Artikulacija onog sto nikada nije bilo izreceno do kraja, a vapi za tim...
... cold wind blows...
Znam za jednu ulicu u kojoj su snovi zaspali.
Ulicu što okupana u suncu i šumu valova,
Krije uspomene iz dana prije izgnanstva.
Ulicu nad kojom galebovi čuvaju nebo od harpija,
A krošnje drveća mirise jednog savršenog dana.
Znam za jednu ulicu kojom te krila nose umjesto stopala,
U kojoj je svaki uzdah po jedna želja, ostvarena.
U kojoj oči vide što srce želi, a jezik zbori što srce osjeća.
U kojoj se stvarno i nestvarno stapaju u jedno.
U kojoj se dodiruju nebo, more i zemlja,
S vatrom u grudima onoga što usnuo njome luta.
Znam za ulicu što je dušu opila, što je misli zarobila,
Što me oživljela i proklela, k’o svjetlost noćnog leptira.
Znam za ulicu kojoj ću se vratiti zbog jednog trenutka punog nade.
Tad na njoj neću nikoga znati, ničije ime dozivati, i nikoga neću ništa pitati.
Samo ću još jednom njome proći, pod suncem il’ mjesecom,
S kišom u srcu i osmijehom na licu, samoću svoju podijeliću s prošlošću,
I nestaću na njenom kraju, poput oblaka, što su ga vjetrovi s nečijih usana,
Oduvali, iza horizonta postojanja, negdje daleko u zaborav...