Suza i led
Sudba su njena,
Prošlosti svoje
Otplaćuje dug.
Odsustvo snova
Srećom zove,
Samoća je njen
Najbolji drug.

Velom osmijeha
Prikriva bol,
U blistavom oku
Njezin je strah.
Ne smije opet
Pasti u strasti,
Dok guši želje
Što kradu joj dah.

Al' život njome
Neumitno teče,
Toplina srca
Nalazi svoj put.
Grije mi dušu
Jutrom i naveče,
Dok obasjava moj
Najtamniji kut.

Grlim je noću
Kao sunca lik,
Danju je čuvam
K'o mjesečev trag.
Blizina njena
Radost je meni,
Čak i ako ne znam
Kol'ko sam joj drag.

U tebi sam umro...
Kiša me je sprala iz očiju tvojih...
Vjetar me je oteo od tvoga daha i odnio tamo kud ne možeš poći...
Samo led je ostao...

U tebi sam umro...
Ne teku više ni rijeke kraj kojih sanjasmo dugo...
U tebi sam umro...
Nema me i nema, nema, nema, nema, nema, nema,
Nema me više,
Nema od mene ni pomena,
Tamo gdje si mi ime nekada,
Zlatnim slovima izvezla...
Samo pokidano meso srca,
Što je posljednju želju iz sebe istrglo...

U tebi sam umro...
Nepoželjan postao,
Tamo,
Gdje me iz zagrljaja nisi ni pomišljala da pustiš...

U tebi sam umro...
Daleko od vrelih ulica, naših obala, pijeskom prekrivenih...
Daleko od pjesama u noći, od plesa u tami...
U tebi sam umro...
Daleko od kamena i mosta, od brda i vinograda,
Daleko od kiša i "munja", od kuće i šeitana,
Daleko od grgeča i zelenih virova,
Daleko od svake nespretnosti kojoj se toliko smijasmo...
U tebi sam umro...
Daleko od suza kojima rastanke zalivasmo...
U tebi sam umro...
Daleko od susreta i zagrljaja kojima se u nas stapasmo,
Dok sanjasmo da ne prođu nikad...

U tebi sam umro...
S posljednjim sjećanjem na nas...

U tebi sam umro...
Dok sjećanja puštam da žive,
Dok sjećanja puštam da kidaju, da razdiru me,
Dok sjećanja puštam da razapinju me, između savršenstva prošlosti i budućnosti bez smisla, na krstu sadašnjosti...
U tebi sam umro...
Dok u meni živiš onakva kakvu zavoljeh,
I kakva ne možeš proći,
U tebi sam umro...