Prijatelju…

Sjećaš li se dana,

Izgubljeni prijatelju,

Kad smo jedno drugom nijemi postali,

A cijelom smo svijetu pjevati znali...?

Sjećaš li se proljeća u kom su latice cvijeća bole poput trnja?

U kom je vika lastavica parala srce snažnije od bodeža,

A mi smo ga puštali da krvari?

Sjećaš li se dana,

Prijatelju,

Kada su turobna sunca postala zavještanja,

Nekim budućim potomcima,

Na pepelu našem izniklim?

Prazninu usta,

Prazninom duše smo punili...

Sjećaš li se noći,

Prijatelju zaboravljeni,

Kada su jutra bila bliža od sreće...

Jutra što nikako nisu htjela doći?

Praznih ruku,

Što prazno grle sebe,

Na korak i čitavu vječnost od neba?

------------------------------------------------------------------------

Ne,

Prijatelju,

Nemam čega da se sjećam.

Rođen sam jutros,

I umrijeću noćas.

Duša je moja crna pećina,

Vlažni grob u kome aveti trunu,

Tu sam sahranio ljubav svoju,

U ledenu vodu, uvijek mržnje punu.

U njene sam oči zasadio ruže,

Iz njenijeh usta ružni crvi gmižu,

Tamo gdje je nekad bilo živo srce,

Odgojio sam zmiju meni nikad bližu.

Duša je moja močvara bez kraja,

Crno sunce po njoj baca svoju tamu.

Duša je moja kolijevka bez straha,

Ovdje svaka želja kune sebe samu.

U njoj sam ljubav izgubio svoju,

Pepeo njen je razvijao vjetar,

Potoci urina još mirišu na nju,

I usranog kaveza svaki kubni metar.

Duša je moja zagrobna pećina,

Smrt u njoj je danas blagoslov, ne kazna,

Mržnjom što plamti život svoj sad zovem,

Dok njen jecaj puni sva sjećanja prazna.

Ne stidi se,
Da me suzama okupanog,
Do bola,
Za tebe ogoljenog,
Pokažeš onom, ko te
Za ljubav upita nekad...

Ne plaši se,
Da me s proljećnim vjetrovima
Potražiš,
U zaboravljenim snovima,
Kraj našijeh rijeka,
Gdje korake tvoje čekam...

Ne trudi se,
Da me lukavim obmanama
Otjeraš,
Dalje i od sjećanja,
Jer u tvome srcu, bez mene
I istina umire...

Sačuvaj me...

“… ponte, fiume, albero, gabbiano...”

… na mjestu ovome,
     zauvijek…

Ne vjeruj...
Pusti,
Da mi riječi
Vjetrovi sjećanja rasprše.
Jer danas bih te ponovo volio,
Danas bih s tobom,
Ponovo kajsije pio,
I četiri ukleta zida
Posvetio,
Da nam od prolaznosti
Zaklon budu...

Ne slušaj...
Pusti,
Da mi riječi
Vode čežnje odnesu.
Jer danas bih te opet poveo,
Do ušća rijeke snova
I ljubavi mora,
Što mi dodirom tvojim,
Zapljuskuju srce,
I neumorno,
Šume
Jedno ime...

Ne govori...
Pusti,
Da mi riječi
Vrela tišina proguta.
Jer danas bih se morao okrenuti,
Danas bih te morao
Drugom pustiti,
I snagom se oba srca
Pomoliti,
Da te voli
Više od ovog jednog...

Ne pitaj...
Pusti,
Da mi riječi
Zaborav težak prekrije.
Jer danas bih te istinom zabolio,
Svakom suzom i osmijehom svakim,
U dušu ti se zabio,
Samo kada bih ti
Pokazati mogao,
Gdje bi nas život odveo,
Da te je sudbina
Donijela meni...

Suza i led
Sudba su njena,
Prošlosti svoje
Otplaćuje dug.
Odsustvo snova
Srećom zove,
Samoća je njen
Najbolji drug.

Velom osmijeha
Prikriva bol,
U blistavom oku
Njezin je strah.
Ne smije opet
Pasti u strasti,
Dok guši želje
Što kradu joj dah.

Al' život njome
Neumitno teče,
Toplina srca
Nalazi svoj put.
Grije mi dušu
Jutrom i naveče,
Dok obasjava moj
Najtamniji kut.

Grlim je noću
Kao sunca lik,
Danju je čuvam
K'o mjesečev trag.
Blizina njena
Radost je meni,
Čak i ako ne znam
Kol'ko sam joj drag.

U tebi sam umro...
Kiša me je sprala iz očiju tvojih...
Vjetar me je oteo od tvoga daha i odnio tamo kud ne možeš poći...
Samo led je ostao...

U tebi sam umro...
Ne teku više ni rijeke kraj kojih sanjasmo dugo...
U tebi sam umro...
Nema me i nema, nema, nema, nema, nema, nema,
Nema me više,
Nema od mene ni pomena,
Tamo gdje si mi ime nekada,
Zlatnim slovima izvezla...
Samo pokidano meso srca,
Što je posljednju želju iz sebe istrglo...

U tebi sam umro...
Nepoželjan postao,
Tamo,
Gdje me iz zagrljaja nisi ni pomišljala da pustiš...

U tebi sam umro...
Daleko od vrelih ulica, naših obala, pijeskom prekrivenih...
Daleko od pjesama u noći, od plesa u tami...
U tebi sam umro...
Daleko od kamena i mosta, od brda i vinograda,
Daleko od kiša i "munja", od kuće i šeitana,
Daleko od grgeča i zelenih virova,
Daleko od svake nespretnosti kojoj se toliko smijasmo...
U tebi sam umro...
Daleko od suza kojima rastanke zalivasmo...
U tebi sam umro...
Daleko od susreta i zagrljaja kojima se u nas stapasmo,
Dok sanjasmo da ne prođu nikad...

U tebi sam umro...
S posljednjim sjećanjem na nas...

U tebi sam umro...
Dok sjećanja puštam da žive,
Dok sjećanja puštam da kidaju, da razdiru me,
Dok sjećanja puštam da razapinju me, između savršenstva prošlosti i budućnosti bez smisla, na krstu sadašnjosti...
U tebi sam umro...
Dok u meni živiš onakva kakvu zavoljeh,
I kakva ne možeš proći,
U tebi sam umro...

Tražio sam najljepše riječi,
Da ti otkrijem istinu na tren...
Jezik je bio samo hladan rudnik,
Po kom tražih dragulje,
A srce vrela džungla,
Oživljena, po prvi put...

Zemlja nije bila za nas...

Bili smo dva anđela, raspeta
Između želja i strahova...
Prkosili smo Bogu...
Mozda smo iz straha letjeli isuviše visoko,
Mozda smo iz straha da se ne izgubimo,
Morali pasti...

Nisi htjela da me izgubiš...
Nisam smjeo da te izgubim...

I gdje sam sada?
U noći bez zore,
Iznikloj nad padom besmrtnika...
I gdje su krila sada?
Slomljena, trula,
Leže u blatu močvara Zaborava...
Samo još patrljci na leđima,
Kroz bol zbore da sve nije bio samo san...

A ti?
Gdje si sada?
Da l’ smjelo istražuješ visine,
Tako nježna, poput krila leptira...

Nisi bila kriva...
A ja jednostavno nisam znao...
Zato ostajem tu...
U ovoj noći,
Da dodirnem svoje suštanstvo,
Da odgovore nađem,
Za tebe, za sebe, za nas...
I za svakoga ko će me možda,
Nekada pitati nešto...

Anđele,
Sjeti me se još jednom,
Kada dođeš do granice,
Koju prelazismo uprkos svemu...
Pošalji mi, još jednom, onaj osmijeh,
Kojim si me osvojila, jednom, na tren,
I na onaj pogled,
Topao poput proljetnog sunca,
Dubok poput mora iznad kojeg sanjasmo skupa...
Pošalji ga samo još jednom...
Poznaću ga u vatrometu zvijezda,
S kraja Vaseljene,
U još jednoj noći,
Dok srastao sa zemljom,
Sanjam po beskrajnom nebu,
Koje ljubavi našoj kolijevka bješe...

I

Sjećaš li se,
Jedina,
Hladnih februarskih dana?
Nisi li čitala stihove moje,
Nisi li sanjala da ih pišem za tebe,
Nisi li maštala o nama?

Sjećaš li se,
Najmilija,
Hladnih februarskih noći?
Nisam li usamljen ulicama tumarao,
Nisam li s nadom o nadi pjevao,
Nisam li znao da ćeš doći?

II

A na našoj klupi,
Sada zagrljaj počiva...
I raskršće naše,
Tebe čeka...
Ispod našeg drveta,
Parking čuva mirise Angela...
Nad stolom našim lebde,
Prve pjesme na uho otpjevane...
"Ti si sav moj..."
Pa zato, "Budi moja..."
Dok zelenim parkom,
Crveni frizbi neumorno leti...

III

Gdje da nestanem,
Kada svaku ulicu,
Po imenu tvom sam nazvao?
Gdje da se sakrijem,
Kada svaki kutak,
S tobom sam vidio?
Gdje da ostanem,
Kada trideset kvadrata,
Bez tebe su pakao bez kraja?

Utočište mi više,
Nije ni dom...
I zidovi uzdišu preduboko,
Dok odišu tobom...

IV

Ne plaši se...
Ti znaš riječi sve,
Što će nas kroz tamu ranjenog srca,
Na put svjetlosti izvesti,
Pa stoga, reci...

Reci,
Dok te slušam,
Kao zemlja gromove,
Što na grudi prima.
Reci,
Dok te slušam,
Kao šuma pjesmu vila,
Što je čarolijom obavija.
Reci,
Dok te slušam,
Jer jedino s usana tvojih,
Do mog srca vodi put...

V

Reci...

A kada se od riječi umoriš,
Kada ti putevi svi postanu isti,
I sve noći probude sjećanja,
Na jednu noć kraj Dunava,
Tamo negdje,
U pijesku pod zvjezdama,
Kraj staroga panja,
Čekaću te,
U tišini,
Što govori 'mjesto nas...

12.02.2008.

Kada vjetar zamete svaki moj trag,
I kada ti proljeće zamiriše,
Na kožu drugog,
Ne sjećaj se...
Otresi iz pramenova sva moja milovanja,
Kao zvijezde čije mjesto,
Nikada nije bilo,
Na nebu...

Ne sjećaj se...

I kada noći prestanu šaputati uspavanke,
Glasom onog koji te voli,
Zaboravljen,
Ne sjećaj se...
Kapije srca ostavi zatvorenim za srce,
Što posljednju suzu krvi,
U tišini pušta,
Pred njima...

14.01.2008.

Nasipam ti pehar pun krvi.
Napij se osmijeha moga,
Do posljednje kapi...

Ni venu tražiti ne moras.

Za tebe je ljubav,
Nejasno sjećanje,
Vatra koju nećeš pustiti da gori.

Za tebe je ljubav,
Opsjena trenutka,
Prolaznog u svojoj lepršavosti.

Pobjegla si pred njom,
I odnijela sa sobom,
Svaku laž,
I slomljeno obećanje.

Bilo je slatko vjerovati u sreću...

Tako je gorko buditi se sam...

Ti misliš da te trebam?
Ne,
Izabrao sam samoću.
Prekriži me s liste svojih pajaca,
I reci poslije čijeg osmijeha,
Srce ti raste do neba?
Reci,
Poslije čijih šaputanja,
Duša ti luta beskrajem sanjanih predjela?
Kaži,
Ispod čijih dodira,
Tijelo ti trese groznica uzdaha,
Dok čekaš smiraj u zagrljaju,
Uspavana otkucajima srca?

Reci,
Nije li ljepša neuhvatljiva praznina,
Od punine jedne suze?
I sjenke osmijeha što licem prelijeću,
Od sreće što u grudima postojano živi?

Reci,
Jer ja noćas za istinom tragam.
Ne čekam glas tvoj,
Tišina mi govori sve.

Usamljenom putu pokloniću korake svoje.

Zbacili smo okove.

Ispila si pehar do kraja...

11.01.2008.