I

Sjećaš li se,
Jedina,
Hladnih februarskih dana?
Nisi li čitala stihove moje,
Nisi li sanjala da ih pišem za tebe,
Nisi li maštala o nama?

Sjećaš li se,
Najmilija,
Hladnih februarskih noći?
Nisam li usamljen ulicama tumarao,
Nisam li s nadom o nadi pjevao,
Nisam li znao da ćeš doći?

II

A na našoj klupi,
Sada zagrljaj počiva...
I raskršće naše,
Tebe čeka...
Ispod našeg drveta,
Parking čuva mirise Angela...
Nad stolom našim lebde,
Prve pjesme na uho otpjevane...
"Ti si sav moj..."
Pa zato, "Budi moja..."
Dok zelenim parkom,
Crveni frizbi neumorno leti...

III

Gdje da nestanem,
Kada svaku ulicu,
Po imenu tvom sam nazvao?
Gdje da se sakrijem,
Kada svaki kutak,
S tobom sam vidio?
Gdje da ostanem,
Kada trideset kvadrata,
Bez tebe su pakao bez kraja?

Utočište mi više,
Nije ni dom...
I zidovi uzdišu preduboko,
Dok odišu tobom...

IV

Ne plaši se...
Ti znaš riječi sve,
Što će nas kroz tamu ranjenog srca,
Na put svjetlosti izvesti,
Pa stoga, reci...

Reci,
Dok te slušam,
Kao zemlja gromove,
Što na grudi prima.
Reci,
Dok te slušam,
Kao šuma pjesmu vila,
Što je čarolijom obavija.
Reci,
Dok te slušam,
Jer jedino s usana tvojih,
Do mog srca vodi put...

V

Reci...

A kada se od riječi umoriš,
Kada ti putevi svi postanu isti,
I sve noći probude sjećanja,
Na jednu noć kraj Dunava,
Tamo negdje,
U pijesku pod zvjezdama,
Kraj staroga panja,
Čekaću te,
U tišini,
Što govori 'mjesto nas...

12.02.2008.