Ne volim kad sam jadna i sama!

Ni kada ponoćni gradski sat kuca…

Ni kada je oko nas pusta tama!

Ni kada zora nova jutrnja puca…

A ja se  šunjam  poput lopova…

Koji dovodi sa sobom svoju tugu…

Umjesto veselja i lijepih snova…

Kad moramo sami provesti noć dugu!

Ne volim kada se  čežnja kradom  meni

Privuče u krevet samački djevojački moj

Između nade i snova pojavi tvoj bol sneni

I srce zavapi tužno: Još sam dragi tvoj?

Ni kada se čežnje između nas postavi

Nepremostivo poput kakvog visokog  zida

Da se sutra opet tu drsko nepozvana pojavi

Ni kada nada moje rane na duši vida!

Opirem se pustom osjećaju da me nosi!

Moja nepokorivost i inat boljem se nada

Jer znam da moje Ja svemu  tome prkosi…

Uvijek vjerujem! Naša sreća dolazi sada!

Svemirko