Umor
Sivi grad utopljen u bezličnosti sopstvene monumentalnosti
Sive ulice preplavljene obezglavljenom gomilom
Niko ne vidi niko ne čuje niko ne progovara
Nema nikoga u ovoj gomili
Rekao bih par riječi ali naučio sam da ćutim
Lični doprinos predrasudama kojih se držim
Prolazim kraj ispruženih ruku prosjaka
Ledena statua pored ledenih statua
Ne postojim
Šta je to osmijeh danas
Kada jedini grad kojeg volim
Dole
Daleko
Leži i dalje u ruševinama golim
I rijekama svojim krvari ka moru
Mora da ga boli dok pričam kako je nekada bio lijep
Ali ja to moram
Da ga zauvijek ne bih izgubio
Bez njega ostajem stranac
Ove ulice nikada neće biti moje
Hladne
Sive
Sumorne
Ledom okovane
I na proljeće ostaće iste
Jednako mi strane
A dole
U morskim kapima južnih kiša
Uzdiše On
Mržnjom porušen
Krvlju zagušen
Na dvoje rasječen
Kao srce što je voljelo previše
Pepelom njegovih obavija ga zaborav
Ali ostaje
Najljepšim suncem i dalje obasjan