ee da znaš da je i moj...zbog pere zubca, zbog još nekih škola tamo, zbog kiše i zbog nogometa, zbog...mene...zbog mene je i moj....a kada mi je nekada pusto u srcu dovoljno je da zatvorim oči čujem one škoje, i hridi i ono toplo more tamo i istrijanskoj vali...ljubav se uči , valjda...:-)
Znam, draga sestro. Nekako su moje i one hridi o kojima pricas, ona setalista kraj mora podno Opatije, Rjecina, Skoljic... ali opet, postoji samo jedno mjesto koje ce zauvijek nositi cistotu prvih misli, radosti, prvog pogleda, prvih osmijeha i tuga... mjesto iz koga sam potekao zajedno s rijekama koje njime sume... mjestu kome se vracam uvijek kada postavim sebi pitanje: "Gdje sam zapravo stigao!?"
I vise se pitam, kako tu ljubav tako trajno vezemo za "nesto" i jos vise - kako nam je to "nesto" neprestano pruza, a za mene su je Mostar i Dolina Neretve oduvijek bili puni...
E, i mene ravnica smara, bas kao i povratak medju ove ledene kise spram onih +15 stepeni dole.
ABC sam obozavao kao klinac - narocito onu tortu "Havanu", kakvu vise ne prave. Sada mi je Palma mozda i bolja, ali moze tufakija na Musali - zastitni znak mostarskih poslasticara! )
na Musali ih nisam jela, posto posle ABC, starog, naravno, nisam zelela da rizikujem...
moze sve moze, pite svih vrsta volim ...
one ispod saca, njam...
svidela mi se klopa u Nacionalnom...
batali, sacu samo da kombinujem kada da odem i kako sto duze da ostanem. )))
Posljednji put sam jeo tufakiju u Fejicevoj i bila je dobra, mada, cini mi se da su nekada bile bolje, bas kao i baklave. Mada, pravu baklavu neces nikada naci u poslasticarni - najbolje su one sto ih za bajram muslimanke spreme. Ne znam sta im rade, ali ih obozavam. ))
A sto se klope tice - ascinica Balkan je svakako sjajna. I Nacionalni restoran, a i ona na ulazu u Stari grad.
Nadam se da ces se do proljeca uspjeti nekako da organizujes - Mostar u beharu ne bi trebala propustiti. ))
P.S. Javi se kada krenes! )))
Zar nemamo to svi, makar u mislima...?
Samo sto se samim mislima nikada ne bih mogao zadovoljiti, a ono sto je na misli samo osudjeno, prepustam vremenu da odnese sto dalje od mene.
Kada je Mostar u pitanju, to isto vrijeme, kako protice, samo me nosi sve blize i blize njemu. Ta neizbjeznost njegovog prisustva kako dok hodam njegovim ulicama, tako i dok cekam te trenutke "negdje daleko", cini taj grad jednom vjecnom svijetlom tackom u mojim mislima i srcu...
Nekako su moje i one hridi o kojima pricas, ona setalista kraj mora podno Opatije, Rjecina, Skoljic... ali opet, postoji samo jedno mjesto koje ce zauvijek nositi cistotu prvih misli, radosti, prvog pogleda, prvih osmijeha i tuga... mjesto iz koga sam potekao zajedno s rijekama koje njime sume... mjestu kome se vracam uvijek kada postavim sebi pitanje: "Gdje sam zapravo stigao!?"
)