kad priroda pokaže

Ponekad se upitnici pojave iz vedrog neba. Iz nekog smiraja pronađu put do tvojih sljepoočnica. Mjesta kao stvorena za razmišljanja, za slaganja dojmova, za punjenje spremnika lahorima koji pokreću jedra. Blagi tonovi za tjeranja kovitlaca. Nešto zdravog razuma, prstohvat otetith emocija, pokoja kap preživljenih sudara, i čisto pola žličice odmora.

Ograde postavljene nakon loše odigranih uloga nemaju snagu da se nakon pravog recepta ne pretvore u kulise sa vjenčićima bršljana. Korozija vremena napravit će svoje. Bodljikave žice koje su ti trgale nekoć dlanove, dok si ih vještim, filigranskim pokretima razvlačio, izgube surovost pod pravim dodirima. Majstori preokreta, ili tek nježne strune koje osjete prave note da se instrumenti sami naštimaju. Nekoć oklopi, sada tek ruševine, patinom vremena i prašinom zaborava prekriveni.

Ima cvjetova koji imaju moć da razmaknu oblake. Kako bi se suncem kupale latice. Ostane ti samo pokoji paperjasti trag kao mjesto počinka. Takav učinak imaju i osmjesi. Oni nepatvoreni, cijelim bićem odaslani. Nikad se nijedna sila nije mogla boriti protiv unutarnjeg sjaja. I nikad neće priroda uništiti ono što s tako puno strasti stvara. Jer uvijek ti ako ništa ostane trag da si jednom, negdje vidio nešto što je premašilo svu tvoju sposobnost zamišljanja. Poput onog poljupca, koji uslijedi nakon sjaja u očima.


Znaš da ako treba ni najgora kataklizma nema obranu protiv srca. Pa i ako nije tako ti vjeruj u to. Bit će puno lakše tada jahati prema vjetrenjačama, mrijeti ako treba za vlastitim idealima. Nosit u sebi dovoljno prkosa, da sam sebe pobjediš ako zatreba. Pokušat predvjedit da te neće konfuzija odaslati negdje gdje nema mjesta za tvoja sanjarenja. Nakon nevera se zrak pročisti, a ti samo pripremi pluća.
