Kako je maza srela svog likvidatora

Kad je Žac tog dana onako nekim znalačkim glasom rekao „Nema ugodnijeg prizora od lijepog lica dok ti puši“ nekako sam se sa njim složio. A onda sam poslije proveo večer pokušavajući se prisjetiti tih ugodnih prizora. I samo mi se vrtio taj miris jabuka. Taj njen miris jabuka. Nevjerojatno kako me pored svih tih ugodnih prizora ipak samo taj miris preplavio. Nakon toliko dugo vremena. Umjesto otvorenih usta spremnih za još jedan prizor za momačke razgovore vidio sam samo njene stisnute usnice kad bi se ljutila.

Onda sam počeo proklinjat u glavi „smiješne za maturu haljine i sandale boje mjesečine“ i sve čaše koje mi nisu bile pri ruci tu noć.

Nju pamtim po djetetu kojeg je odvela.

Žac je nakon nekog vremena opet progovorio: „Znaš nema boljeg zagrljaja od onog kada te lijepe duge noge stegnu oko struka“. Ovaj put je već njegova intonacija bila kao da je došao do fenomenalnog otkrića. I vidi stvarno, frajer u meni se složio, bez imalo sustezanja. Krenuo sam se prisjećat tih zagrljaja. Znao sam da ih sigurno mogu barem nekoliko nabrojat. Uzalud. Ovaj put je došao u posjetu samo okus sjajila sa aromom vanilije. Sjetio sam se zalaska boje brusnice. Kada je prvi put ostavila pečat po kojem ću je pamtiti.

Nju pamtim po djetetu kojeg je odvela.

A onda sam već počeo proklinjati „do jutra me tješili, da ima milijun takvih kao što si ti...“. Pa se odnekud dovukao miris pudera. Jasno sam ga vidio kako ju ocrtava u nekim sjenama koje su mi okrenule leđa. Prije nego je otišla, sa svih zajedničkih fotografija je sebe izrezala. I tada me s tim nije kaznila. Kazna će me sustići večeras, kad ju poželim potražit na tim slikama. Da u misli dozovem ugodne prizore sa početka priče. Njih, umjesto mirisa i okusa koje puno teže podnosim.

Nju pamtim po djetetu kojeg je odvela.

Žac je tvrdio da dok je krevetu sa nekom curom, u glavi može zabrijat da je s nekom potpuno drugom. Tu je bio na mom terenu. Ili sam ja nekoć bio na tom terenu. I s njom. Lako bih si zamislio drugu, a onda joj to na kraju blesavo priznao. Da olakšam odlazak, ili da otežam ostanak.

Pa sam onda počeo proklinjat „tu noć kad si se udavala“. Jer je te noći možda najdalje odvela to dijete.

Nju pamtim po djetetu kojeg je odvela, to dijete koje je ona.

Kad se tog dana nakon duže vremena vratila, tu prvu noć je provela sklupčana na kraju kreveta plačući. Te suze su mi govorile da je još uvijek moja, prale su grižnju savjesti koja se osjećala, premda njen uzročnik još nije bio izrečen. Ne na glas. Prisjećao sam se svakog dana unatrag zadnje godine. Dobila je stipendiju prošlog proljeća. Jednu od onih koje ne odbijaš jer ti poslije otvaraju sva vrata. Divna prilika, osim što je ta stipendija uključivala 12 mjeseci na dalekom sjeveru. Premda se nama tada taj sjever činio bliskim, i kleli smo se kako ćemo se posjećivati jednom mjesečno, barem svijet nije nikad bio dostupniji no danas. Makar, i da mi je netko rekao da bi joj mogao otići samo starim, ukletim jedrenjakom punim skorbuta, krezubih mornara i ribanja paluba, ne bih ni trena oklijevao.

Pisala je u prvo vrijeme svaki dan, i to prava pisma, sa ručno rađenim kovertama. Pisala mi je o danu koji traje unedogled i noći koja te obavija onda kada ti je san najmanje potreban. Pisala mi je o maglama iznad mora, mora takve plave boje da u njemu samo nestanak počiva. Pisala je o rezbarijama valova, o obali koja reže poput turpije. O reljefima koje je sol iznijansirala. Pisala mi je o sjeveru, ukratko rečeno. Barem je o njemu pisala u početku. Kasnije je pisala o svim ljudima koje je upoznala. O distanciranim domaćinima, poprilično dalekim u svim viđenjima emocija. "Ma znaš vole se oni kao i mi", pisala mi je, "i sve to, ali nekako puno racionalnije, puno manje empatije kao da struji. Nigdje nisam još naišla na nekog tko ima toliko razumijevanja kao ti". I razumio sam ju, sve sam ju razumio.
Pisala je o kolegici iz Kine koja je na sjever donijela istok. Lampione oslikane zmajevima, štapiće sa prigodnim natpisima, makar je na njima moglo ionako pisati bilošto, tamo na dalekom sjeveru. Pisala je kako je počela piti čaj sa njom, svaki dan. I bilo mi je to smiješno. Ona koja je čaj pila sam kad je mislila da će ju gripa u grob odnijeti. Pisala je o Indijcu koji je učio prije za fakira, ili izučavao, kako li se već to definira, nebitno. O tom „vatrenom“ Španjolcu nije pisala. Bilo bi mi lakše možda da ga je prije u sve naše uvukla. Kad bolje razmislim, za njega mi nije nikad rekla.

Nismo se uspjeli viđati kako smo bili dogovorili. Izgleda da je svijet ipak dalek kad je vrijeme na suprotnoj strani. Ali Božić je bio naš, barem trebao bit. I bio je, formalno. Nisam htio da tad bude sama. I da nisam otišao ne bih si to nikad oprostio. To što sam otišao sam si ipak nekako uspio oprostiti Jer ona ne bi tad bila sama, možda usamljena, ali sama ne, da nisam tog dana stigao na daleki sjever.

Nije mirisala kao nekad. Taj sjever kojeg moram, htio ili ne htio kriviti,( da ne poludim), je navukao na nju miris odmaka. I nije imala zdravo rumenilo u obrazima, prije neke ugrize izazvane valjda svim unutrašnjim ratovima.

Tog Španjolca sam vidio jednom. I njen način na koji je grizla usnicu tad, je sve rekao. Sva sreća je bila u tome što je sa mnom nije nikad tako grizla. Jer to nisu bili oni sitni ženski trikovi, igranje usnicama. To nije bila ona slatka nervoza iščekivanja prvog poljupca. Bilo je nečeg mnogo zloslutnijeg u tome.

Nisam je pitao. Znam da će mi jednom reći hvala za to.

Tu sam večer spavao u dnevnom boravku, pravio sam se da spavam da budem točniji. I vidio sam da ju to nije smetalo. Ionako taj njen krevet nije bio moj. Brzo sam se vratio natrag, u sve ono što je bilo moje, i njeno, naše. Pisala je i dalje, makar mnogo rjeđe, i opet je pisala o svima, samo ne o njemu. A ta šutnja je pričala.

Ja njoj nisam nikad pisao kako sam pomno zalijevao cvijet, kako sam joj i obećao. I nisam joj pričao kako i moji dani traju unedogled, makar se ritmično izmjenjuju. I nisam joj pisao o jastuku kojeg sam izgrizao. Pisao sam joj samo kako čekam. I znam da je znala na što pritom mislim, ali ona to nije mislila.

Kako sa koje strane gledano, godina je prošla brzo ili sporo. Imala je priliku ostati duže, no nije htjela. I vjerujem da povratak nije bio lagan, jer očito nije više znala gdje se vraća.

Mislim da je taj sjever odradio lekciju života. Mislim da je sjever joj donio sve ono što je morala proći. Mislim da ju je sjever oslobodio. Tako sam ju i ja na taj Božić oslobodio, jer je to bio jedini način da mi se opet vrati.

Nije bila u nikojem pogledu žena koju bi prigrlio, a imala je moć da me odvoji od cijelog svijeta i spremi u svoje zjenice. I nisam tad mogao shvatiti otkud tolika tuga u njima. Zavlačio sam se potajno u mislima pod njenu majicu. Maštao da se igram s tim bradavicama koje prkosno pokazivala izbjegavajući nošenje grudnjaka. Njoj nije ni trebao. Pričala je o nekom poslu na moru i želji da otputuje na Island. Kako je već bilo prošlo par mjeseci od njenog zadnjeg dolaska, vjerovao sam da joj se želja i ispunila. I ne znam da li sam bio sretan ili razočaran zbog toga. Sretan zbog nje i razočaran zbog sebe, jer više nije bilo mogućnosti da istražim maštanja. S tom Marinom koja je bila sve, samo ne privlačna.

Jednog dana stigla mi je ružičasta koverta, i ne znam zašto sam na nju pomislio. „Znaš“ pisala mi je „ lagala sam. Imam i muža i ljubavnika i psa i mačku i biljku.“ Ispričala mi je priču o mužu pomorcu, oženjenom ljubavniku, psu vučjaku, mačku kojeg je pokupila na cesti i fikusu koji je pokazivao znakove uvenuća. I znali smo oboje da me sve to ne zanima, ali da ću svejedno pročitati. S tim dječjim rukopisom znala je da ne može pisati o ozbiljnim stvarima. A ja sam cijelo vrijeme čitanja ionako samo se pitao da li mi je to pisala bez grudnjaka. Nije mi objasnila zašto je baš mene odabrala. Muž joj je trebao otići opet na brod kroz par dana, te mi je napisala adresu i dodala kako bi me voljela vidjeti.

Nisam imao namjeru pristati, nisam tip muškarca koji bi čekao da se muž makne kako bi mogao uletjeti i popunjavati praznine. Nađi si drugog jebača pomislih, samom sebi neuvjerljivo. No, pismo nisam bacio, nisam ga poderao na bezbroj komadića, nisam ga zaboravio. Brižljivo sam ga spremio. Znao sam da će znatiželja biti prejaka, i znao sam da joj se neću opirati. U subotu je bila gužva, na kraju smjene sam imao samo umor i želju da se maknem od svega. Pa sam otišao k njoj. Bila je budna kao da je nešto čekala, i možda je lagala kad je rekla da čeka mene, ali je prijalo.

Pričala je o svemu, a ja ništa nisam čuo. Još uvijek je grlila tugu u očima. Onu tugu za koju sam se nadao da je samo sjena zbog loše rasvjete za šankom. Izgledala je sad mnogo starije, mnogo bolnije. Micala je kosu kako bi pokazivala gola ramena. Za mene ona nisu bila gola, bila su puna tereta, nekih ispraznih dana, pogrešnih lutanja, zaboravljenih snova. U jednom se trenutku nagnula da bi joj tad provirila bradavica, jedna od onih o kojima sam maštao. Bolno sam se otrijeznio. Tamni krug koji sam ugledao nije donio ushit, naprotiv, nisam mogao a da ga ne doživim kao još jedan trag mora života, tamni podočnjak intimnosti. Znao sam tad da je ovaj „dječački“ san bila samo iluzija. Kaput sam uzeo dok je bila u wc-u, tiho otvorio vrata i prigrlio noć. Meni je sve na ovom svijetu trebalo, osim nje.

Negdje pod lampionima, nekog sajma na rubu poznatog, boriš se sa sjenama, kupuješ obmanute tradicije, ponavljaš ih kao mantre.

Poneka obredna tetovaža potražit će možda sklonište na tvojim nadlanicama, svježom kanom utisnuta. A kad ju spere sol iz zalutale suze koju ćeš pokloniti nezbrinutim katarzama, znat ćeš da svaki lik poprimi drugačije naličje kada se svjetina raziđe. Malo je slapova koji znaju pokrenuti vodotoke takvom silom da bujica probije brane sve do oceana. A na obalama baci komadić kruha izgladnjelim galebovima kada zima zamrzne površinu. Onu istu površinu koja glatkom postane samo jednim izdisajem srca koje je čarobno ogledalo zle kraljice nekim komadićem, sitnom ivericom dotaklo.

Obuzdat će se čuđenja, obuzdat će se konji, kočija koja svako jutro vuče sunce na nebo, to sunce koje mi ionako ne treba. Zbog jedne rijeke koja me zarobila, zbog nekog vremena kojeg nisam zaslužila. Prokleti pokajnik kojeg toliko željeno pomilovanje možda nikad neće stići. Uništit ću jednom sve dane kada sam nerazumljiva, neprihvatljiva, nepromjenjiva i ako ništa barem ponekad nezamjenjiva.

Lupat ću o sve prozore na kojima svjetlo možda ocrta tvoju siluetu, čekat te na obalama koje mi stvarno ništa ne znače bez tvoga dlana, posadit tužnu vrbu negdje u predvorju pakla pa ju čekat da naraste kako bi u njenoj kori urezala molitve koje glasno odzvanjaju u tišini koju dobih u nasljedstvo. Istoj onoj tišini koja je sve govorila, i istoj onoj tišini koja ima još mnogo toga za reći, ako ju se posluša.

Skupiš jezikom sve ekstrakte moje predaje, i čuvaš ih u utorima svoje pohlepe, u žljebovima opscenosti nemoj balansirati granicama priličnosti. Purpur plete mrežu, baca ju na kapke koji ispod nose istetovirane sve tvoje uzdahe. Pretvaraju ih u slike jednog niza prilika koje nismo htjeli iskoristiti, da se ne potroše. A u maštanjima uvijek istim intenzitetom se ne suzdržavaju od pohote. Zagrcnem se često, da ti ne izgovorim ime, a onda me izdajnički dim cigarete oda, kada oko nekog fenjera zapleše tvoj lik. I uzalud tvrdim tad da je cijeli svijet lud. I uzalud se uvjeravam tad da me izdaje vid.

Imam ljeto puno ivanjskih krjesova, krjesova koji sa zlim duhovima plešu tango obraz uz obraz, krjesova koji s urocima igraju pasijans, krjesova koji u najkraćoj noći godini skupe dovoljno iskrica da čarolija ostane na svim akvarelima zalutalih slikara. Putnika namjernika sa svakojakih šumskih drumova, skitnica koje se opijaju uz podatnost svih mojih strahova.

Njih ponekad dozovem da budem slomljena, kao takva još više tvojem krilu sam naklonjena. I ne dopuštaj mi tad da postanem snažnija, ne daj mi da se trgnem dok sam tako ranjiva ti na rukama, u tom trenutku sam najstvarnija.

Tjerat će jednom opet ti krjesovi sve dovraga, i odzvanjat će jednom vatrometi nekim drugim gradovima. I možda nijednu noć ti više ne pripadnem dokraja. Tad ću poput utvare lutat tvojim odajama, tad ću poput urote ti biti stalno za leđima, tad ću poput neizrečenosti stalno biti na tvojim usnama.

Uvijek me iznova iznenadi :)))

Ima dana kad je sjeta baš po mjeri rađena. Pa ju ne tjeraš. I uživaš u tom pomalo gorkom okusu duhana, i pomalo reskom mirisu parfema. Nasloniš usta na retrovizor i ljubiš sve ono što ti je za leđima, jer proslošt poznaješ najbolje. Gledaš u spomenike na koje ne želiš uklesati datume. I fali ti onaj sparni dan, i onaj topli dlan.

A kad se pojave suvišna pitanja, njihova nepotrebnost postane imperativ. Uzalud. I vrtiš ih poput krunice pod prstima. Čase klizi, čas zapinje. Čas se labavi, čas se zateže. Kutija s bojicama za crno-bijele tonove. A sve dobije odsjaj trake negdje sa početka prošlog stoljeća. Bez zvuka, samo nijemi pokreti usnama, na koje štimaš tekst koji ti prijanja. Pokoji list kestena zalijepim na stranice pored melankoličnih stihova. I cvijet maslačka otpušem na sve strane svijeta. Da se možda zalijepi za jedan obraz. Ne boli pokušaj, boli propušteno djelovanje. Imam upitnike za sve prilike, i zaključavam trezore samo kada uskličnici naprave zlatne kaveze i pohrane sve kamenčiće šutnute raznim koracima. Ili posrtanjima.

Da li bih sad uzela jabuku s toga drveta? Da spoznam sve...ne bih se kladila. Jer bi možda otkrića bila potpuno neukalupljiva u okvire koje hranim krvlju iz aorte, čvrsto spojene sa klijetkom koja čuva trag jagodica. Danas nije dan za smislenost, danas u glavi žive svi bubnjevi Afrike, danas divljina vrišti tako opojno, na onim slapovima koji će ocrtati duge.

Pripadam ponekad tom ruksaku (ono ponekad koje se protegne unedogled), pripadam ponekad onom suncokretu (ono ponekad koje se protegne na sve sunčane dane, bilo gdje), i pripadam ponekad toj kočiji (ono ponekad koje prestane u ponoć, pa mu bježi iz vremenske zone u vremensku zonu)...i pripadam ponekad tom plodu trešnje (ono ponekad koje znaš da ti pripada)...

Pripada mi taj dio neba koji pukne napola,

i taj sudar oblaka koji prospe niske bisera,

na žitna polja mojih požuda...

...grmljavina si u mojim žilama,

provodnik sam nabijenih čestica, koje pršte,

čak i kad sam daleka...

Otvorila je kišobran kao i svakog dana i stala na stanicu, ko za nevolju su se te noći kazaljke na satu posvađale i u svojoj ljutnji natjerale sat da počne kasnit cijele 4 minute, upravo onoliko koliko je bilo potrebno da ni ne primijetivši to jutro stigne kasno da bi ulovila svoj međugalaktički procjep...i da ulovi onaj koji nitko nije čekao...i koji nikog nije čekao ni molio, dovoljno mu je bilo da ugleda otvoreni kišobran koji je igrom kazaljki se našao na krivom mjestu..

Ili možda to ipak nije bila igra kazaljki, urari su se bunili u cijelom podvremenskom dijelu tog malog svijeta u tulipanu da neka sila tjera satove da polude, i danonoćno su se trudili ispraviti tu anomaliju koja je sve više otvorenih kišobrana nosila u krivom smjeru...nepoznatom, jer još nitko se nije vratio da bi ispričao gdje taj međugalaktički procjep vodi...

Optimisti su razvili teoriju da vjerojatno vodi u neki drugi svijet, možda u nekoj ruži, gdje je trnje još veća garancija sigurnosti, ali se nitko od njih nije usudio zakasniti te 4 minute, bolja je prividna sigurnost nego neizvjesna sudbina...pesimisti su smatrali da ako već i vodi ka nekom drugom cvijetu, da to sigurno mora bit kaktus, gdje samo rijetki uspiju ulovit taj procjep onog dana kada kaktus nakon 100 godina procvjeta, pa se ne nasuču na oštre bodlje nego slete na mekane latice...neki od njih su se odvažili i zakasnili te 4 minute...uvjereni da će biti prvi koji će se vratiti..začudo kako su u tom trenutku prešli u optimiste, bolje bi im bilo da su držali pesimizam čvrsto pod rukom, a još čvršće sat i kišobran...

Primijetila je da ja zakasnila tek kad ju je procjep svojom hladnoćom razbudio, pa je panično pokušala izaći iz njega, kovitlac joj je lomio kišobran, i sve više je osjećala da svaka obrana u njoj popušta i da je neminovno pustiti se da te ta struja odnese bilo gdje...taj kišobran koji ju je uvijek branio nije služio ničemu u ovim trenucima...sve dok nije odlučila zatvoriti ga...u tom trenutku se sve smirilo, i u daljini je ugledala autobus koji je svako jutro čekala da ju odveze na posao...

Tako je mistična tajna koja je već jako dugo morila sve duše koje su čvrsto držale otvoren kišobran dobila epilog...tek kad shvatiš da ti taj kišobran nije nikakva zaštita, i da možeš i bez njega satovi počnu pokazivat pravo vrijeme, i međugalaktički procjepi odu negdje drugo lomiti karaktere...

Kao olinjali pretučeni mačak, vratiš se iz borbe sa veljačom, uzmeš cipele, vežeš jednu o drugu vezice, pa ih prebaciš preko ramena, iskušavaš tabane o litice pune soli. Smiješ se činjenici da su ti obični telegram sa samo jednom poslanom riječi naplatili kao sve ono prešućeno. Kao da u jednom „možda“ mogao biti ubačen cijeli leksikon pojmova, koji se tako daju samo naslutiti, i na snazi dobiju tek kad ih ne izgovoriš.

I nema veze što su još davno planirano bile izvađene glasnice. Poput fantomske boli odsječenih udova još uvijek negdje ne daju tonovima da zažive sa željama. Ponekad u životu ne biramo ono što želimo, već ono što moramo, u tome valjda i je bit. U tome valjda i je život, jer inače sve to skupa ne bi imalo smisla. Nije sve kao dječja knjiga sa više ponuđenih, mogućih završetaka, gdje kad krivo okreneš stranicu se lako vratiš pa se praviš da ti se slučajno omaklo. I onda opet biraš, ovaj put puno sigurniji. A odabiri nisu tu da bi se njima razbijala glava na kraju, već da bi se iza njih stalo.

Inspiracija ne leži u čudima, čuda su tu da te podsjete da negdje možda neka ruka sve to pomiče, i onda ti bude nedvojbeno lakše. Naizgled. Jer ako već rastemo i učimo, spoznajemo i griješimo, onda ću taj proces uvijek rađe odpješačiti sama. I smijat se jednog dana kada se sve to preraste, onim potezima kistom kojima sam život bojala. Na sliku i priliku trenutnih impulsa koje nosim negdje duboko u genima. I liječit će negdje samokontrola razuzdane porive i uvijek poslije nepojmljive reakcije (dok ih ne predočiš kasnim noćnim satima). Jutrom gledat kako je negdje opet posijano sjeme tvojih koraka za neka buduća nahođenja.

Da nema ludosti ne bi bilo ni razboritosti, da nema nestrpljivosti ne bi bilo ni dokonosti, da nema agonije ne bi bilo ni ushita, da nema onog sutra, onda ni ono što se gradi danas ne bi imalo više odraza.

Tjedno izdanje križaljki gdje se isprepliću samo dodiri, pa me stavi okomito ili horizontalno, uklopimo se u svaku kućicu. Na rebusu ćemo se zaustaviti samo kada se ne uspijemo dogovoriti oko boje posteljine. Trivijalnost jednostavnog rješenja. Pronađi razliku? Tu već slijedi tonski zapis, od nježnih uzdaha da grlenih jecaja. Spajam točkice prateći tvoje madeže. Špil karata, za svakog kralja tvoja slika. Uzmeš samo kraljicu s mojim likom.

Na dalekim plažama igramo igre gusara. Pa si mislim kako ti dobro stoji ta marama preko očiju dok pogađaš gdje ću spustiti usne. Skloniš me od svega da me zaštitiš poput blaga. Rum još jače opija kada ga skupljam sa tvog jezika. U prozirnoplavim lagunama pijesak nam sada ne služi da bi si ga bacali u oči.

Nikad ti ne bi zaborav nudila, od ničega, a ono zaborava što sam utkala u sebe ću ostaviti među stranicama neke knjigu koju zasigurno neću nikada otvorit. Jer ako zaboravimo sve ono loše što smo imali nećemo nikad moći pojmiti koliko je nezamjenjivo, potrebno i neponovljivo ono što sada stvaramo. Pa mi daj sad da ako treba hodam cestama bez imena, da dijelim svijet za koji možda nisam bila učena, daj mi vjetar mirisa uz kojeg nisam odrasla...sada kada ti pripadam.

Kad ugledaš prkos u kovrčama, neće ga par ispucalih vrhova otjerat dovraga, i ne briši taj ruž koji ti je pobjegao sa usana, pa priča o polomljenim čašama sa licem demona.

O da, da, ne prikriva ta haljina tragove zabludnjelih požuda, olako se čitaju hijeroglifi na leđima. Lutalice su sjene koje se pojave kad je pomrčina nestalne mjesečine, odbjegle duše koje mir pronalaze samo kada negdje ljiljan procvjeta...

I ta očica što je pobjegla, oslonjena na neku tarabu koju nagriza suhi krik, onaj koji nema gdje da odzvanja, pa se vraća iz vijekova koji zaboravljalju prošlost koja bi se u ikakvu vitrinu stavila. Spremaju igrokazi kofere za pozornice sa daskama koje zaškripe na krive riječi. Kulise koje prate radnju u fragmentima iz neke druge predstave. (oni rukopisi za koje se ne zna kako su uopće saživjeli u nekim djelovima publike).

Ako zakašlje glumica, negdje će sigurno jato jastrebova na nebu ispisati znak oslobođenja...Pod krilom zaštićeno je ono mjesto koje svim krajevima loših balada pripada, kada se u zadnjem stihu preokrene cijeli tijek navika...

Mirno spava sada jedna glava, (barem će uskoro na počinak), u skloništu od svih ratova misli koje plešu kada zjenice znaju da taj dragi osmijeh ujutro neće osvanuti kada svijet opet krene da tjera po svom (aha, dok ne zna da ipak ima neka jača sila koje pokreće os onako kako zatreba).

Uči polako da strah živi samo kada tlo ima nepouzdan sastav, ali...ovaj put je berba urodila, ovaj put je pustinja procvala...na jednom ramenu koje ne stvara slabost u koljenima....

...portami al mare, fammi sognare....

Znaš onu legendu o vampiru koji samo jednim preciznim ugrizom u vrat, iz tebe izvuče sva sjećanja i ubrizga ti dozu predskazanja koja se neće ostvariti. A ti ih brkaš sa intuicijom i sa svim onim sjećanjima na koja se ne možeš pozvat da iz njih pokupiš pouku za neki budući otisak.
Znano je da se otisci nekako najrađe ostavljaju u prašini,  u pijesku, u prahu. Pa ćeš tu lako sada doći do jedine konstante, posve prostog analitičkog paradoksa. Svi smo mi ta ista prašnjava materija, niz zgusnutih čestica, od praha nastali, na prah osuđeni. E pa kako da onda ta ista promjenjiva materija, koju vjetar razbaca, koju kiša poremeti, koju sunce pretvori u još sitnije čestice, može ispuniti te podražaje koji bi trebali bit fiksni. Kako se od varijabilnog može napraviti nepromjenjivo? Kako od kvarnog stvoriti vječnost?
Igra mislima, onim istim proročanstvima koja se dijele sa snovima. I zamjeranje na nepomicanju figura na nekim mnogo većim šahovskim pločama, sa već unaprijed isfingiranim svim situacijama. Iznenadi te uvijek neka druga shema otvaranja, omjer uloga koji se vežu stalno za neki drugi tečaj. Finta sakrivanja kraljice. Drugačiji zbroj pločica za domino, koje slože točkice kad se okreneš. Testiranje svih uvjetovanih refleksa, i očekivanih reakcija, naučenih obrata, modulatorskih preobražaja.
Puštanje da se pokaže koliko je čvrsta odluka, da bi se opet u onaj prvotni prah pretvorila. Sve je to samo prizma koja se različito prelama. Bitno je da se nađemo u isto vrijeme u istom položaju kristalića. Otud su samo 2 varijante mimoilaženja. Ako u isto vrijeme krenemo jedno naprijed, drugo nazad, i obrnuto.
Ili...ako se ne dočekamo na istoj strani iluzije, svatko sa svojom vizijom (drugačiji parametri, ista tenzija, dva grafa, jedna ishodišna točka).

za potpuno gubljenje svijesti i odmicanje od svega da bi se približili onome što nas čini živima nije potrebna abeceda i sposobnost od slova stvaranja fraza... potreban si samo ti i ono što možeš osjetiti...makar na jedan trenutak, makar sad, makar samo danas...

Za neka pitanja ponekad nije teško odrabrati odgovor:

a. Da

b. Da

ili

c. Da

U tim piramidama ne mislim da bi otkrića mogla biti pohranjena. U tom nekom prelaznom tunelu sa ovog u ono, nedefinirano. Pa to nedefinirano zalijevam svakodnevno. I kakav bi to prijelaz bio iz istog u isto, nekakav deterministički fatalizam preokrenutih dimenzija.

Znam da je moja ličnost skup elemenata, svojevrsnih kontrolnih točaka, komadića besmrtnosti. I tvoja je takva, te 2 besmrtnosti koje nosimo samo se sudaraju u borbi da dosegnemo vječnosti. Jer besmrtnost i vječnost nisu sinonimi. I jedan i drugi pojam mogu se pretvoriti u agoniju. Vječnost je relativna stavka jer koja je garancija da je vječnost zauvijek. Nju je ipak lakše prevariti no besmrtnost. S njom se možemo samo igrati. Pa me mumificiraj, ako se poželim vratiti iz tog lutanja paralelnim svjetovima. Omotaj me plahtama koje su disale tvojim mislima, palminim uljem za borbu protiv zabluda, solju da me zapeče pokoja loša uspomena, ako prenaglo napravim skok iz onog u ovo pospi me aromama i zarobi labirintima. Ispreskakat ću sve zamke uzanih grobnica. I ostavi mi pokoju sliku, ako se probudim, kad se probudim da se izazove bilo kakva emocija. Da shvatim da sam opet postala smrtna za još nekih pregršt godina.

Sfingu na ulazu prevarit ću pitanjima na koja ni ja nemam odgovor: Koliko je čvrst zaborav? Kolika je razdaljina između onog što nemamo i onog što imamo? Koliko je bilo potrebno odsustva da izblijedi sve ono što nismo tražili, a pronašli? Ili u biti htjeli, i uspjeli?

Pažljivo neka robovi želja postave kamene blokove, kao onomad, davno na obalama Nila…Neka se označe strane svijeta, neka meridijani dijele zemlju na iste dijelove, neka sunce se igra sa sjenama…trebat će mi možda takva navigacijska mapa, kada ostanem bez unutarnjeg kompasa.

Imam li želju biti simbol božanstva u tvojim očima, proleti misao…Da budem stamena vladarica, suvereni vlasnik prijestolja. Pa se poigram sa oblacima kada žezlom sa oznakama orla zavrtim kao sa čarobnim štapićem. Već sam jedinstvena, već sam neprocjenjiva, ali ti za svaki slučaj me još ukrasi slonovačom i zlatnim listićima, dragim kamenjem i reljefima. Ma ne, ne govorim o materijalnim dobrima, već o onome što znam da je tvoje, a meni pripada,…tvojim usnama. Tu je negdje ona Nika, kraljica pobjeda, ne može biti daleko od Olimpa, ona će ti reći koliko je neizbježno poći mojim stopama. A onda me pitaj koliko sam zadovoljna, pazit ću kada pošaljem gromove da dopru do svih tvojih pora.

Zavidjela bi Aleksandrija, i sve lađe Orijenta u potrazi za lukama. Da neskromna sam, ali svjetlo koje čini put od mojih do tvojih zjenica je neusporediva kategorija. I ne treba ti hram muza, sama sebi ću opet bit laskava, kao paket sve u jednom sam ti dostavljena. Sklonište za život koji pripada neispisanim stranicama. Jer ono najvrjednije nije moguće zabilježiti na papirusima. I uzalud svi kipovi i ukrasi, stavi ih na stranu ovaj put, pogotovo onog koji viče, jer znaš da nijedan alarm te ne može dovoljno dobro i dovoljno pravovremeno upozoriti kada ti tog istog ne želiš ćuti. Neka ostali svijet miruje, neka ostali svijet vjeruje u ono što vidi. Kada se jedna dimenzija ruši, nema potrebe za domino efektima.

Ako kojim slučajem svjesno poremetimo tonove, i uklonimo zrcala da izbjegnemo refleksije, pripisat ćemo to uvjetovanom refleksu samoobrane. A ja ću tada tankim, zlatnim perom napisati samo tebi razumljive riječi negdje u zidove ruševina. I znam da ćeš jednog dana pokušati to prekriti, i znam da ćeš jednog dana to ponovno otkriti.

Sa hramovima nema nesporazuma. Uvijek je bilo lako graditi oltare i prinositi žrtve, makar u ljubavi ništa ne bi smjelo biti kvantificirano kao takvo. U tom nekom hramu mogu podignuti i spomenik bilo čemu što štujem i ne, u što vjerujem i u što ne, što me ushićuje i što ne. Obijat koljena da tvrdim klečalištima, tražiti istok ili zapad kako bi se klanjala. A onda mogu sve to razrušiti i stavit tvoj lik kako bi te ovjekovječila. Radi opet onog prelaska iz ovog u ono, ili obrnuto, kako se poklopi. I tad će možda stići zabrana, da sva slova moga imena počivaju u abecedama.

I znat će se vrlo dobro po nalazima puno stručnijih da od loših slitina nema neuništivih tvorevina.

Neminovno je vrtjeti se oko grobnica, ili ajde uzmimo neki malo veličanstveniji izraz pa neka to bude mauzolej. Oko smrti se sve ionako na kraju svede. Baš kao protuteža onom priželjkivanom vječnom segmentu. A u grobnice, mauzoleje, sarkofage, urne, obične kartonske kutije, teglice…uvijek možemo ponešto zakopati. Dragi moj, ja ne tražim da me u smrti opjevaš, da me grandiozno zakopaš, da opustošiš sve kako bi me imao u prahu negdje zametnutu. Kad me ne bude ne treba mi glorifikacija, hoću da me svetkuješ dok sam ti opipljiva.

Nemoj se bojat prejakog mlaza nježnosti, neka se slijeva niz listove skrivenih vrtova na krovu svijeta kojeg gradim kako bi bila sigurna. Imam krvi smrtnika makar mi ponekad u kosi zaigra duh nimfi gorskih vijenaca i sakrivenih izvora. Othranit će me neka pitoma zvijer kad joj dođem ranjena. Sve te vrtove ću rastvorit pred tvojim očima, a ti mi udovolji, daj mi da rastem zaklonjena, ispod tvojih krila, da budem potpuna. Cvijet hibiskusa u zjenicama, sjeme raskošnog glicinija na jagodicama, ispod tvojih koraka meka paprat da bude postelja. Za moje kovrče sa zrnom jasmina, za jedno nebo boje jorgovana, za svijet zaštićen laticama tulipana. Za vrijeme uštapa mjesec će možda varati plime i oseke, a negdje daleko još uvijek u grmu malina sniva ona samo za tebe skrojena.

Kome drago kome ne,

Ali ponekad tjeram sve

(u 3 one lijepe ...)

Ponekad čekaš da emocije dođu do određenog vrhunca, pa da se prelome. Da se ponište, nadesno ili nalijevo, bilo gdje, samo da te ne progutaju, pa bile one pozitivne ili negativne.

A ja imam jednu koju vučem oduvijek i samo ju obrćem, prevrćem, sklanjam pa izvlačim. I to tako može lijepo smiješno izgledat nekome sa strane, i tako se glatko mogu dijelit savjeti, ali ajde da malo ponudim svoju kožu, na par minuta, a poslije mogu za sve vijeke vijekova dobit epitet mazohiste, ili samo nepopravljivog sanjara. Neke je ljude nemoguće promijeniti. Jer je njihov stav jednostavno preisključiv. 27 godina imam na leđima simbol svevišnjeg egoizma, u obliku oca. I netko mi je nedavno rekao da trebamo roditelje poštovat i da je to Božja zapovjed, ali iskreno, mislim da mogu slobodno na to reći: zajebi ti to. U mom životu ne moram poštovat nikoga tko to nije na neki način zaslužio. A posve realno gledano, moj otac to nije zaslužio, nimalo. Isto kao ni mnoge druge osobe u mom životu, samo što te neke druge osobe iz svog života uvijek mogu maknut, a drugog oca ne mogu pribavit.

A kako da poštujem nekoga tko smatra da svatko u odnosu sa njim mora prakticirati bezuvjetnu ljubav? I voljet ga samo zato što postoji? Možda je moje stajalište krivo, ali mislim da bezuvjetna ljubav može postojati samo u odnosu između majke/oca prema djetetu. Sve druge ljubavi su uvjetne, na ovaj ili onaj način. I ta uvjetovanost se ne mora pojaviti na početku, ali kad-tad će doći do one točke kada će biti zatraženo, ili očekivano nešto zauzvrat. I uopće me ne zanimaju nikakvi primjeri koji bi ovaj moj stav pobijali, jer ih nema. U najboljem slučaju, će možda postojati bezuvjetna ljubav kod neke osobe koja jednostavno ima potrebu voljet, pa bilo to čovjeka, životinju, biljku ili bilošta drugo, makar opet sumnjam, da i ta osoba prije ili kasnije neće očekivat da se ta uložena ljubav vrati...u obliku ploda, mahanja repom, savršeno čistog rublja, ili pak nečeg puno konkretnijeg kao što su to poštovanje, sigurnost da će nam ta ista osoba u koju smo „bezuvjetno“ ulagali ipak možda jednom u životu nešto pružiti, jednostavno se javi potreba da se svi ti osjećaji na određeni način konkretiziraju. Makar pravim osmijehom u pravom trenutku.

Na njegova vrata sam kucala jako puno puta, i nikad se nisu otvorila.

Mene sad čisto u svemu tome kopka jedna činjenica. Da li ja postajem monstrum ako ne prakticiram tu bezuvjetnu ljubav prema njemu? Da li me to čini manje čovjekom ako tražim nešto zauzvrat? Da li me čini manje čovjekom ako mislim da bi ipak on kao jedna centralna figura u mom životu, na tu moju nebezuvjetnu ljubav trebao odgovoriti pa barem nekom nebezuvjetnom ljubavi?

Cijeli problem u biti leži u činjenici, da ne mogu potisnut to da smo nekako valjda tako genetski skrojeni da nosimo ljubav prema roditeljima, pa ju ponekad prema njemu osjetim. I to me uguši. Sad bi se tu moglo reći: pa pokaži mu, rješi se te ljubavi, ispolji je. Da, da. Ta se ljubav uvijek vrati pošiljatelju u glavu. Jer mi tu ipak govorimo o čovjeku koji ima samo potrebu bezuvjetno bit voljen. I bezuvjetno možda voljet, samo me nemoj ništa tražit. Postojim, ali ne postojim. Mi se volimo, ali samo neka smo daleko. Nevjerovatni su mi ti oblici iskonske sebičnosti, očekivanja da će nas netko voljet samo tako, jer mi baš mi kao nešto posebni. Nema toga, to ne postoji.

Bezuvjetna ljubav je praktički pojam kao nepristajanje na kompromise. Oba se pojma lako izgovore, a jako teško sažive. Svaka ljubav (napominjem opet osim roditeljske) je samo jedan veliki kompromis...e pa sad se tu samo mjeri koliko je tko spreman daleko ići sa kompromisima, i koliko kompromisa na svoju štetu može progutati. I opet ćemo i kod svakog tog kompromisa procjenjivat koliko mi dobijamo ili gubimo, i da li će nam taj kompromis jednog dana možda ipak se pojaviti na pozitivnoj strani bilance. Proračunato? Ne bih rekla, sasvim realno.

A ljubav, ljubav mora trpit kompromise, iz čistog razloga što se kroz sve te kompromise njena veličina i iskazuje. I sad je možda malo teško koristit pojam žrtve kad je ljubav u pitanju, jer ne mislim da je to ispravan pojam, obzirom da nam za ljubav ništa ne bi smjelo biti teško, ali ruku na srce...u kojoj ljubavi nema žrtvovanja? U bilo kakvom obliku? Druga je stvar da li ćemo mi to sebi kao žrtvu predočiti, ali sve ono što znači otkidanje od nečeg našeg, da bi se drugom dalo je svojevrsno žrtvovanje (ili  nesebičnost, ali ni nesebičnost ne znači nužno da se ne otkida na našu štetu).

I mogu bezgranično voljet, i mogu opraštat, ali ne bezgranično. Jednostavno ne bezgranično. I svakome ću uvijek dat do znanja gdje je granica. Nisam se na cesti pronašla da se barem kada mogu ne pokušam štedjet. A kad se nakupi dovoljno ožiljaka, mogu čak i počet prezirat (ništa ljudsko mi nije strano), prezirat iz čiste činjenice što me netko tjera da budem ranjiva. Prezirat iz čiste činjenice što taj netko ima moć da me povrijedi kada god to zasanja.

A od puno toga sam možda u mogućnosti u životu pobjeći, ali od takvog nekog nikada, jer mi je previše u žilama. Tako da, i cijeli ovaj moj konfuzni elaborat pada u vodu, možda za još nekih par ožiljaka. Po žrtvi koja je sigurna je lako udarati, bilo kakvim sredstvima. I možda ipak na kraju kad se sve to postavi, dolazim do zaključka da ljubav može bit bezuvjetna, jer pored svih promašenih očekivanja, još uvijek egzistira. Manjim ili većim intenzitetom, ali nikako da se spere. Zato po ne znam koji put u životu ću morat odgodit to zbogom, koje mi pripada, a za kojeg nemam toliko malo ljubavi da bi ga izrekla.

Skupljam klinčiće, mirisom punim džepove,

poneki zalutali košmar razvučem kao žvaku,

prebacim kaput preko ramena, bosa mi stopala

A onda sa munjama sijevam...

U karavanama pratim taktove mekih oblaka,

i diram zemlju pažljivo, materija probrana,

raširim ruke i ocrtam dugu prije potopa,

Neke nove ritmove sa kišom pjevam...

Tamo gdje je sjeme ne gazim čvrsto,

i puštam u zrak ždralove sa dahom oceana,

prinosim zakletve, sonetima kradem slogove

Na prijestolja odabranih sutona sjedam...

Vilinska prašina nije samo mit, odzvanja gorama

i čarobni napici spadaju u kategoriju stvarnost

a znak na repu pauna nije samo tek tako kreacija

Ono što imam, neka sam sebična, ne dam

(lažem, kad se poklopi se lako predam)...

U Zoo vrtu u Californiji tigrica je rodila trojke. Nažalost, zbog komplikacija tijekom trudnoće, tigrići su rođeni prerano i zbog njihove veličine su urmli ubrzo nakon poroda.

Majka tigrica je nakon oporavka od poroda naglo počela oboljevati, makar je fizički bila zdrava, Veterinari su pretpostavili da je gubitak mladunčadi bio poticaj tigrici da postane depresivna, te su zaključili da bi surogat majčinstvo ju možda nagnalo da se osjeti bolje.

Nakon što su provjerili sa ostalim Zoo vrtovima, nažalost je ustanovljeno da nigdje nema tigrića te dobi koji bi se mogli donijeti tigrici, te su tada odlučili da pokušaju nešto što nije nikad isprobano u zatočeništvu. Ponekad majka određene vrste preuzme brigu o mladunčadi druge vrste. Jedini siročići koje se moglo nabrzinu pribaviti su bili male svinjice. Zoo čuvari su ih omotali u kožu tigra i stavili ih pored tigrice. Nevjerovatno je što je uslijedilo.