Tražio sam najljepše riječi,
Da ti otkrijem istinu na tren...
Jezik je bio samo hladan rudnik,
Po kom tražih dragulje,
A srce vrela džungla,
Oživljena, po prvi put...

Zemlja nije bila za nas...

Bili smo dva anđela, raspeta
Između želja i strahova...
Prkosili smo Bogu...
Mozda smo iz straha letjeli isuviše visoko,
Mozda smo iz straha da se ne izgubimo,
Morali pasti...

Nisi htjela da me izgubiš...
Nisam smjeo da te izgubim...

I gdje sam sada?
U noći bez zore,
Iznikloj nad padom besmrtnika...
I gdje su krila sada?
Slomljena, trula,
Leže u blatu močvara Zaborava...
Samo još patrljci na leđima,
Kroz bol zbore da sve nije bio samo san...

A ti?
Gdje si sada?
Da l’ smjelo istražuješ visine,
Tako nježna, poput krila leptira...

Nisi bila kriva...
A ja jednostavno nisam znao...
Zato ostajem tu...
U ovoj noći,
Da dodirnem svoje suštanstvo,
Da odgovore nađem,
Za tebe, za sebe, za nas...
I za svakoga ko će me možda,
Nekada pitati nešto...

Anđele,
Sjeti me se još jednom,
Kada dođeš do granice,
Koju prelazismo uprkos svemu...
Pošalji mi, još jednom, onaj osmijeh,
Kojim si me osvojila, jednom, na tren,
I na onaj pogled,
Topao poput proljetnog sunca,
Dubok poput mora iznad kojeg sanjasmo skupa...
Pošalji ga samo još jednom...
Poznaću ga u vatrometu zvijezda,
S kraja Vaseljene,
U još jednoj noći,
Dok srastao sa zemljom,
Sanjam po beskrajnom nebu,
Koje ljubavi našoj kolijevka bješe...