Sačuvaj me,
Kao stih u kamen uklesan,
Nesalomiv i vreo...
Ne stidi se,
Da me suzama okupanog,
Do bola,
Za tebe ogoljenog,
Pokažeš onom, ko te
Za ljubav upita nekad...
Ne plaši se,
Da me s proljećnim vjetrovima
Potražiš,
U zaboravljenim snovima,
Kraj našijeh rijeka,
Gdje korake tvoje čekam...
Ne trudi se,
Da me lukavim obmanama
Otjeraš,
Dalje i od sjećanja,
Jer u tvome srcu, bez mene
I istina umire...
Sačuvaj me...
“… ponte, fiume, albero, gabbiano...”
… na mjestu ovome,
zauvijek…
:-) a kako da ja išta ovdje kažem...evo..predajem moje misli , dobre , daljinama.. tvoje su riječi dovoljne..
Hvala ti Anna

na lijepim rijecima

))
Istina, vise bih volio da ostanem sacuvan po onome sto ove pjesme pokusavaju da iskazu, ali svakako da bi mi znacilo da joj se i one svide...
Sto se "raspricavanja" tice, tu bih i ja trebao da se "izvinem" bar koliko i ti, ali neka nam to ne pada na pamet

))) - ovdje i jesmo da bismo "pricali", a ja kao sto rekoh, bas bih volio da otvoris svoj blog (mozda i prije putopisa

)), jer vidim da definitivno imas sta reci, a naci ces sigurno i pravi nacin za to

))))
Eh..Mostar..Mozda cemo se jednog dana opet sresti ispod mosta na kamenu i slusa cemo sum "Zelene Reke"......