Lasta zadala, ja se okušala :))
Draga Lasta mi je spremila par riječi, a ja sam zadaće uvijek pisala, pa nije bio red da ovu preskočim, molim samo da se uzme u obzir da sam ju pisala, a u biti mi nekako danas pasala šutnja, zbog nekih dojmova koji sjedaju na svoje mjesto :))
Znam da nam je u pronalaženju pomogla duga. Baš ona njena ZELENA nijansa koja je napravila najljepši luk. Poput raspona tvojeg zagrljaja. Poput pastelne boje travnjaka nekih novih, zajedničkih, svim srcem ostvarljivih snova. Boja mira kojeg osjećam kad ravnomjerno dišeš meni u vrat s glavama na istom jastuku.
I ne bojim se otkucaja kazaljki u PONOĆ. Može se cijeli svijet pretvorit u bundevu, a ti ćeš i dalje biti u mojim očima. Tako blizu čak i kad nam zakucaju na vrata ti kilometri koje djelimo sa starim autobusima, svakojakim suputnicima, čekanjima na granicama i prergštom sakupljenih emocija.
Nemam ti ja ništa protiv da me prisvoje tvoji OKOVI. U nijednima nisam bila sigurnija. Okovi u kojima nikad nisam bila slobodnija. Napravljeni po mjeri mojih zapešća, poput safirnih narukvica, poput svile i kadife tvojih dlanova. Čvrsti stisak samo po mojim parametrima rađenih dodira. Pa me drži tako zarobljenu i zaljubljenu, tako daleko od bola.
Igra se ŽUDNJA sa našim plahtama. Krevet kojeg spremim i ne gledam dok te nema. A smješkamo se poslije oboje preplašenom pogledu nakon sudara prepona. U trenutku shvatim količinu drhtaja. Zahvaljujem ti se na tim suzama oslobođenja, otkrivenja, povezivanja, jer nikad nijedne nisu tako pristajale mojim obrazima.
Na KLIN objesim sva oružja za borbu protiv ukorjenjenih strahova. Ispireš ih strpljenjem kojim mi pričaš o vjeri da bi bio grijeh odustati od budućnosti. I znam da ti nedostajem u svakodnevnim ritualima, pa skupljam snagu da što prije dođe dan kad ću naslonjena na tvoje rame čitati knjigu i jednim okom s tobom pratiti utakmicu, bez osjećaja da gubimo vrijeme, jer ćemo imati svo vrijeme ovoga svijeta.