Neprimjetno, a tako upečatljivo naziranje ruba haltera ispod lagane ljetne haljine, i pravilno zategnuta crta još uvijek čitavih čarapa. Zvuk peta koji te prati još odnekud iz predgrađa. Večeras bi se mogla omotati svilena marama oko tvojih uzdaha, čvrsto zategnuti zapešća o metalne prečke nekog dotrajalog kreveta. Da se malo obuzda pohota. Nagon će te odvesti do pristaništa. U neku tamnu ulicu koja nema oznaku, a znat ćeš da je jednosmjerna. Iz jednostavnog razloga što nećeš ugledati niti jednog prozora. Pokucaj na vrata skladišta, puna su raznih mirodija. I pokojeg razbarušenog preziranja. Pazi da ne ostavi na tebi trag crvenih usana. Na tu pomno uštirkanu kragnu. I svakako pripazi da ne zaglumi strast, lakim potezom noktiju preko ramena. I ne ljubi ju, bit će ti zahvalna. Nemoj se približiti niti nijansu više no što je potrebno da ona tobom zavlada. I ovaj put ćeš imat oderana koljena. I ovaj put nećeš pobjeći od njenog nektara.

Igrat ćeš opet na kartu koja ima 52 različite mogućnosti da se okrene, i znaš da si tog jockera sakrio da ti se slučajno ne posreći. Bacaš klikere po prašini, a oni i dalje prelamaju spektre, i pustiš ju da se glasno zakašlje, da se kako-tako malo odmakne. I ne izlazi ti iz glave potreba da te laže dovijeka (neka, neka bude još više daleka). Svjesnost neće ovaj put biti otežavajuća okolnost, ako se jednom donese presuda. A ima li tog suda, s knjigom presedana, s tom sudačkom perikom i ponekim neusuglasivim glasom porote, koji bi mogao potpisati rješenje od emocija? I neće ti dati da joj uništiš frizuru, za nju je noć tek počela.

Dijeliš ju sa zalutalim poslovnim odijelima, sa uniformama u prolazu, sa prljavim, lučkim kombinezonima, i znojnim košuljama. Dolaziš kako bi prvi dotakao svježinu koju još uvijek odaje brižljivo zategnuta kosa. I pokušaš ulovit trag dima kojeg ostavlja njena cigareta, kada te kao znak nezauzetosti zamoli da joj negdje iza ugla ju pripališ. Zna sve o tebi, a to je puno više od inicijala na maramici koju si joj pružio kada je onaj put, samo jednom pred tobom zaplakala. Tad ti je pripala, ili bolje rečeno, tad te prisvojila. Makar znaš da ćeš opet ujutro grlit jastuk kraj drugog uzdaha, makar znaš da ona ima puno više za dati nekim drugim dušama. Ova noć će na par dana podmiriti troškove odgoja jednog djeteta, samo... kolika je cijena?

 Razmišljala sam dal treba nešto reći na rastanku, valjda je to u svim civilizacijama nekakav normalan oblik iskazivanja poštovanja prema drugim osobama...pa eto tako odlučih i ja bit civilizirana pa napisah par redaka svim ljudima s kojima sam tu provodila vrijeme...

hvala svim ljudima s kojima sam dijelila i tugu i radost, svi ste divni na svoj način, čak i oni koji su me najviše iritirali...

ne znam dal je ovo zbogom il možda samo doviđenja, dal će ovisnička kriza me opet jako brzo natjerat da sjednem pred monitor...postove neću brisat... to sam ja, osjećala bi se ko da sam učinila virtualno samoubojstvo, a toliko suicidna ipak nisam...

nema nekog pretjerano ozbiljnog razloga zbog kojeg odlazim, ili barem zbog kojeg neko vrijeme neću pisati...neke su se crte podvukle, neke emocije izbacile, čekaju me neki novi planovi, i osjećaji koje bi ipak sad malo sebično zadržala za sebe...dajem malo vremenu prostora da sve ono što pišem sazrije :))

i ne znam zašto mi sad fali riječi...možda su stvarno riječi ponekad suvišne...

Kako je imati prizvuk opojnog okusa negdje ispod trepavica?

I nezaustavljivi poriv da se nekom pripada, kao monogram na tvom kaputu izvezena.

Sve više to znam, ali opet mi pokaži...

Pa čak i pomalo sjetni lepet krila, i pomalo bolni dodir usana za onih ukrcaja, i svu nestrpljivost kod praznog kreveta.

Sve to znam, to je da me osnaži.

Oni lampioni, i krijesnice, sa sajmova čarolija, i sve mantre koje ispisuju noćni sati. Obećanja kao tetovaže, zavučene pod kožu.

Znam da sve to itekako važi.

Kad šapat vibrira zrakom od tvojih glasnica do mojih ušnih resica, tad blijede kolone, nema čekanja. Tako bude kad je prava frekvencija.

Sve to znam, zato slobodno opet sve kaži.

I one malo teže riječi, navikavanja, mimoilaženja i pronalaženja, uvažavanja, prihvaćanja, ispravljanja, usvajanja...

Ma sve znam, nakon toga si mi još draži.

Oduvijek su me zvali Art. Makar mi je pravo ime bilo potpuno drugačije. Majka mi je pričala kako sam nadimak dobio po svojim umjetničkim talentima. Ja ih nisam nikad primjećivao. Znao sam doduše napraviti najbolje napitke u kraljevstvu, ali u tome nisam vidio neku veliku filozofiju. Pa sve je bilo već zapisano u knjigama, a ja sam samo iz epruvete u epruvetu pretakao raznorazne supstance. Bio sam voljen na dvoru, pogotovo od dvorskih sluškinja koje su vjerovale da ću jednog dana napraviti nekakvu čaroliju za mjenjanje staleža.

Tvoja kočija je bila jedina koja na sebi nije imala inicijale, tvrdila si da ne želiš da itko zna čija je. A mi smo svi znali da je tvoja baš po tome što je bila neoznačena. Ne čudim se što si se htjela izgubiti u masi. Imala si kosu boje krvi i nije ti to baš pomagalo u životu. Ja sam bio čarobnjak zbog svojih vještih ruku, a ti si zbog tog istog dara prozvana vješticom. Nagledao sam se muke s tobom. Kralj se čudio kako uvijek kada krene u lov nestane lisica, a ja sam znao da ih ti kod sebe skrivaš. Nisam te odao, ali je bogme trebala sva moja oratorska vještina da se nekako spasim od kraljeva naloga da nešto poduzmem. Rekao sam mu da bih mogao napraviti posebnu frulu, ali da tog drva nema nigdje u krugu 45 dana jahanja. A kada je odlučio poslati jednog dvorjanina po to drvo, morao sam mu potanko objašnjavati kako će to drvo u 45 dana jahanja nazad postati prah. Jedino me moj ugled spasio kraljeve nevjerice.

Nisam te htio izdati. A i znao sam da si ti jedina koja ima žablje bjeloočnice, supstancu koja mi je trebala za veliki dio mojih napitaka. Čudila si se kako ih ja nisam u stanju pribaviti sam, a znam da znaš da ih namjerno nisam skupljao kako bih imao dobru izliku ponekad se iskrasti do tvoje kuće. Meni je ionako jedino bilo dopušeno ti se toliko približiti, jer je kraj zaključio da se znam štititi od uroka. Znaš, nisu ti još oprostili ono jutro pored potoka. U biti, nije im jasno kako se tvoja sjena tamo igrala sa vilama, i uzalud sam pokušavao objasniti da alkohol kojeg je mjesni krčmar točio, nije bio od isključivo benignih sastojaka. Kralju je bilo bitno da njegovi dvorjani budu sretni. Pa su ti zbog toga prikačili osudu za slijedećih 7 života. Kao da itko od njih zna da budući život ionako mjenja uloge.

Znam to, jer te imam u svim svojim bilješkama već stoljećima, i uvijek si bila na margini društvenih krugova. Ne zbog svoje ćudi, već zbog moje želje. Igrao sam se tvojim ugledom, da bi ti se samo ja približio. I nisi se bunila. Onog dana kada si se nabola na ono trnje, bio sam spreman uzeti pokoju kap tvoje krvi, pa da napravim najjači serum ikada. Serum koji bi napokon ono što smo stvarali svatko na svoj način ujedinio u jedno. Nisam mogao ni sanjati da će krv biti takve blage nijanse ružičaste, te sam odustao od tog nauma. Pa ti si bila u srži još plahija no što sam imao u svojim zapisima. Zato sam nakon toga poslao onog čuvara šumskih drumova da ti bude pratnja. Prije toga mu davši napitak koji mu je isključio sve osjećaje prema tebi.

I vidim da si mi bila zahvalna. Jer sam poslije 3 dana na svojim vratima pronašao zavezanu ljubičastu vrpcu. I da, nije to moglo biti ničije drugo djelo osim tvoje, jer je samo u tvojim očima ljubičasta boja živjela slobodna. Zato ti i nisam htio na vrat nakačiti ovakvog nesretnika, nisi rođena da budeš zarobljena...barem ne dok ne uspijem premostiti sve ovo u sebi, što ti ne bi donijelo ništa više osim suza.

Ponekad, ali ono baš ponekad, te neke stvari ne mogu uvrijedit.

Ako nekom dopustiš da se igra sa tvojim osjećajima, nikad, ali baš nikad neće postupiti drugačije. A kad proradi bolesna potreba da se zabije ona zadnja iglica u jastučić, rijetko kad ti uspije da se udaljiš. Rijetko kad, ali ne i nikad. I volim sad gledat te patološke igrice, koje te podsjete da ipak nešto negdje si označio. I pomalo žalim sve te tužne likove, sada, kada smo postavili odmake.

Tu i tamo, ali samo tu i tamo neke niti pokažu da je sve to bio krivi šav, neka marame koja ti je krila oči, pa povućeš nazad emocije, da te ne dograbe, tamo gdje si najslabiji. Poneka godina, i pokoja brazda iskustva, poneka natruha razuma, i pregršt otkinutih karika. Neka publika ne obraća pažnju na vrijeme događaja, neka publika ne obraća pažnju na mjesto zbivanja, i neka publika zanemari plejadu likova. Nekoć tekuća pitanja, za jedno sretanje nekom drugom zgodom s druge strane obrambenih linija, gdje neće biti mjerodavno ništa drugo doli čije je oružje bolje kalibrirano. Za neka mirnija zbogom koja su davno bila suđena. I za onaj Dobar dan koji zamiriše iz pekare. Škrinje se moraju zatvoriti da bi se otvorili prozori, iz čistog razloga, da sunce ne bi dotaklo i opet oživjelo neke pobude koje su postojale samo u bliskom dodiru. Onim trenucima ukradenim, onim trenucima više puta u glavi proživljenim. Gorke riječi ne pomažu, ne pomaže ni lakonsko privlačenje pažnje, ne pomažu ni igrokazi naivnih osmjeha. Za nekog nesretnika, za nekog zaboravljenog početnika. Sve ono utkano se ne briše lako, i sve ono lijepo se ne odbacuje, ponekad, ali samo ponekad. Pa za to ponekad onda i sve ostalo ima smisla.

Akustično Bubnje Cvjetovi

Ćilimi Čarobni Daljine

Đakonije, Džem

Energija Farizeja Gubi Hrabrost

Igraju Jabuke, Kradem Lanterne

Ljubim Miris Neustrašivih Nježnosti

Opijam Pelud

Raširim Slike, Šalovima, Temperom, Uzdasima

Vjerujem, Zaluđena (Znam), Želim

Šavovi na usnama se teško raspoznaju, krema ih briše,

Zbog onih niti koje negdje duboko srce pokreću kao marionetu,

Nakon nekog vremena izblijede, presuše, nema ih više,

Još zalutali pokoji režanj zalijecjeljuje, zbraja nastalu štetu.

Pa ti zasmeta možda ono mače koje ti se plete oko nogu,

Dok u susjednom dvorištu kraljevski lav se pravi da dominira,

Umješaju se razna društva, zaklade, kao da nešto mogu

Jednostavno se ponekad ne bira, ponekad te nešto drugo dira.

Uzmi garanciju da je sjeme to koje nosi ploda mnoštvo,

Na svakoj parceli isti uspjeh, svako zametak vatromet

I okreni se svemu, nađi idolopoklonstvo, vjeru u bezboštvo,

Ne treba nikakva precizna mapa, tajna šifra, za preokret.

Bojim se.

Čega?

Pa nas dvoje zajedno.

Ha? Pa mi nismo zajedno.

E da, ko uvijek pametno.

Suvišno je ponekad crtati objašnjenja u raznim bojama kada kao sugovornika imaš daltonistu. Nagluhog daltonistu. Ima onih koji na savršeno postavljeni odgovor postave tako nemaštovito krivo pitanje.

„Nemoj me shvatiti pogrešno,

Nemam namjeru zvučat utješno,

Ja kraj tebe ne bi nikad bila žena,

Odlazim, ostaje ti moja sjena.“

Naginjanje samo sebi svojstvenom odmicanju od stvarnosti liječi. Pleši lošu salsu na zvukove tanga. Receptore ionako sami sebi kalibriramo. Pjevaj sa ciganima, na krijesovima, u toplim ljetnim noćima, pokoja kaplja znoja neka ostavi trag divljim zvjerima da te opet pronađu. U brlogu mrkog medvjeda zima će ti dati spokoja, kada te neki puni mjesec ne natjera u čopor vukovima, i tamo zavijaj satima, radi igre sa okolnim selima. Uzmi si predah da bi te neka grabežljiva sova naučila onim mudrim stvarima iz doba djetinjstva, i nemoj joj zaboraviti nacrtati naočale. Ne nisi skrenula, samo si se vratila u onaj scenarij koji si prekinula kada si odrasla.

Nema smisla da kuća lutaka, ne ona koja ti je kao velikoj kroz ruke prošla, već ona sa već postavljenim stolićem sa čajnikom i šalicama, zjapi prazna. Kupi si prevelike cipele, i predugačke lančiće, šešir kao u filmske zvijezde i predrečavi ruž za usne. A onda reci svijetu: evo me.

* ovo je post iz arhive, pisan davno, perom koje je služilo za loša raspoloženja, i osjenćan pastelnim bojama na kraju, kao najava onog što je trebalo doći. Nakon dugog vremena se osjećam kao prorok. Ako sam ikad sanjala (a zna se da jesam) nisam mogla ni sanjat da čuda postoje. Onako, u stvarnosti. I nekako mi se čini da bi mogla samo takav bučkuriš od riječi složit, a od njih sam umorna. Za jedno barem milijardu godina. Zato sve manje pričam, i sve više osjećam. Slušam ono što se ne govori. I dišem. Stvarno dišem. Stvarno dišem kraj tebe, tebe s kraja balade. Onaj koji naiđe kad se svjetla pogase, kad sjetni blues tjera na stiskavce. I stisnem se, ne bojim se čarolije. I znaš da ti vjerujem, nakon dugo vremena. Ne želim drugačije, za ono zajedničko buđenje, za ono zajedničko planiranje.

From my hands I could give you
Something that I made
From my mouth I could sing you another brick that I laid
From my body I could show you a place God knows

Nimalo izgubljena,

Karte svemira, urota neizbježna

Dogovor svakog pregiba

Tetovažama tvojim ogrnuta.

Prebirem karamele pod jezikom, zamišljena,

Iz svake med poteče, terapija

Na omotu vidim napomenu: „Kad me poželiš“

Trenutni nadomjestak, danak razdvojenosti.

Splest ću se oko tebe poput bršljana,

Oduzet hranu onim ostacima korova,

Pustit korijene kod svih tvojih nagona, stanica

(ako to već nisam napravila).

Pogled ispod orbva, igra potpuno smiona

Odmetništvo od svih inhibicija, urota sreće,

Potpuna satisfakcija

U mom svijetu sam ja Pipi Duga Čarapa

I sve je moguće ako je želja dovoljno jaka.

Plesat ću sa proljetnim kišama,

Dizat svijet u nebo sa posljednjim burama,

Pričat ponekad sa ugašenim vulkanima

Šetat bosa po gejzirima, mješat krv sa vampirima...

I takva ću ti biti u mislima...

Draga Lasta mi je spremila par riječi, a ja sam zadaće uvijek pisala, pa nije bio red da ovu preskočim, molim samo da se uzme u obzir da sam ju pisala, a u biti mi nekako danas pasala šutnja, zbog nekih dojmova koji sjedaju na svoje mjesto :))

Znam da nam je u pronalaženju pomogla duga. Baš ona njena ZELENA nijansa koja je napravila najljepši luk. Poput raspona tvojeg zagrljaja. Poput pastelne boje travnjaka nekih novih, zajedničkih, svim srcem ostvarljivih snova. Boja mira kojeg osjećam kad ravnomjerno dišeš meni u vrat s glavama na istom jastuku.

I ne bojim se otkucaja kazaljki u PONOĆ. Može se cijeli svijet pretvorit u bundevu, a ti ćeš i dalje biti u mojim očima. Tako blizu čak i kad nam zakucaju na vrata ti kilometri koje djelimo sa starim autobusima, svakojakim suputnicima, čekanjima na granicama i prergštom sakupljenih emocija.

Nemam ti ja ništa protiv da me prisvoje tvoji OKOVI. U nijednima nisam bila sigurnija. Okovi u kojima nikad nisam bila slobodnija. Napravljeni po mjeri mojih zapešća, poput safirnih narukvica, poput svile i kadife tvojih dlanova. Čvrsti stisak samo po mojim parametrima rađenih dodira. Pa me drži tako zarobljenu i zaljubljenu, tako daleko od bola.

Igra se ŽUDNJA sa našim plahtama. Krevet kojeg spremim i ne gledam dok te nema. A smješkamo se poslije oboje preplašenom pogledu nakon sudara prepona. U trenutku shvatim količinu drhtaja. Zahvaljujem ti se na tim suzama oslobođenja, otkrivenja, povezivanja, jer nikad nijedne nisu tako pristajale mojim obrazima.

Na KLIN objesim sva oružja za borbu protiv ukorjenjenih strahova. Ispireš ih strpljenjem kojim mi pričaš o vjeri da bi bio grijeh odustati od budućnosti. I znam da ti nedostajem u svakodnevnim ritualima, pa skupljam snagu da što prije dođe dan kad ću naslonjena na tvoje rame čitati knjigu i jednim okom s tobom pratiti utakmicu, bez osjećaja da gubimo vrijeme, jer ćemo imati svo vrijeme ovoga svijeta.

So if you're careful

you won't get hurt

but if you're careful all the time

then what's it worth?

Imam ponekad po džepovima karte za koncerte

filharmonija kojima ne pripadam.

I mješam ih sa odbačenim papirićima

računa za kruh i sol.

Tramvajske karte cvikane sa pogrešne strane,

ako naiđe neka kratkovidna kontrola,

i pregršt isprika jer ne znam gdje je moja stanica.

Kontrolor me upozori na strah i bol.

Oltare za sve pokopane probisvjete,

fenjere koji me vjerno prate, popločane ulice odavde do Oza.

Pa lupam petama, u više navrata po 3 puta,

probudim brda i dol.

Zemljovidi na kojima samo pokoja obratnica može odvesti

na istok, na brod pun mirodija.

Svila, klinčići, mošus, zrno riže za dobar put.

Možda je ovaj put car stvarno gol.

Na ribežu za muškatne oraščiće se borim sa lubenicama,

i jednu po jednu vadim koštice.

Da mi ne zapnu u grlu, mislim da to može nešto promjenit.

Ko fol.

Pa te pitam: Smijem li reći?, a tebi oči već sve govore. A ja opijena, tobom, šutim da sam ti to već rekla dok sam te snenog gledala. Ti mi kažeš: Aha. Mislim spava, nema pojma da sam tu ja. A kad se maknem na drugu stranu kreveta, ruka ti odluta do moga struka, da me stisneš k sebi, da ne budem daleka. Smiješim se tad, poprilično sigurna, da nijednom neću zažaliti što sam te blizu pustila.

Znaš da se klinka zaljubila, pričam sa svojim duhom sa druge strane ramena. Ova klinka nema vremena za biti daleko od njegovog jezika. Ova djevojčica ima bajku koju joj crta njegov dah po žilama. Ne, nisam opet zaljubljena u nekog mangupa. Osjetim usne kako mi kažu da sam se baš u krilo uklopila. Ja samo stavim guzu na toplo i znam da se potpuno slažem sa tvojim preponama.

Znaš, nisam se dala u dlanove izgubljenog klipana. Ovi dlanovi kad me drže nemaju dvojbi pod prstima, da... ja sam jedina. Pa vidim kako me traži da mu budem pored obraza, a ja? Ja se priljubim, onako toplo sanjiva. Nema smisla da se opirem, ne tjera me da budem ranjiva.

Znaš, ova djevojčica sada ima 2 klikera, koji i iza zatvorenih vjeđa paze na njena maštanja, uvuku se u njih, opipljiva čarolija. Znaš, ova klinka ima čovjeka od velikih planova, a šta da radim osim da se složim sa njima, znam da mi je to sudbina, svaki dan gozba za osjetila.

Znaš, ova žena sada ima snažnu žudnju među bedrima, žudnju koju održavaju uigrani pokreti, još od prvog dodira. Ova žena ima buktinju negdje u dnu leđa, tamo gdje kad sam u naručju osjetim kako pulsira. Pa se jutrom budim ranije, samo kako bi ga udisala.

Uzorak haljine sa posljednjeg susreta, ona aroma kave koju voliš samo sa njegovih usana, pogled koji zna da si zvijer ranjiva, riječi koje odzvanjaju pijano hodnicima.

Nedovršenost kao motiv sudržanosti.

Nedvojbenost kao čežnja ka mističnosti.

Nepotrebnost kao nadomjestak neprimjetnosti.

Nespojivost kao element preobražaja opipa.

Neupitnost kao predskazanje možebitnog kaosa.

A valcer ima šablone, da ne zaboraviš korake. Na podu otisci izlizanih parketa. Plesovi u kojima se vodi svaki put iznova nova pratnja. Na dvorskim balovima i po seoskim drumovima. Sa carskim svitama i ciganskim jecajima.

Nečastivost kao težnja bezvremenskom.

Neupotrebljivost kao posljedica nepovezanih kauzalnih nexusa.

Nepristupačnost kao istina o proglasima (na svoja 4 zida).

Nesalomljivost kao odraz u nemirnim brzacima zatvorenih bazena.

Neizliječivost kao uputnica za jedan nesablažnjivi povratak.

Zbog jedne kućice sa nijansama Toscane. Zbog kuhinjskih krpa iz bakinog miraza. Zbog rukom oslikanih keramičkih pločica. Zbog one ljuljačke na stablu trešanja. Zbog zagubljenog mačka u grmu borovnica. Zbog veselog psa koji čuje zvuk poznatih koraka, zbog trijema gdje zrak ima miris tvoga okusa.

 Zaboravom ću lizat rane od kopriva koje sam brala dok sam još mislila da na mojim dlanovima samo oporavak počiva. I ostavit ću svaki ožiljak kojeg nađem na putu, kada budem igrala u ogledalima, dok mi na leđima bude pogled koji skriva da sam bila jedina. Odrasla i možda i za mrvicu prerasla. Kada zaplešu sati nakon tempiranog broja obzora, koje si htio gledati, koje si imao priliku buditi odzvanjat ću na usnama poput riječi borovnica. Bit ću svežanj malina, spremljen da bude zimnica. Sve do nekog novog proljeća kada se glicinij prospe u slapovima.

Trnje nekoć davno prodano na licitaciji, tko više povrijedi njegovo je. Negdje na doku imam mornara. A jedrenjaci na svojim provama zrno soli i obranu od valova. I može se ponekad ako nema vjetra i puhati punim plućima u jedra. Dignuti zastave svih akvatorija. I opet ćemo se igrati gusara. Koliko daleko možemo tvrditi da sve ono što djelimo ima pravo na zastaru? Gatam sudbinu iz autobusnih karata. Jeftino i vrlo točno. I znam u sekundu predvidjet svaki drhtaj koji bi da ga pustim zagrlio svijet. A ja ga dijelim na centimetre, da duže potraje.

Prodajem jeftino parole na svim glavnim raskršćima, i svesrdno se nadam da će barem malo biti potpomognute istinom kada ih izgovore drugi. Naime, garantni list mogu samo sebi izdati. Popravljam kišobrane sunčanim danima, pored gradskih fontana. Podsjetnik da se od sunca treba više zaštiti nego od kiše. Ona te smoči, par mokrih čarapa brzo zamjeniš, a ono, ono te ipak sprži. A to sunce tako lijepo sija u nekim očima.

Mjenjam dotrajale sanjarice. Anagramiram sve riječi koje bi možda mogle imati prizvuk odlaznih koraka. Sviram samo bijelim tipkama. Ravne tonove da se zauzdaju emocije. I samo se još uvijek mučim sa mozaicima. Svi su složeni, a opet poneki dio nedostaje. Pa pretačem slagalice iz jedne u drugu. Kalemim voćke ako baš zatreba, po svim većim gospodarstvima, iz sebičnih pobuda. Jesen mora biti bogata plodovima. Da stvori ravnotežu sa ranim trešnjama. A ponekad, ponekad plačem po sprovodima. Tako puno lakše sakrijem od svijeta da ne znam živjet sa suzama.

pa odgrtat kamenje da nađem zrno oprosta,

a ti uzmi kompas sa 4 istoka,

pa obađi gorske izvore za kaplju ponosa...

Daj ciganima da plešu za moje oči,

i ukradi domorocima perlice, pa njima izdaje optoči...

(pitaj sfinge koliko će ti to pomoći)

Ah da, zaboravih ljiljane...

njih slobodno stavi na tuđe grobove...