Kako je maza srela svog likvidatora

Odgojila me ulica.

Stubišta nekih gornjogradskih kućica.

Mati umornog pogleda.

Otac teške ruke i debelog remena.

Školovala me rodbina. Iz bijelog svijeta, danas znana kao dijaspora.

Mene, dvije sestre i brata dok ga karma nije odnijela.

Mati ga nikad nije preboljela.

Otac je tad već bio samo daleka spodoba.

Dok tebe nisam upoznao, mislio sam da je svijet siv.

I da laste negdje drugdje nose proljeće.

Da su one samo mit poput malog Isusa ili babaroge.

Žene su mi prilazile.

Sa mnom rado maglile stakla moje podstanarske sobice.

(uz veliko negodovanje moje gazdarice).

Dok tebe nisam upoznao, nisam ni pisao.

A kad te prvi put ona moja blesava pjesma nasmijala,

nekako je inspiracija sama nadošla.

Volio sam kako nakriviš glavu poput nestašnog psića,

dok ti iščitavam neke ponekad čak uspjele stihove.

U koje sam te satkao. U koje sam s tobom uronio.

Odgojila me prašina.

Izlizani džonovi ponekad broj premalih, ponekad broj prevelikih cipela.

Kuma Mira i njene domaće pogačice.

Kum Ivan i njegovi dugački brkovi.

Školovala me neimaština. Emocionalna zakinutost svih oblika.

Mene, i cijelu jednu generaciju izgubljenih likova.

Mati me nije grlila.

Otac je dlanove koristio samo da me u kut otjera.

Dok tebe nisam upoznao, mislio sam da se osmijeh teško zasluži.

I da mjesec odnese zvijezde kad zora osvane.

Da one putuju s njim u neke daleke krajeve.

Žene su mi se podavale.

Bez imala srama skidale svoje čarape na crtu.

Lagano otkopčavale svoje haltere.

(otkrivale kako koja, jedre ili dotrajale bokove).

Dok tebe nisam upoznao, nisam sanjao.

A kad sam te prvi puta dodirnuo, osjetio sam strah.

Da ti možda krivo ne utisnem neki znamen razvrata.

Volio sam tvoju nevinost, čak i kad je nestala.

Danas ponekad mislim, kako nikad nisi vodila ljubav onako kako si željela.

Ili možda ja nisam nikad vodio ljubav sa tobom onako kako si zaslužila

Kruna sa 7 smrtnih grijehova,

među njima neumjerenost,

bilo kakvog oblika.

Strpam u nju i osjećaj potrebe,

korake u noći kojima nacrtam naše sjene.

Pa se još jednom ugrizem za jezik, za sve prešućeno,

pa se još jednom okrenem noću da te zovem emocijom.

Ostanem ti ko trag zbunjenosti na prsima,

i čvrsto zakopčaš košulju da me ne izgubiš pod kišama.

Imam jedno nebo pod kojim sam stvorena,

na sliku i priliku,

svih ovozemaljskih pobuda.

I ti me takvom k sebi privijaš, na bezbroj načina.

Donijet ću ti jug dozrelih naranača,

ispričat ću ti sjever samotnih buđenja.

I sve to u onom kratkom periodu,

koliko treba dahu da pređe preko naših usana.

Neki rastanci odlučno zovu na zbogom,

neki čeznutljivo zvone na nježno doviđenja

Dopustit ću usred noći

da ti ruka sklizne do mojih gaćica,

čisto da osjetiš što sama pomisao

na tebe otvara.

I vjerujem da ćeš tada obići u jednom trenu

sva svetišta,

odavde do one točke iza zjenica

koja te oblikovala.

Dat ću ti vatru potopljenih topova,

skrivena blaga gusara,

naramak prašine sa čarobnih svjetiljki,

i zrno prkosa.

Sneno ću ti ime promrmljat

kad se budem namještala,

da te odvedem na put do zaborava, 

propuštenog vremena.

Uzmi me tad onako kako te bude vodila

iskonska pohlepa,

oblikuj mi noćas uzdahe,

da se isprepletu poput bršljana.

Otrovna sam na bezbroj načina,

zmija koja ne preza,

da ti samo jednim ugrizom pokaže

svu raskoš razvrata.

Nemoj prestat sve dok mi koža ne bude

tobom natopljena,

kad pomisliš da sam pri kraju,

hranit ću te sokovima.

A pred jutro, kada već vidiš da se zora

po meni prelama,

mazno ću ti prošaptat da sam zaljubljena,

u okus tvojeg mirisa.

 Ma, htjela sam ti večeras puno toga reći, ispričati ti neke tajne koje dijelim samo s maglom. I htjela sam ti, da...htjela sam ti možda onako usput dati do znanja koliko mi srce brže udara, kad primijetim da izmamim osmijeh na tvojim usnama. Ali eto, ta neka čežnja koja me lovi oko gležnjeva, dopustila je da ne izustim puno toga što mislim da ti pripada. Ali ne bježim, samo se možda nisam dovoljno blizu još primakla.

Ma, znaš, barem naslućuješ, da kradem svaki trenutak od sebe da bi ga s tobom provela.  Boli to, što te se ne nauživam skoro, a već dođe vrijeme rastanka. I uvijek ostanem dok ne prođe ponoć, da se uvjerim kako zadnjim otkucajem čarolija nije prestala. I onda vidim da ni tebi nije tako lako pustit me da zaspem s jastukom zagrljena. Pa se trudiš ubrzat vrijeme, do ponovnog susreta (iako mi kažeš kako na vrijeme nemaš utjecaja). Lažeš malo, jer kraj tebe vrijeme ne postoji, postoji samo ugoda.

Ma, ne mislim više o nemogućnosti uspijeha. Neke te rijeke ponesu, pa te miluju valovima. Onim nježnim koji ne remete mir obala, i onim snažnim koji te od svega zaklone. Od njih se na kraju rasprsneš u tisuću kapljica koje tvore dugu u tvojim rukama. Neka mala voćka je zabljesnula. Plodovima tvojih dodira. Neki se instinkti ne smiju spriječiti, sve ostalo je sudbina.

 Ako mi noćas daš ruku provest ću te kroz tajne čistilišta. One uske hodnike svih zabrana. I premda dvojim da li sam ti dorasla, znam da nijedna druga zora neće zvonit sa toliko vatrometa. Kad ju dočekaš poput novog čovjeka. Nisam ti nevina, i nisam nedužna. Imam tijelo koje je stvorila, isto kao i tvoje, požuda naših predaka. Pa ju čvrsto držimo jer nam je svetija od svih ostalih naslijeđa. Znamo da ćemo ju vjerno predati jednom kada dođe vrijeme pozdrava.

Ako mi jednog jutra poljubiš čelo i kažeš da me ostavljaš negdje u predvorju raja. Znam da će mi svejedno ostati priče svih naroda. Koji pletu vreteno oko nekih mekih tijela, koji znaju da nismo stvoreni za ništa drugo osim pohota. Onih slasnih, divljih i tako nježnih grijehova. I makar ti nikad ne pripadnem do kraja, vjerujem da sad ne bi imalo smisla razmišljati o tome da li ima drugog izbora. Pa onda nemoj izgovorit ništa osim da je ovo tako željena predaja.

Ako jednog sutona nestanem u pjeni tvojih lutanja. Bit ću puno više od sjene koja je suncu leđa okrenula. Bit ću poput oprosta na kraju dugih moljenja. Bit ću poput ispovjedi koja te je svega razrješila. I ne bojim se sad tih dalekih raskršća. Jer znam da i jedna noć kraj tebe može potrajati duže no 14 vijekova. Da u nijednom trenutku ne popustim u želji da ti dišem na usnama.

Možeš biti kraljica svega, samo ne noći,

ti si samo produkt njenog pobačaja nekim jako lošim instrumentom.

I bila bi sve to okrepljujuća burleska života

da ti nije tog otupjelog mraka u očima.

Nitko ne vjeruje za tvoje 22 godine.

Dok mu se ne zadesi da već zaspeš kada napušta trošnu hotelsku sobu

u koju si ga odvela.

Opusti ti se tad grč kojeg stezeš zubima.

Nokte više ne puštaš, otkad si se jednom s nečijim mužem previše zaigrala,

pa kao nagradu danima jarkom šminkom skrivala podljeve.

Bolovanja ti nisu dopuštena.

Tu je samo služba koja te zakrpa kada te dočeka neka skrivena ulica.

Kronična si bolest svih pohotnih spodoba.

Koje samo imaju oči za glatkoću tvojeg međunožja.

I mnogi su glodali tu pubičnu kost na kojoj si se prehranila.

Nekad davno si se i ljubila.

Znam da se jako dobro sjećaš kada si to započela, a još bolje kada si prestala.

Kriva procjena da poslovno odijelo može biti neka garancija.

Ispratila si mnoge mladoženje (i vjerovatno sve njihove kumove).

Dala im materijala da ispune sve mladenačke napaljenosti.

Lagala o vjenosti željnim mornarima.

Opuštala neke strane delegacije.

Opraštala neke nepodmirene dugove.

Kad se zalomi da si dopustiš da budeš još uvijek željna dodira.

Volio bih te jednom oteti i ubiti te golim rukama.

Jer si me pustila da sve to gledam, a da ne budem ti blizu,

premda sam te volio, premda si mi bila potreba.

Znaš one neke noći kada bi ti nakon toga jutro donijelo samo moju zgužvanu košulju pored jastuka? Grlila si ju poput poslijednje brane otpora prema tom svijetu koji je negdje kroz prozor preko svih gradskih dimnjaka gutao neke iluzije koje smo zajedno posijali. A vjeruj mi uvijek mi izmami osmijeh na lice ona slika kako mrtvi pijani sjedimo na Tomislavcu i pjevamo "ovo mi je škola". I još se sjećam kako si tu noć ponosno nosila onu prekratku suknjicu. Zar sam imao izbora...osim zavuć ti se u svaku poru i tamo prekratiti vrijeme koje si mi otela?

Neman sam, gladan sam tvoje nutrine, i izjedam te. Trgam svaki nevini trag mladosti koja ti je ostala i hranim njome moju nastranu ćud. Podaj mi se ako imaš imalo milosti naspram oronule vucibatine koja te odvojila od tih zamazanih obraza. Pa nisi valjda mislila da te ne pamtim s onom krafnom u ruci kako čekaš tramvaj da ne zakasniš na posao. Nebo me je tog dana najavilo. I nijedna oluja nije nikad ostavila takve tragove na asfaltu. Izgrebao sam ti ožiljke i ostavio svoje sjeme. Zalijevao sam te s njim obilato, poput nekog demona kakvog samo prastare civilizacije poznaju. Pa ga crtaju bez očiju. Da ih ne urekne.

Ostat ćeš uvijek netaknuta. Pokušao sam doprijeti do tvoje naivnosti. Prodao sam te jefitno, a ti si mi pružila dlanove pune latica. Onih suncokreta koji su ti ne znam kojim čudom iznikli na balkonu. I nisam ti nikad rekao da tvoje usne peku ako ih neoprezno koristiš. Zavrti noćas onom šarenom suknjom koja radi puni krug oko mojih slabina. I daj molim te neka te samo mjesečina ocrtava. Onu liniju koja se spušta niz desnu bradavicu sve do koljena.  Ne vezuj kosu u rep. Ona će noćas poput mreže starog ribara izbjeći oštre hridi. Na koje bi se ti rado nasukala, kada bi znala da nemaš drugog izbora.

I da sam ti samo tamnica, zlatna krletka u koju puštaš sve svoje strahove opet bi noćas zauzdao konje pored mojih usana.

Potez sam pera koji ostavi zarez na tvom dlanu.

Granica sam svih tvojih kaosa, pa puštam čuvare da ne udaraju pečate kada bježiš po dah razuma. A on ti slatko šapuće poput uklete kutijice s balerinom bez noge.

Cirkus ovdje ne gostuje. Imamo samo loše izvježban igrokaz sa jednim činom i 2 lutke popucalih šavova.

Ostavit ću noćas pustinju ispod tvojeg prozora. Odavde do Sibira pregršt neispričanih tragedija, pa ti ukazujem na to da oprečno ludilu nije čista svijest nego samo obrnuta proporcija tog istog uma.

Potpuno definirana sam ti apstrakcija. Nacrt koji se u tebe potpuno uklapa. Pa me hraniš svim tvojim napetostima.

Dodatak sam svim tvojim stimulansima, potenciram ih na entu. Bez ijednog dodira. Korijen sam mašte koja kreće iz tvojih zjenica. Pa me razapneš na križ vlastitih grijehova.

Bludnica sam. Sram sam skinula poput stare košulje. A ti me izgladnjuješ, te poslije ubireš sokove. Nasloniš me na zid i istražuješ sve proreze, da ti nisam možda skrila još ponešto što ti nedostaje.

Dekadentna sam u neumjerenostima. Potičem te na halucinacije, koje uspješno prisvajam pa te od njih odgovaram sve dok se ne stvori ovisnost.

Imam poneku šutnju za svaku tvoju strepnju. I lavinu odgovora za sve tvoje neizgovorene objede.

Znaš da sam neprocjenjiva i jeftina, koncizna i savršeno nedorečena.

Lascivna sam. Prijestup za koji se ne odgovara. Nisam kažnjiva. Samo sam plod svih tvojih nagona. I u to sam te savršeno uvjerila.

Bitno je šokirati. Na bilo koji način, čini se. Pitam se da li ljudskoj uvrnutosti i iskomercijaliziranosti ima kraja. Nema. Danas sam se zasigurno u to uspjela uvjeriti gledajući Novu TV. Kruha i igara, s naglaskom na igre, kakve god one bile. Treba krvoločnosti očito što više u vrijeme kada razina izopačenosti uspijeva premašiti sve granice. Zar baš moramo od svijeta pokupiti ono najgore? Zar nemamo dovoljno maštovitosti da barem putem toliko javnih medija do ljudi se dopre na malo pozitivniji način? Gledam danas TV i krene najava za još jedan reality show u nizu. «Životinje se brzo zavuku pod kožu»…»a još brže pod nož» glasila je ta očito pomno birana najava. NEVJEROVATNO! I onda sekvence u kojima se prikazuju praščići, noževi, kokoške i grupu idiota koji u svemu tome pristaju učestvovati kako bi se što više prikazivali u medijima. Zar te tzv. zvijezde naše estrade stvarno nemaju nikakve druge kvalitete i talente sa kojima bi mogle se istaknuti?

Čisto me zanima di su sva ta pusta etička povjerenstva, i zar nema ama baš nikoga sa barem malo zdrave pameti da takvo nešto zabrani?

Ne znam što ću slijedećih mjeseci gledati, ali sa sigurnošću znam što neću, Nova TV je izbrisana sa popisa kanala na mom TV-u.

pod noktima krvava,

pa to brišem stružući bijeli kreč sa zidova

koje sam oko sebe podigla.

Još u ono neko vrijeme kada sam bježala.

Jer sam ti opojna i opscena,

sa zaboravom na vjeđama,

pa ga vraćam starim pastelnim bojicama,

a ružičasta mi se zagubila.

Još u ono neko vrijeme kada sam postojala.

Jer sam ti neodređena i nepodređena,

sa dozom prkosa kod trećeg pršljena,

pa se tamo lomim gdje sam najjača,

ne priznajem postojanje slabih karika.

Još u ono neko vrijeme koje nisam susrela.

Jer sam ti pljusak i prasak,

pod kaputom ranjena,

pa to skrivam starim džemperom

kojeg sam od raspuštene kose isplela.

Još u ono neko vrijeme koje sam disala.

ostanu ti prašnjave ulice

pune šarenih papirića gostujućeg cirkusa.

Odzvanjanje potpetica

nedovoljno snažno za neke nove pobjede,

više prikladno za neke tiha samostanska predvorja,

popločana približnim oznakama nepostojanja.

Sramežljivi dodir ponekad

puno jasnije može naznačiti kolika je pohlepa,

dok se tišina vrti po rubovima čaša.

Čaše napunjene pelinom i potrebama.

Čudne mješavine crvenih cvjetova oleandara.

Tek neuki promatrač odraza u ogledalu koji nisu naopaki,

kako bi slika bila još jasnija.

Sukob interesa koji jedva čujno diše

kako se ne bi narušila apatija,

jer se mrak samo ponekad zaigra sa mjesečinom.

Razbacat će vješte ruke jednom klikere,

a kad se raspu po svim željama,

stvori se mogućnost izbora, tek nakratko ili dovijeka.

1. borovnice, pogotovo njihovu boju
2. kad stavim ruku u džep i nađem neke novce koje sam uopće bila zaboravila da imam
3. rakune
4. nevrijeme kad sam ja u toplom krevetu
5. što ima sitnica koje ti ponekad oboje dan kad se najmanje nadaš

(naravno da u ovo kategoriju spadaju sve one „standardne“ ljubavi: obitelj, prijatelji, zdravlje, život, no njih navodeći ne bi otkrila ništa novo)

Ne volim:

1. tikvice, nikako, ja njih niz grlo, one meni uz grlo
2. kad me netko u nešto uvjerava bez razloga
3. kad se taman namjestim u krevetu i skužim da sam uzela krivi daljinski
4. rastanke
5. kad me netko ne razumije, a ja imam osjećaj da sam potpuno jasna

Ne znam, a voljela bih znati:

1. svirati bubnjeve
2. barem još jedno 3 strana jezika (francuski, japanski i neki skandinavski)
3. ponekad se malo bolje kontrolirat
4. koji će brojevi biti izvučeni na slijedećem izvlačenju lota
5. malo bolje si organizirat vrijeme

Fascinira me:

1. ljudska glupost, dokle može sezat
2. općenito priroda
3. kako kad nešto krene po zlu, ostalo uvijek prati
4. kad netko zna jako lijepo plesat
5. koliko ponekad znam bit zaljubljena

Sram:

1. što često znam zanemarit kućanske poslove (u biti nije me toliko sram dok netko ne dođe u posjetu :D)
2. što si ponekad dopustim da budem previše blesava
3. mislila sam da ću za ovu kategoriju imat puno više materijala, a sad mi stvarno ništa ne pada napamet, što može značit da sam ili besramna, ili jako dobro znam potisnut sve svoje blamaže J

Želim:

1. jednog dana završiti i pravni fakultet na kojem sam dala 2 godine pa prešla na ekonomiju
2. otići u Japan
3. imati stablo trešnje u vrtu
4. napokon ulovit vremena i sredit papirologiju oko stana, dok me nisu strpali u zatvor radi utaje poreza
5. jednog dana prestat pušit

Zahvalna sam:

1. na pameti
2. na potpori koju imam od svojih bližnjih
3. na svim mogućnostima koje ti život pruži
4. na tome što kad nešto zacrtam to i ostvarim
5. na snovima...

spremnost na sve, ne znači, odsutnost iznenađenja.

Ponavljaš si lekcije, napominješ: jednom i nikad više,

izgovoriš si sve da dobije na važnosti, još malo tiše.

Nekakva želja da se poput meda smjestiš u dlan, baš taj,

naručit još jednu rundu opijuma u starinskoj šalici za čaj.

Ponavljaš si lekcije, napominješ: jednom i nikad više,

uzalud, ponekad te obuzme panika da je i to kliše'.

Bezglavo da te poput buđenja iz kome od svijeta izliječi,

i nema čuđenja, kada toliko plitko odzvanjaju riječi.

Ponavljaš si lekcije, napominješ: jednom i nikad više,

za svaku razliku se nađe nijansa, pa ju vješto briše.

Lukovi za lov na karirane pokrivače iz bakinog ormara,

za neke instrumente uvidiš da čak i ne treba imat dara.

Ponavljaš si lekcije, napominješ: jednom i nikad više,

utjehu tražiš po knjigama mudrosti, a tišina se ne piše.

U kratku formu zgusnut poruku, poput modlice za kolače, vješto izrezbarenu.

Napunit ju bluesom, twistom, nadrealizmom i koječim ostalim, što ukradeš sa nekih odjavnih špica.

Opijatima pariraš halucinacijama zdravog razuma.

Zmajevima sa starih porculanskih tanjurića.

Lako je plesati po žici sa nevremenom na leđima i bocom punom neposlanih poruka.

Dodiruješ svatove na stepeništima kapelica u predgrađu.

Plesačima stepa lijepiš gumu na potplate, da ti naprave tišinu pored meke postelje.

Pokoju cigaretu ostaviš da izgori na rubu pepeljare, mokrim prstima tada mažeš pepeo na okolne fasade.

Neke nove grafite za buduće generacije.

Ili tek podsjetnik za vlastito postojanje.

Snimat reprize, mijenjat ih za premjere.

Odagnat efekt iznenađenja, da se ne kompromitiraš razočaranjima.

Bljesnut poput signalne rakete negdje u noć koja traje više no što joj pripada.

Kamenovat kipove, otkrhnut sa njih prošlost koja nikako da nestane.

Sagradit kuću na propuhu, da ti svako jutro neka druga strana svijeta zamiriše duhom promjene.

Svakodnevno vodit ratove za sve moguće razloge, pozdravit sunce u predvečerje, pa se zavući tamo gdje sve loše nestaje ...u miris kože voljene osobe...

Bit ću večeras bludnica, neprimjerenog dekoltea, da u njega spremiš sve uzdahe. Prekratke suknje da maštu sačuvaš za nešto puno smjelije. I cvast ću poput pupoljaka boje meda, i mirisa jasmina.

Bit ću večeras svodnica svih gradskih parkova. Na zabačenim klupama opkoračit ću svijet tvojih potreba. Predat se očima zalutalih izletnika. O naplati večeras naručenih grijehova, skrbit će jutro, kada ti samo ostavim trag gladnih usana.

Bit ću večeras kraljica cabaret scene. Sa moćnim oružjem izazova u samo tankim nitima haltera. Ugledat ćeš neka nova spasenja kroz očice mrežastih čarapa. I dobro slušaj zvuk mojih potpetica da  ih prepoznaš u svakoj od gradskih ulica, dok ti budem davala jasne signale koji vode do mojeg skrovišta...prije no što ti ispričam što je to pohota.

Bit ću večeras gladijator, samo ovu noć u tvojem carstvu. Krotit ću tvoje strasti, da ih potom prinesem kao žrtvu bogovima u naletima jačim od nagona, na sumanutim granicama preživljavanja.

Bit ću večeras tvoja mentorica. Naučit ću te tajnama starih zanata, sitnim potezima od kojih potpuno prisvojiš legendu o ženama zbog kojih ti se pomuti razum. I bit ću slatka, bit ću podatna, bit ću razvratna i bit ću neumjerena. I to sve još dok ne započne ni predigra. Obići ćeš sa mnom noćas tajne istočnjačkih vrtova, školu senzualnosti koju sam položila.

Bit ću večeras senzacija cirkusa požude. Gostujem samo danas u ovom šatoru načinjenom od tvoje košulje. I neka ti ne zasmetaju kulise spremne da me jutrom zamijene clownovi. Oni ne nose nužno suze, ali ni osmijehe. I dobro slušaj riku lavova iz kaveza, od njih ćeš poželjeti i ti pustit krik da te opije.

Bit ću večeras okrutna vladarica, i tjerat te da ostaviš tragove vlažnih dlanova na svim kuhinjskim elementima. Sokove tijela koji ne znaju što je to pošteda. Kada se skupi dovoljno drhtaja, predat ću se poput nevinog janjeta, pa ti nježno šaptati da mogu biti sve, sve dok ispred stoji...moja jedina...

Volim dane kad otresem prašinu s kaputa i kažem: Živote evo me. Ne izgleda li tad kao da pluća poprime neviđen kapacitet? Jer odjednom imaš osjećaj da možeš udahnuti dovoljno zraka za ne znam koliko godina provedenih u hibernaciji.

Sezona je gotova. Drugim riječima rečeno, pritisak na poslu popustio. Ostavila sam dušu u tom uredu ovog ljeta, ali iskreno, isplatilo se, jer kada se okrenem iza sebe vidim da sam nešto napravila. I to više nego uspješno.

I bliži se godišnji odmor, više nego zaslužen. Da ga provedem s ljudima koje volim i koji me paze. Ništa mi sad više ne treba. Ostavljam prijelomna razdoblja za leđima (nekako mi se čini da za svako razdoblje to kažem J).

Ova godina će proći sa velikom poukom. I ako ništa samo zbog toga se isplatila. Makar do onog sata u ponoć ima još vremena, bitno mi je samo što znam s kim ću ga dočekat. Greške sam utvrdila, i zapečatila, za ne ponovilo se. I dobro sam, jebeno dobro. Još nešto sitno dana pa ću bit savršeno.

Smijem se blesavosti trenutka koji čovjeka obuzme pa ga drži puno duže no što taj trenutak zaslužuje. Sve dok se trenutak ne pretvori u agoniju. Ima zatvora u koji se sami zatvorimo jer se na njih naviknemo, i mislimo da znajući u čemu se nalazimo, možemo puno lakše se boriti protiv stranog. Zabluda. Fino iznijansirana urota protiv sveg onog što znamo da u nama valja. Dopusti si čovjek kojekakve nerazboritosti i sve to valjda ide negdje u rok službe.

Borim se danas s ovim zapisom, inače tekst piše sam sebe, danas ga ja nekako krotim, jer ne znam ni sama da li sam spremna još pustit da sve izađe. Ili jednostavno možda za to nemam potrebe. Obično pišem o stvarima koje su mi nejasne... kada se same poredaju u rečenice, mi se razbistre. A danas, danas mi je nekako sve jasno. Danas mi je nekako sve dorečeno. Ona grbava kružnica šestara koji je bio preduboko zaboden u dlan, i koji kada bi ga išao upotrijebiti je samo još više trgao meso, je danas savršena. I spojila je sve crte dlana u jednu priču koja ne treba biti ispričana, dovoljno je što je ostvarljiva, dovoljno je što je stvarna.

Kad se pomiješaju šećer i sol, nakon nekog vremena prestaneš pridavat važnost začinima. A kad ti puno toga nedostaje, u posljednjem trenutku shvatiš da najviše nedostaješ sam sebi. I tad se vraćaš stopama da se pronađeš negdje u već izblijedjelim sjećanjima.

Daš vremenu vremena da te više ne trga na more komadića. Prenosiš od nekog uličnog svirača ulovljena proročanstva. Jednom kad uđeš u Jeruzalem, neki će ti lutalica htjeti ispričati pravu istinu o postanku. A ti ćeš ga lakonski optužiti za plagijat svih tvojih spoznaja. Prošlost nema puno mana, osim jedne prepreke. Kada jednom uđeš u nju imaš paničnu potrebu da ju mijenjaš. I kad ta uzaludna borba spriječi budućnost da zavlada, ostaneš u sadašnjosti koja ti nije prijateljski naklonjena. Previše umora, previše želja, previše malo prostora. I jedno previše viška.

Nacrtat ciklame na napukle šalice. U njih posadit pšenicu za neke predstojeće blagdane. Ulovit s nekakvim starim aparatom privid blagodati, i slabo fokusirat nedostatke.

Šapnut će ti jednom Kineski zid kako je teško zidove rušit. I kada patina godina ugrize temelje, uvijek će naići neki stručnjak za restauracije koji će znati ožbukati procjepe. Pripazi tad da ne nanese samo jednu ruku na ožiljke, I neka koristi po mogućnosti zlatne slitine razumijevanja, za sve napukle korake.

Otkrit će jednom Mjesec Suncu tajnu kada se sretnu u nekoj pomrčini. O svim noćima kada te pratio. I znaš da će tad Sunce puno teže paliti sve tvoje predaje. Ljubit će ih blago da postanu pobjede.

Kad se nađeš kao brodolomac na nekom atolu bespuća, koralji će splesti štitove za oprez koji ponekad skrivaš, pa te reakcije iznenade. A imao si ih sve zapisane u bilježnicama požutjelih rubova koje služe za neke druge živote.

Nekim iskustvima ne treba dopuštati da se prenose. Neka iskustva služe samo zato da te udalje, pa da ih preokreneš i nikad više ne spomeneš.

Ponekad...ponekad u biti samo imaš potrebu znati koliko će sve to potrajati...

Kao sjemenka uz sjemenku, čvrsto se stisnem.

Kad sam uz tebe, nema veze, neka kisnem....