Prijatelju…
Sjećaš li se dana,
Izgubljeni prijatelju,
Kad smo jedno drugom nijemi postali,
A cijelom smo svijetu pjevati znali...?
Sjećaš li se proljeća u kom su latice cvijeća bole poput trnja?
U kom je vika lastavica parala srce snažnije od bodeža,
A mi smo ga puštali da krvari?
Sjećaš li se dana,
Prijatelju,
Kada su turobna sunca postala zavještanja,
Nekim budućim potomcima,
Na pepelu našem izniklim?
Prazninu usta,
Prazninom duše smo punili...
Sjećaš li se noći,
Prijatelju zaboravljeni,
Kada su jutra bila bliža od sreće...
Jutra što nikako nisu htjela doći?
Praznih ruku,
Što prazno grle sebe,
Na korak i čitavu vječnost od neba?
------------------------------------------------------------------------
Ne,
Prijatelju,
Nemam čega da se sjećam.
Rođen sam jutros,
I umrijeću noćas.
)
)