Duša je moja crna pećina,
Vlažni grob u kome aveti trunu,
Tu sam sahranio ljubav svoju,
U ledenu vodu, uvijek mržnje punu.
U njene sam oči zasadio ruže,
Iz njenijeh usta ružni crvi gmižu,
Tamo gdje je nekad bilo živo srce,
Odgojio sam zmiju meni nikad bližu.
Duša je moja močvara bez kraja,
Crno sunce po njoj baca svoju tamu.
Duša je moja kolijevka bez straha,
Ovdje svaka želja kune sebe samu.
U njoj sam ljubav izgubio svoju,
Pepeo njen je razvijao vjetar,
Potoci urina još mirišu na nju,
I usranog kaveza svaki kubni metar.
Duša je moja zagrobna pećina,
Smrt u njoj je danas blagoslov, ne kazna,
Mržnjom što plamti život svoj sad zovem,
Dok njen jecaj puni sva sjećanja prazna.