bloganje i blogersko prigovaranje
Virtualni svijet...hmm, moje sanjarstvo je opet došlo do izražaja. Ne znam zašto, ali bilo je lijepo mislit da u ovom „drugom“ svijetu se neke stvari ipak razlikuju. I da je sve to projekcija nečeg što imam u glavi. Da...dugo je trajalo. Ili sam ja jako blesava, naivna i u oblacima, ili stvarno nešto u drugima ne štima. Ne pokušavam se izdić iznad nikoga, i nepobitna je činjenica da sam po blogovima srela jako puno pozitivnih ljudi, ali nažalost, kako to biva i u „stvarnom“ životu one druge strane vage je puno više, i preteže. I čini mi se da na ovom mediju sve stvari nekako puno lakše pronađu uši da ih se čuje, vjerovatno iz činjenice da su sve oko nas u većini slučajeva ljudi koje ne znamo, pa za čije osjećaje i manje brinemo. Ali dragi Bože kojih sam se ja tu priča nagledala i naslušala. I sav taj prljavi veš se tako nekako ponosno vijori po postovima. Skidam kapu ljudima koji imaju samo potrebu da nešto napišu, da se izraze, da nas možda nečem nauče, da nas puste u svoje osjećaje. Jedna je po meni činjenica nepobitna, da je 80% ljudi na blogovima jer nečim nisu zadovoljni u svom životu. Blog je sredstvo kojim izlazimo u svijet i možemo napravit kakvu god fasadu poželimo, biti krhke damice, vatrene lavice, neustrašivi predatori, zbunjeni papci, drski frajeri, centar svih zbivanja. I možemo biti jako slatkorječivi, i svakog zvat draga/i. A onda ide ona razlika između pojavnosti na postovima, i onog što se odvija u privatnim porukama. Sretni brakovi odjednom više nisu istina. Lude zaljubljenosti odjednom i nisu više baš tako lude. Neustrašivost je odjednom u srazmjeru sa hrabrosću lava iz Čarobnjaka iz Oza. Zaborave se drage ženice, dragi muževi postanu samo stranci (opet moram naglasit da ne želim generalizirat, naravno, jer ima ljudi koji savršeno dijele ono tu i ono vani, ako se može takva nekakva distinkcija napravit). I tako je lako tu biti vamp, vjerujem da to ponese. Hej pa jebote, ja tu mogu ispast jebena zavodnica/k. A vani sam tek neprimjetna jedinka koja kupuje ujutro kruh, odradi posao, dođe kući i radi uvijek iste stvari, ali na blogu? Pa danas mogu bilo što izmislit da sam radio/la. I mogu imat sve žene/muškarce ovog svijeta barem u mislima. A pokušaj tu nije kažnjiv, osim u slučaju da malo previše obećam pa slažem. Tada me se može prozivati po blogovima, ali jebeš to, otvorim si novi nick, nađem novi blog, i eto me opet jašem. Ja imam sreću da ne komuniciram previše s ljudima, ali opet nekako informacije dođu do mene, valjda ljudi osjete da ne lajem okolo i da mi prenošenje raznih priča nije zabavno. I ono malo informarcija što dođe je za mene previše. Svaki put mi treba vremena da si svoj svijet opet stabiliziram, da se uvjerim da sam normalna. Neke ljude tu jako cijenim, nema ih smisla nabrajat, jer vjerujem da oni to znaju i bez toga, a ovo ostalo, kao i u stvarnom životu, tko mi ne paše, ne približavam mu se. Ne natječem se u dokazivanjima, ne treba mi, znam tko sam i šta sam. Tu i tamo vani, sve sam to ja, nema razlike. Obična, i ne pada mi napamet si stvarat tu dojam da sam imalo drugačija. Jer bi to značilo da nisam sobom zadovoljna, a sve i da nisam sobom zadovoljna, na tome bi onda poradila djelima, a ne rječima. No sad ispada da sam tu sebi htjela neki hvalospjev složit, a nije mi baš to bila namjera. Možda sam malo u krizi sa svim ovim pojavama na blogovima jer su mi puno dostupnije nego u stvarnom životu, ili čisto zato što je ljudima puno lakše pričati dok se kriju iza anonimnosti. A muvanja je bilo i uvijek će biti po blogovima, samo ne vidim potrebu da se to onda maskira. I namlila sam svega i svačega, mislim da je dovoljno jasno onima koji razumiju J.
