Predivan je dan! Šetala sam u majici kratkih rukava! Oke, nije to bila neka šetnja; od škole do kuće, od kuće do škole i opet od škole do kuće. :D

Sretna sam i uzbuđena. Smijem se dosta, smješim. Ne znam. Dobila sam mnogo energije.

Ni njemački nisam uzaludno učila i nisam džaba i danas ustajala rano, zaključila mi je 4. Al' i jesam znala vala. A dva boda su mi trebala, bilo je 3,3. Razrednika sam pitala mogu li knjigovodstvo prije popravnog da odgovaram i rekao je da može. To me isto obradovalo. Mada nemam pojma kako da stignem da naučim dobro, bar do viškova i manjkova, do sutra/prekosutra. Obradovalo me i nakon  par sekudni se taj osjećaj pomješao sa zabrinutošću. Ah, nekako ću već... nadam se. Ne želim nikako da idem na popravni, onda će mi opet to smetati u učenju Norveškog. Uvijek se nešto nađe. Pf. Hmmm, šta još? Ne znam... Samo da to knjigovodstvo skinem sa sebe već jednom i biće mi lakše ustajati ujutro. Aha! Htjela sam još reći da ipak imamo onu projektnu sedmicu poslije 11og. -.- Al' dobro, neka.

Sad pomješa sve ovo... Haj, nema veze. Uglavnom, generalno - sretna sam, jer ima puno sunca. Napokon.

I da te pitam... Bože, bojim se pitati, kao da si moj razrednik. cf. Već čitavu sedmicu razmišljam kako da te pitam, čak sam kontala i da ne idem, a ide mi se. Jer, ne mogu otići a da prvo sa tobom se ne konstatujem. Al, evo, nekako ću. Ovaj, de razmisli mogu li ja ići u subotu u Prijedor sa Marijom, Šejlom i Adom (on će da nas vozi). Šejla će Dašu zvati, a ja sam kontala kuma da pozovem. Ono, kao na neku svirku da odemo.

Pa... Ti razmisli, pa mi javi, napiši ovdje/na skajpu ili mi reci večeras, da znam dalje prenesem. Idem li il' ne. Jer, od mene zavisi. Ono, ako ja ne budem išla, neće ni Marija, ako nas dvije ne budemo išle, Šejli i Adi samima se ne isplati. Onda će možda i Dajana da izvisi, ne znam je li se Šejla sa njom već dogovorila ili šta...

Želim ići, ALI - ne želim ići, ako će tebi to smetati zbog nečega. Al' pošto ne mogu skontati zašto bi ti to smetalo, moraš da mi napieš/kažeš.

Žao mi je ako sam ti pokvarila dan sa ovim ili nešto. Ako je negativno uticalo na tebe. Nemoj da te brine to, samo mi fino kažeš i ja neću ići. Nije mi to od životnog značaja ili... Znaš već. Ono, neće mi ništa biti ako ostanem u kući.

I to je to.

Pobježe sad, sad sam pitala i gotovo je. :D

Baaaaaj. :)

I već zamišljam...

Završio si svoju prvu knjigu, noć je, prohladna. Kao da je kraj jeseni. Ti i ja, zajedno smo u gomili ljudi. Došli su svi naši poznanici da te podrže, da nas podrže. Hvale te, lijepa je to knjiga. Odlaziš, pozdravljaš se sa novima koji pristižu i svako ima pitanje ili dva. A ja, stojim i iz daleka te posmatram. Smiješim se, ponosno se smiješim.

Dosta puta do sada sam o tome razmišljala, nisam ti valjda nikad spomenula. Ali, uvijek sam ja izmišljala tok priče. Od juče, jednostavno to imam. Odjednom je samo sve krenulo, kao da sam film gledala.

I sliku koja pristaje sam uspjela brzo naći... :)

 Niko drugi za mene
vremena nema,
Za pitanja naivna iz
djecijih dana;
Niti misli ostre u
zaborav sprema,
I izbrise imena svih
mojih mana. 

                 

                                                                             U vrtu mom okean od sarenog cvijeca;
                                              Mirisom tvoga daha umiveni
                                              Krasuljci naseg pocetka,
                                              Ruze od hiljadu umirujucis sjecanja,sreca.

                                                U srcu,na oknima duse ukrasi za nadu
                                                Ime drugo sto obecava sutra
                                                Snazna vojska orhideja.

                                              Od rijeci tvojih
                                              Hladovi od hrasta
                                              Gdje odmaram nocu.
                                                 Od snage tvoje
                                                 Vjetar bodri ledja,
                                              Od ljubavi tvoje
                                              Putem mi sunce pjeva.

'' Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dosadi
svakome koji čeka. ''

Konstantin Simonov

''Lijepa si Andrea, neće bit' problema...'' :D

Moram malo da te zezam, šta bi? :D Čula sam je na radiu skoro.

Čujemo se večeras, i budi dobar!

Ovo slušam trenutno, uvijek me podsjeti na dan kad si mi je poslao. Sjećam se kako sam bila sretna. I tad sam se još više ''zaljubila'' u tebe. Ne znam, bilo mi je posebno... Bilo mi je drago. 

 http://www.youtube.com/watch?v=1lyu1KKwC74

Volim te, najpunije.

Napokon, ponovo Sunce! :)

U slučaju da ovi restartuju računar, iću u Prijedor sa Šejlom. Idemo brzim, a njen tata će nas vratiti kući.

Puuuuno hugova i kissova.

Na svijetu uvijek postoji jedna osoba koja čeka onu drugu, bilo da je nasred neke pustinje ili usred velikog grada. A kad se te osobe sretnu i njihovi se pogledi ukrste, sva prošlost i sva budućnost gube svaki značaj. Samo postoji taj trenutak i ta nevjerovatna sigurnost da je sve stvari pod suncem ispisala jedna ista ruka, ruka koja je stvorila po jednu dušu blizanku za svaku osobu i koja je u njima probudila ljubav bez koje ni jedan san ljudske rase ne bi imao smisla!

Ovih dana, otkako je blog došao, samo razmišljam o tome kako i šta da napišem. Nešto inspirativno, lijepo, nešto... nešto što će da znači. I više od ovog trenutno, mnogo više. Ali nikako da me uhvati i ponese ''onaj trenutak''. I njega nema. I stvarno ga nema, već neko vrijeme. Zbog toga se čudno osjećam. *Niušta* ne ispoljavam sebe. Kao da pomalo trunem, ustajala sam, osjećam se kao jedna prosječna baruština. Tačno tako - ustajalo. Bezveze osjećaj. Dobro sam ja i sve to, ne moraš da brineš. Nego, nekako... Ma, ne volim kišu, pogotovo ne ovu koja se dovuče ovdje u našu Novogradsku kotlinu. Tu se dovuče i kao da je ova brda čuvaju. Sada je danima je čuvaju. Nju i sivilo. Slušam Rundeka, jako dugo nisam.

Samo da ova kiša već jednom ode. Ne želim je ovdje sada, ne treba mi. Zbog nje uvijek iz početka shvatim koliko mi je dosadno ovdje u svemu ovome što me okružuje. Ljudi, grad, nebo, čak i Una. Kad je sve iste boje i sve uvijek iste zvukove proizodi. Nema nikog da nosi žuti kišobran, ili još bolje, onaj šareni, nema ptica da prošaraju nebo. Mislim da kiša baci nekakav poseban plašt preko mene. Spadam u one prosječne, dosadne ljude, kojima je dosadno kada kiša pada.

Dok... sjetila sam se parka u kom smo se mi krili od kiše. Izgleda da sam ja toliko drugačija osoba kad si ti kraj mene. Valjda i jesam, jer se samo tad se osjećam drugačije i posebno. Kao neko ko nosi šareni kišobran. Kupićeš mi jedan šareni kišobran, jednog dana, jelda? :)

Neki mali, može i polovni. Potrganog platna ili oštećene ručke. Ili ako vidiš neki bačen uz put... Svejedno. Samo da... ima boja. Za trenutke kada ti nisi pored mene i dok kiša pada. Ovo ovako nije za mene. Čitav svijet je pogrešan.

Rundek - Sanjam

Sjedim sam u zagrljaju sile
A krila su mi spremna za let
Sa druge strane
Nikada i nigdje
Jedno svjetlo poziva me
A zemlja je
Ispod nogu tako nježna
Gleda me
I čeka da se predam

Što mi to ne da

Što mi to ne da
Ne da mi da krenem na put

Što mi to ne da
Što mi to ne da
I tjera me da ostanem tu

I opet sanjam
Sanjam

Hajde sjeti se dječaka koji maglu pije
Da se skrije od sebe, jer nema sa kim
Ne zna kako da gleda u ponor i maglu
I kako da sluša taj ogromni zvuk
Što se valja
I nada je sve manja / I sve je tajna

I opet sanja
Sanja...

Pjesmu sam čula prije neki dan na radiu. Ne sjećam se jesam li ti ikad prije spomenula... Pisala sam to davno, davno, čak i prije nego što smo se upoznali. Nekako si mi ti bio u mislima kad god bi to čula. Zašto baš ti, tad? Pa... jednostavno sam uvijek bila sretna onih noći kada bi ti došao i kad smo se dopisivali. I ono, jedva sam čekala kad će se pojaviti ono sa strane da si došao. Smješno je to sada. :D

Sinoć si opet bio njih-njah. Ne znam šta da uradim ili kažem da ti pomognem. Radi onako kako misliš da je bolje i ono nakon čega ti bude bar malo, malo lakše. Ako ti to bar malo pomogne, onda je valjda oke. Znam da se trudiš, trudim se i ja. Znam da neki najsretniji trenuci ne mogu zasijati punim sjajom, ovako. Ali, opet... nekako ćemo jedno drugo gurati još nekoliko dana... Recimo da ih ima još 100. Nije to toliko puno, kada se počne odbrojavati unazad. Lako možeš nabrojati do 100, a kada treba da se odbrojava, ide još lakše. Uskoro će biti već 99.

''...I WILL TRY TO FIX YOU'' :)

To je ta pjesma sto sam slusao kod veceras.

Valjda je o bogu, ali ja sam je malo drugacije dozivio.
Sad prepustam i tebi...

http://www.youtube.com/watch?v=Yfwlj0gba_k&ob=av2e


"When I am down and, oh my soul, so weary;
When troubles come and my heart burdened be;
Then, I am still and wait here in the silence,
Until you come and sit awhile with me."

Kao prvo, sve sam bolje, jer ću te čuti i vidjeti uskoro! Uzbuđena sam... :) Nadam se da ćeš biti oke, jer ako ne budeš bio, ja ću opet biti _____. Ništa se pokvarilo prije sat-dva... I u rasulu sam. Nema šta me ne boli, kao i po običaju. Al' će sve da prođe kad te vidim. Samo to sada čekam... i jedva čekam! :D

Zaboravila sam napisati da sam te sinoć i sanjala po prvi put kako si otišao... I, ono... imam osjećaj da je to trajalo čitavu noć. :)

Malo je možda i glupkasto, ali svejedno ću ti napisati, jer ne mogu pred ovima da ispričam. :D

Prvo, bili smo (čini mi se) kod tebe u kući. I ja sam bila u onoj košulji tvojoj, koju si mi ostavio. Stojali smo, smijali se i govorio si mi da je skinem, jer mi je velika. I zezao si me što izgleda kao vreća na meni. Ali, nisam željela da je skinem, rekla sam ti da miriši na tebe (''Miris tebe ja nosim...'' ) I nije bila baš ista ovakva, bila je šuškava, kao one neke fensi trenerke. Ne znam što to, ali eto. I tako... ti si mi govorio, ja nisam htjela i ubrzo si me zagrlio, poljubio i... hop! Skinuo je.

Ostatak... khm.  Bilo je lijepo, bilo NAM je lijepo. Ne sjećam se kad sam nas zadnji put tako sanjala. Ljubio si me i ljubio, i ljubio... mazio, mazio i mazio, i ja sam se izgubila, čak i tako - u snu! Baš sam se osjećala onako... ''Like I'm the only girl in the world, like I'm the only one that you ever loved, like I'm the only one who knows your heart... Only one'' Onda je alarm zazvonio. I pokvario mi jutro. I dan. I noć sve dok te ne vidim kako mi se smiješ.  Ostala sam još 5. minuta ležati, da razmišljam o snu, jer sam tada još uvijek mogla svakog detalja da se sjetim. Zaista je bilo prelijepo.

Eh, I have a little confession to make;

Ne mogu da sjedim, ni teve da gledam, ni maturski da radim... Nisam išla trčati danas, iako je bilo vrijeme za to. Ali, vrijeme vani je ustvari šugavo. Nema sunca već satima i hladno je. To mene izgleda PMS muči.

Sinoć sam plakala prvi put nakon onog dana kada si otišao. I danas se osjećam kao ovo vrijeme - šugavo. Na neki način sam nas iznevjerila. Nisam htjela da se pustim, onako - ženski. Htjela sam da ustrajem i ne pustim išta van. Tako sam htjela, jer sam se bojala šta će biti nakon što se jednog dana to desi. I desilo se. I ne znam kako će dalje biti. Znaš, kad bilo šta počne da puca, ode to... Ali, to mene izgleda PMS muči. Još par dana i biće opet dobro. U PMS danima je najteže ići protiv sebe.

Sinoć sam bila oke sve dok me ti nisi ubijedio da nisam. Nisi me ubijedio, nisi mi vjerovao i nisi želio da pričaš sa mnom. Tad mi bude teško držati se i biti dobro. Nisam bila neraspoložena, po 5i put, bila me je glava bolila. Boli i danas. Neraspoloženje je došlo nakon što... A napisala sam, neda mi se opet. Mene ne prođe brzo, ne prođe kada se probudim. Traje, dok se ne uvijerim da si ti dobro. Ne mogu sama da nas guram. Nije bilo uredu ono sinoć. Samo me je glava bolila i bila sam pospana, dok...

Grlo me boli i dosta kašljem. Mama i ja ćemo ići šetati. Kupiću nam čokolade.

Dobro je što svako jutro kada se probudim, pomislim na to da smo dan bliže i da je jedan dan (Bogu hvala) nepovratno prošao.

Volim te.

20 minuta sam sjedio i gledao u kovertu nakon sto sam procitao pismo. U to kako si napisala nasa imena,u onu cudnu markicu ...  pa onda opet ponovo:)   Pismo sam samo jednom procitao i vratio unutra. Sjetih se kako sam citao u autobusu prvo pismo i kako su mi suze nezaustavljivo isle. Danas sam uspio da se suzdrzim.
   Sretan sam. Pomalo izgubljen od uzbudjenja. Bio sam pospan, lezao sam (pricacu ti na skajpu kako sam dobio pismo) , i kad sam vidio kao da je neko kantu kave prosuo na mene.
  Volim te! Volim te! Znaci mi dosta,jako. Mislio sam da ti ne kazem da sam dobio, pa da mi onda sto prije posaljes novo,ali ne bi bilo fer.

Daje mi snage da ucim, da trazim, da vjerujem da cemo se sto prije sastati. I da vrijede sve muke.


http://www.youtube.com/watch?v=3wPgPPiAo7o&feature=related

                                                                                                                  "Odmaram oci
                                                                                                                   Na pismu tvom...."
                                         "Po meri tvojoj, po grudima
                                          Moja je saka stvorena
                                          Na telu tvom
                                          Da zadrema
                                          Moja je ruka navikla..."

"Samo sam tebe sanjao
Svakog te dana cekao
Voleo!"

                                             "Samo sam tebe sanjao
                                             Svakog te dana cekao
                                             Voleo..."

                                                                                                                                   "Samo sam tebe sanjao
                                                                                                                                    Svakog te dana cekao
                                                                                                                                    Voleo..."

Ne znam ko je to napisao, nisam uspjela naći. Uglavnom, nisam ja.  :D

Hej, ali stvarno. Znaš da se nikad ne mogu odlučiti. Ovo li ono, na ovaj način ili onaj, a kada si ti u pitanju, uvijek znam šta želim i kako. Zar ti nije to čudno? Meni jeste, ali je i lijepo, lijep osjećaj. :D

Smijala sam se dok sam ovo slušala. http://www.youtube.com/watch?v=G-Uxl8h4nD0&feature=related

Ali, svejedno, nekako je super pjesma. Ta i ''Noćas mi...'' znaš na koju mislim, ne znam kako se zove. :D

Jednog lijepog dana ćeš me naučiti svirati neku od te dvije. Nadam se da nisu previše teške, iako slutim da bi mogle biti. Al' dobro... jednog dana, imamo vremena. Bar još 30. godina će ovaj mozak koliko-toliko raditi. Kad je već sad u škripcu... Ih. :D

''Karanfil bih pod njega sterala,
a pod glavu rumenu ružicu,
nek' miriše, nek' se često budi,
često budi, i često me ljubi!"

Volim te.