14/1/2008
Kada vjetar zamete svaki moj trag,
I kada ti proljeće zamiriše,
Na kožu drugog,
Ne sjećaj se...
Otresi iz pramenova sva moja milovanja,
Kao zvijezde čije mjesto,
Nikada nije bilo,
Na nebu...
Ne sjećaj se...
I kada noći prestanu šaputati uspavanke,
Glasom onog koji te voli,
Zaboravljen,
Ne sjećaj se...
Kapije srca ostavi zatvorenim za srce,
Što posljednju suzu krvi,
U tišini pušta,
Pred njima...
14.01.2008.
Prelepo je,ali veoma tuzno...
Hvala Maweno..
))
Ostavimo tugu iza ljepote koju vidis i vec ce biti bolje.
))
Lep stih
))))
Thnx Crnokosa.
))
takva, obavezuje na sjecanje ,,, .
Ma, neeee...
) Pjesma je tu da probudi toplinu u grudima i izmami osmijeh na licu, ma kako to da se cini nemogucim, a cak ne obavezuje ni na to.....
))
)))) Evo meni je izmamila osmeh
)))
Ovo se vec zove razumijevanje napisanog.... Uzivaj, sta reci?
)
Hvala, i ti isto
predivno
@Svetlana: thnx
divno baratsha rechima i prelivash ih u stihove, a i emocije ti ochigledno nisu ni malo strane..
pustiti emociju je hrabrost...pusti je...pusti...da napravi mjesta jačoj i većoj koja je tek na putu od tebe do tebe.. :-)
@Hvala Kojak... Bice da su mi emocije najveca mana..
)
@Hvala Nurli..
)) Pustam je, pustam i ne plasim se da je pustim, bez obzira sta sa sobom nosi...
Extra ti je blog
mozes li da mi preko mog linka posaljes comment treba mi za fax!!!
eehh...;((
@F: Ne uzdisi amica.. Nije sve bas tako tuzno..
)
Oh! Kakva bura osjećaja...
Ćao!
Cao Anoniman! Je l' se mi odnekud znamo?
)
wow! odusevljena sam, iako tuga mirise iz svakog stiha.
Napisati nesto ovakvo, nekada je poput "Pandorine kutije" - prosto neodoljivo... Drago mi je da ti se svidjelo...
