon sam nakon svega, spoznao sebe i njih!

Do ljubavi se dolazi kad si ljudima od pomoći!

Svemirko

Osluškujem naš ritam tišine tako lijep

Boje ove noći prelijevaju se u mrak…

Hvatam tvoj vreli dah kao putnik slijep

Mirisnu put osjećam kao svježi zrak!

Osluškujem zvukove zvijezda iznad nas

Dok nam sa svih strana mrmoreći sjaju

Napinjem sluh da čujem bar nekakvi glas

Jesmo li to mi oboje u nebeskom raju!

Osluškujem Mjesec, hoću da čujem nadu

Što će biti s nama? Neće li mi jednom reći

Sretni ćete biti i zvijezde odavno znadu,

Već pričaju okolo na glas, o vašoj sreći!

Osluškujem opet tišinu. Što novo ima?

Hoćemo li nas dvoje stalno zajedno biti?

Ako je već zapisano u našim snovima…

Nema nekog smisla od svih, i jave kriti!

Svemirko

Mnogo pitamo, dokle doseže ljudski um

Što se u njemu ta tajanstvenost zbiva?

Koliko se ponekad čuje našeg srca šum,

Silovitih, strasnih emocija u sebi skriva?

Srce često, sve na svijetu nadvladava

Ide većinom bezumno kao grlo u jagode…

Jadnog ga iz nevolja uvijek um spašava

Kako se ne bi  upropastio od lagode!

Kažu s jakim razlogom da pamet caruje

Vodi nas uglavnom u svemu što radimo

No, Srce nas srećom i veseljem daruje

Maštom, snove, iluziju, sebi gradimo!

Onda što nam je u našem životu važnije?

Srdašce koje je počesto od uma glasnije…

Razum kada nas vodi sigurno, snažnije

Naša neodgovornost i uživanje slasnije?

Teško je reći što u pravilu učiniti treba…

Kada nas situacija i sve u životu veže!

Um je važan kada nas opasnost vreba

No, baš nema ništa bolje od ravnoteže!

Svemirko

Odlazi, umire ili se ženi ili putuje

Rastanak se neumitni, bliži naš!

S drugim novi život ako zasnuje,

Blagoslov svoj moraš da mu daš!

Rastanimo se svi uvijek s mirom

Za ono što već jednom mora doći

Ljubavlju svoja srca otvorimo širom

Tog trena trebamo snage samoći!

Prihvatimo hrabro mi s ponosom

Da nas tuga ne uništi, ne nadvlada

Sjetimo se naših najmilijih zanosom

Sve će vrijeme jednom da savlada!

Bez obzira na razloge, što mi htjeli

Vrijeme nepovratno ide i sve gazi

Dovršimo što smo zamislili, smjeli

No ne uvijek utabanoj, tuđoj stazi!

Ne može se nasilno kraj da spriječi

Samo odgoditi, život ide silom dalje

Ljubav nama, neka dušu našu liječi

I, poruke i pouke svoje, svima šalje!

Svemirko

Gradska su sva svjetla kao zvijezde sjala

Posrtao je Jurjevskom jadan, zamišljeno…

Kad je djevojka momka u šetnju pozvala,

Budeći mu ranjeno srce dosad usamljeno!

Trak sjene prikrivao je vlažne, tužne oči

Dok je ona svoj pogled pokazala smjerno

Očarano mu srce htjede da do neba skoči

Zavolio ju je na mah, silno, neizmjerno!

Pošli su zagrljeni jedno uz drugo skupa

Sanjajući za sebe neke, neke bolje dane…

Ispred njih bijaše jedna slobodna klupa

Zasvjetlucaše im oči, sretne, nasmijane!

Dalje su ulična svjetla, žmirkavo sjala

Dvoje zaljubljenih, gugutali su skupa…

Njegova se draga, presretna rasplakala.

Vječna im neka bude, jurjevska klupa!

Svemirko

Zbogom ljubavi nezaboravna, moja!

Idemo dalje! Ovdje ostati više neću

Pratiti će me kroz život, slika tvoja

Smijemo potražiti neku dugu sreću?

Tvrdim, mogu ja podnijeti ove boli,

Sve suze koje sam za tobom prolio!

Osobito kada se toliko mnogo voli

Kao što sam ja tebe veoma zavolio!

Spreman sam vječno podnositi tugu

Kada znam koliko si voljela mene!

Teško ću moći opet zavoljeti drugu

Hoće li me tako ljubiti usne njene?

I jedno i drugo, nismo imali sreće…

Hoće li se nametnuti kao naše sjene?

Ljubav izgubljena, vratiti se neće…

Osim sjećanja na drage uspomene!

Svemirko

Skoro je svanuo sasvim običan sunčani dan

Još su neka svjetla gradska uspjela da sjaje

Cijelim parkom vladao je mir i duboki san…

Šireći svoj prostor koji nadu svima daje!

Sa svih strana svijeta došli su ljudi mladi

Među njima i Jelena; hrlili su u naručje sreće

Da svoje nemirne duše muzikom zasladi…

No, okrutna sudbina u svoj pohod kreće!

Veselila se ona kao i mladi njezine dobi…

Ali, nečiji nemar, jedina natrula topole grana

Jelenine nade, planove i san o boljem zdrobi

Prije nego što je zarudila nova zora rana…

Grana se na Petrovaradinu bezazlenodalje njiše

Krijesnice vječnim optimizmom opet noću sjaju

Dok čovjek voli, nadajući se, o sreći i dalje piše…

Jecini snovi  među zvijezdama se nastavljaju!

Svemirko

Eh, lijepa divna neznanko, nisi li ti ona

Koju sam toga dana samu u šetnji sreo?

Ljutita, ali čedna, povišena, oštra tona…

Da te smirim, dao sam ti poljubac vreo!

Eh, mila moja, nije li se dogodilo čudo?

Izgubljena, prkosna, za spas si me zvala…

Znalo se odmah da sam te zavolio ludo

Blješteći od smijeha mene si rasplakala!

Idući tiho razočarana, obalama rijeke

Ja sam bio s tobom i sa tvojom tugom

Misli ti rastrgane kao zvijezde daleke…

Upućenih valjda, opet onom drugom!

Eh draga, prošlo vrijeme vratiti se neće!

Moja duša prejadna umire i puna je boli

Srce mi drhteći nariče. Želje su sve veće!

Znaj još više te, vječno, neizmjerno voli!

Svemirko

Na morskom žalu djevojka zamišljeno stoji

Lahor joj kosu mrsi, čeznutljivo naprijed gleda

S grčem na licu kao da se svoje sjenke boji

Primaknuvši se ka obali, malaksalo ona sjeda!

Crni brod iz njezinoga mjesta tamo u daljini ide

Mnoge razne ljude u svojoj golemoj utrobi krije

Emigrante, putnike što žele, bolji svijet da vide…

Pustolove kojima srce kao more uzburkano vrije!

Zamagljenim, pogledom prati obris na pučini

Problijedi, suzu za suzom ona kao lavinu pusti

Dragi joj posljednji put maše, to joj se učini

Tada oblak sivi, snažni vjetar, podiže val tusti…

Nestade plovilo na mah iza nebeskog svoda

Njezina nada u jedinu ljubav sa njim se ugasi

Za valovima silnim otploviše još dva, tri, broda…

Snove joj i nju, nepovratno prekriše talasi!

Svemirko

Gle, grane nemirno na vjetru se njišu!

Iza njih crni oblak prijeteći ih gleda

Ispustit će na njih jadne svoju led i kišu

No, vjetar silni to priječi nimalo neda!

Prilika je to veselom suncu da ih grije

Kako bi nadvile klupu i bile što veće

Hladeći našu,vječnu ljubav koja zrije

U neponovljivoj vatri strasti i sreće!

Ireći svoje saznanje kad bi samo mogle

O nadi, golemoj sreći i ljubavi vjernoj

Drugu stranu priče kad bi snage smogle

O ljudskoj samoći,  tuzi neizmjernoj!

Ali. Grane ispod lišća kriju tajne svoje

Čekajući jarko sunce da im opet sine

Ostvarujući svrhu šumom melodije poje

Nimalo ne hajući za ljudske sudbine!

Svemirko

Često se pitamo što nam srce znači

I kakvu to tajnu ono u sebi krije…

Kojom tajanstvenošću naokolo zrači

Osjećajući simpatiju za druge vrije?!

Trebamo li samo bježati od svega

Ako ono tjeskobom na nešto ukaže

Ili primjedbu za zlo uzeti od njega

Što utječe na um da ponekad zakaže?

Katkada lupa upozoravajuće glasno

Da prikrije dušu koja tužna grca…

Stidljivo osluškujući svima je jasno

To su nesputani zvuci našeg srca!

I onda napokon što da kažemo na to?

Stidljivo u grudima krije svaku tajnu…

Zabravljenu katancem kao suho zlato

Sanjajući svoju, vječnu ljubav bajnu!

Svemirko

Noć se i Dan polagano zbližava

Na nebu sjeverna zvijezda se već vidi

Mjesec se Zemlji kradom približava

Utječu da se draga, dragom svidi!

Dvoje ljudi se čini, idu bojažljivo

Usporili su hod i zamalo stali

Gledali jedno u drugo sramežljivo…

Učinite za sebe još korak mali!

Mi smo bez vas samo pusta tama

Život i smisao daje svemu dvoje!

Ljubav je važna ne samo vama

Mjesecu i Zemlji pjesme se poje!

Planete svemiru za sebe ne znače ništa!

Čovjek daje svrhu, korisnost svemu…

Tek kada se pobrine oko svog ognjišta

Stvara nama i sebi, besmrtnu poemu!

Svemirko

Putniče kuda si to danas naumio?

Tamo gdje me potreba, um i noge nose!

Jesi li ti dobrano  razmisliti smio…

Putovi se mnogim uvjerenjem kose!

Imaš pravo, zaista, čovjek katkada

Na put pod različitim pritiscima ide

Osobito kad ga strast i srce savlada

Časni, pametni se zbog toga stide!

Može i drugi da ga na zlo natjera

Pod prijetnjom i nekom ucjenom!

No, često umjesto zeca vuka istjera

Strada podlac, osvetom njenom!

Pazi! Svatko treba na svijetu da znade!

Ako čovjeka lišiš njegove slobode…

Zna se što čeka onog tko slobodu krade

Reče ovaj, i svojim putem, mirno ode!

Povodom 1. Maja

U čast Ubijenima, Poginulima,

Ugnjetenima i poniženima!

Svemirko

Anna  Maria41 Rosa17 Michela13 Chiara11 Giusy 8

 

Onih dana čuli smo, strašan se događaj zbio

Zemlja se tresla poput razjarene, ranjene zvijeri!

Ni najveći paćenik takav gubitak ne bi snio…

Izgubila je život žena i njezine četiri kćeri!

Kakva je to samo sudbinska krvava bajka?

Može li biti na ovom svijetu nesreća veća?!

Obična, jadna, ostavljena, samohrana majka

Pokušala ih je spasiti podmetnuvši nejaka pleća!

Kako to inače požrtvovano majke čine

Kad im se djeca u opasnosti nekoj nađu

Dajući svoj život pod okrilje ih svoje svine

Štiteći srcem, tjerajući u hipu da se snađu!

I što reći napokon nakon zbivanja toga

Kad nas tuga, očaj, obuzme sve jače…

Treba li i dalje, plakati, vjerovati u koga?!

Ma svi, pa i Bog za njima, vjerojatno plače!

Svemirko

Šetnja punih snova

Maštanje u miru

Bez ljudskih okova

Gdje sretni umiru!

San mi rane vida

U krevet ću leći

Bez ikakva stida

Sve ću tebi reći!

Sudbina nas  veže

I ne znadem što ću

Bez tebe mi teže

Odmah poći hoću!

I kad god se sjetim

Pustih mojih snova

Iz tuge odletim…

Sretna bez okova!

Svemirko

Ti si sav moj raj, zvjezdani sjaj

Od početka do kraja galaksije ove

Ti si moj lagodni svemirski gaj

Koji me uvijek ka sreći zove!

Kad sam umoran i kada sam sretan

Ljubav ti draga znaj, stalno vraćam

Kad sam usamljen, jadan i sjetan…

Tebi se ponovo za spas obraćam!

Mogu li uopće bez tebe biti?

Kad si ponekad nesretna i tužna

I ti se želiš u mom zagrljaju skriti

Moja ti je duša za smiraj nužna!

I što onda da učinimo nas dvoje?

Kako ćemo  inače sreću sagraditi

Nego uzeti sudbinu u ruke svoje…

Samo moramo na tome poraditi!

Svemirko

Danas mi je trideseta!

Jeli to mnogo  ili malo?!

Baš me zaista boli peta

Nije mi do toga stalo!

Imam ja još dosta toga

Što bih sve uraditi htio…

Možda zavoljeti koga?

Zaljubljen sam uzalud bio!

Hm! Skupiti imovine, para

Da mogu činiti što hoću…

Za takve stvari imam dara!

Kao i drugi ne znam što ću…

Osvojiti neku djevu lijepu?

To sam uvijek želio i htio!

Imati vjernu , ljubav slijepu!

Ja bih sreći za to zahvalio!

Svemirko 

Bol, nada su ti koji čovjeka kroz život prate

Sreća je samo mrvica što povjetarac odnese…

Snova skrivenih, dobar izlaz da se želje vrate

Spreman je za njih da i gore stvari podnese!

Jedan drugom bestidno nepravdu nanosi

Pohlepa, zavist, često nesretan život stvara

Gradeći karijeru zlom, moćima se zanosi

Umjesto da surađuje s njim i razgovara!

Razmirice i neprijateljstvo su nužne njima

No, nepravdu dugo nitko pametan ne podnosi

Pružajući otpor vraća se istom mjerom svima

Historija ih uči, melje, baca i netragom odnosi!

I što onda treba učiniti da nestane boli

Trpjeti nepravdu pokorno i sagnuti glavu

Učiniti kompromis da čovjek čovjeka voli

Ili da svi u uzaludnoj borbu izgube glavu!

Svemirko

Jutros se zaista prekrasni događaj zbio!

Krenuo sam iznenada na put neki

On  baš nije tako težak i jako daleki!

S njom sam na lijepom motoru bio…

April je sjedila naprijed ispred mene

No, nisam odmah primijetio čudo…

Bila je okrenuta licem pema meni

Grlila me oko pasa i ljubila ludo!

Začuđeno gledam pa što se tu zbiva?

Iznenadna strast zaokupi mene

Ljubim i ja nju žešće, divota je živa…

Motor naš zaboravio napeti da krene!

I što sada da se dogodi nešto hudo…

Nastaviti sa ljubljenjem, prekinuti, ili

Ponoviti još, još sa ljubljenjem ludo…

Tad probudih se naglo: „Aprili, li, lili!!!“

Svemirko 

Ispod snijega polako, nestaje list žut

Gle! Proljeće dolazi na kućni prag!

U parku pahuljice još mi zametu put

Tuga sad ostavlja na mom srcu trag!

Zlo vrijeme gazi sve pred sobom

Zamiru naše nade, zamiru snovi…

Sjetim se čarobnih šetnji s tobom!

Potajno znaj, mislim bit će novih!

Da, Možda, možda jednoga dana…

Srest ću te opet na mjestu ovom!

Naša će srca potaknuti zora rana

Obasjana srećom i nadom novom!

Proljeće je ipak nezaboravno doba

Kada se rađaju novi planovi i želja!

Ali, i da se opet stara ljubav proba

I klikće od radosti, sreće i veselja!

Svemirko

Nezaboravna moja, ljubavi sjetna…

Često se pitam, što radiš sada?!

Jesi li nakon svog odlaska sretna?

Ili tuga tobom nepovratno vlada!

Znaš i ja nisam znao što hoću

Još sam tužan i za tobom plačem

Očekujem, sanjam te danju i noću

I na korak tuđi u nadi skačem!

Sanjam te mila  to moraš znati

Još si u srcu mom i uvijek ćeš biti

Jadna moja duša za tobom pati

Čekam sa zebnjom, što će se zbiti?

I dokle god postoji još neka nada

Vrati se srećo, na koljena past ću…

Bez obzira što tvojim srcem vlada

Čekam te s jednakim žarom i strašću!

 Svemirko

Eh, eh, moj i tvoj …I njegov živote…

Gle' kako većina o njemu lijepo zbori !

Ako iskoristimo sve njegove divote

Vječno kao potočić  vremena žubori!

No, onaj koji svoj i drugih posao radi

Često, osim što dobro čini znade da i griješi

Loše je, ako na zlu, svoju karijeru gradi...

Gore kad se podlo drugih suparnika riješi!

Povrijeđeni se zbog toga često naljuti

Potakne pobunu protiv nepravde svoje…

Naravno da to na dobro nikako ne sluti

Zbog toga se zloće itekako nužno boje!

Jedini izlaz za sve, može se i mora naći

Da čovjek čovjeku bude dobar brat i drug

Inače se jadan neće u teškoj zamci snaći

Već vrtjeti izgubljen, neprestano  u krug!

Svemirko

 

Kaži nešto novo!

Riječ ti je već stara...

Mlitavo ti slovo

Nota te izvara!

Prijatelji zovu!

Pjesma ti je stara

Kuj ideju novu

Nek ti radost stvara!

Nek’ ti slova življe

Nešto novo sriču

Nek’ ti misli divlje

Svima nama kliču...

Novoga ti treba!

Tužan si sve više...

Propast te već vreba

Svi te ostaviše!

Svemirko

Još prođe jedan dugi dan

Od tebe nema baš ni traga!

Još jedan izgubljeni san

Gdje si mi nestala draga?

Ti nisi sad sa mnom više…

Otišla si sasvim iznenada!

Nada i osjećaji me ostaviše

Na prozor lišće već pada!

Lišće polako pada i šušti

Tugujući, srce mi puca!

Snovi su moji zbrkani, nemušti…

A nova zora na vrata kuca!

Nešto mi reče:Vratiti se neće!

No, rađaju se uvijek šanse nove

Ako vjere imaš uz malo sreće

Ostvarit ćeš i ti svoje snove!

Svemirko

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                             Ah kakav bismo bili par!

Uvjeravam sve naokolo, glasno…

Ti si nježna i malo niža!

Govorim sebi  i svima

da te volim strasno…

Bio bi to za nas pravi Božji dar…

Zato se nadam da čuješ!

Da si mi makar  centimetar bliža!

Ako me voliš samo malo…

Nitko na svijetu ne bi

bio sretniji kao ja…

Daj mi zrnce na znanje

da ti je do mene stalo!

Znaj da sunce sreće

za nas ipak  strasnije sja!

Ah kakav bismo bili par!

Da se iskra između nas

pretvori u žar…

I nastavi da se dalje

naša  ljubav rasplamsava…

Kakav bi to bio odnos zaljubljenih!

Pravi dosanjani čar!

Mislili bi svi oko nas da se to

Svijet bezdušni romantikom spašava!

Ah! Kakav bismo bili ljubavni par

da se ostvari tvoja i moja nada…

I vatra strasti ljubavnoga žara

pretvori u plamteći vrtlog osjećaja, snova!

Života bi bilo!

Ne bi nam se snilo!

Oboje bi bili sretni, nestalo bi tuge,

nestao bi jada bi jada…

I noći nam ne bi bile duge!

Stvorilo bi se nešto novo

što da sada nije bilo!

Neka sasvim, sasvim ljubav nova!

Svemirko