Nasipam ti pehar pun krvi.
Napij se osmijeha moga,
Do posljednje kapi...
Ni venu tražiti ne moras.
Za tebe je ljubav,
Nejasno sjećanje,
Vatra koju nećeš pustiti da gori.
Za tebe je ljubav,
Opsjena trenutka,
Prolaznog u svojoj lepršavosti.
Pobjegla si pred njom,
I odnijela sa sobom,
Svaku laž,
I slomljeno obećanje.
Bilo je slatko vjerovati u sreću...
Tako je gorko buditi se sam...
Ti misliš da te trebam?
Ne,
Izabrao sam samoću.
Prekriži me s liste svojih pajaca,
I reci poslije čijeg osmijeha,
Srce ti raste do neba?
Reci,
Poslije čijih šaputanja,
Duša ti luta beskrajem sanjanih predjela?
Kaži,
Ispod čijih dodira,
Tijelo ti trese groznica uzdaha,
Dok čekaš smiraj u zagrljaju,
Uspavana otkucajima srca?
Reci,
Nije li ljepša neuhvatljiva praznina,
Od punine jedne suze?
I sjenke osmijeha što licem prelijeću,
Od sreće što u grudima postojano živi?
Reci,
Jer ja noćas za istinom tragam.
Ne čekam glas tvoj,
Tišina mi govori sve.
Usamljenom putu pokloniću korake svoje.
Zbacili smo okove.
Ispila si pehar do kraja...
11.01.2008.
