Ovih dana, otkako je blog došao, samo razmišljam o tome kako i šta da napišem. Nešto inspirativno, lijepo, nešto... nešto što će da znači. I više od ovog trenutno, mnogo više. Ali nikako da me uhvati i ponese ''onaj trenutak''. I njega nema. I stvarno ga nema, već neko vrijeme. Zbog toga se čudno osjećam. *Niušta* ne ispoljavam sebe. Kao da pomalo trunem, ustajala sam, osjećam se kao jedna prosječna baruština. Tačno tako - ustajalo. Bezveze osjećaj. Dobro sam ja i sve to, ne moraš da brineš. Nego, nekako... Ma, ne volim kišu, pogotovo ne ovu koja se dovuče ovdje u našu Novogradsku kotlinu. Tu se dovuče i kao da je ova brda čuvaju. Sada je danima je čuvaju. Nju i sivilo. Slušam Rundeka, jako dugo nisam.

Samo da ova kiša već jednom ode. Ne želim je ovdje sada, ne treba mi. Zbog nje uvijek iz početka shvatim koliko mi je dosadno ovdje u svemu ovome što me okružuje. Ljudi, grad, nebo, čak i Una. Kad je sve iste boje i sve uvijek iste zvukove proizodi. Nema nikog da nosi žuti kišobran, ili još bolje, onaj šareni, nema ptica da prošaraju nebo. Mislim da kiša baci nekakav poseban plašt preko mene. Spadam u one prosječne, dosadne ljude, kojima je dosadno kada kiša pada.

Dok... sjetila sam se parka u kom smo se mi krili od kiše. Izgleda da sam ja toliko drugačija osoba kad si ti kraj mene. Valjda i jesam, jer se samo tad se osjećam drugačije i posebno. Kao neko ko nosi šareni kišobran. Kupićeš mi jedan šareni kišobran, jednog dana, jelda? :)

Neki mali, može i polovni. Potrganog platna ili oštećene ručke. Ili ako vidiš neki bačen uz put... Svejedno. Samo da... ima boja. Za trenutke kada ti nisi pored mene i dok kiša pada. Ovo ovako nije za mene. Čitav svijet je pogrešan.

Rundek - Sanjam

Sjedim sam u zagrljaju sile
A krila su mi spremna za let
Sa druge strane
Nikada i nigdje
Jedno svjetlo poziva me
A zemlja je
Ispod nogu tako nježna
Gleda me
I čeka da se predam

Što mi to ne da

Što mi to ne da
Ne da mi da krenem na put

Što mi to ne da
Što mi to ne da
I tjera me da ostanem tu

I opet sanjam
Sanjam

Hajde sjeti se dječaka koji maglu pije
Da se skrije od sebe, jer nema sa kim
Ne zna kako da gleda u ponor i maglu
I kako da sluša taj ogromni zvuk
Što se valja
I nada je sve manja / I sve je tajna

I opet sanja
Sanja...