Kako je maza srela svog likvidatora

Znaš onu legendu o vampiru koji samo jednim preciznim ugrizom u vrat, iz tebe izvuče sva sjećanja i ubrizga ti dozu predskazanja koja se neće ostvariti. A ti ih brkaš sa intuicijom i sa svim onim sjećanjima na koja se ne možeš pozvat da iz njih pokupiš pouku za neki budući otisak.
Znano je da se otisci nekako najrađe ostavljaju u prašini,  u pijesku, u prahu. Pa ćeš tu lako sada doći do jedine konstante, posve prostog analitičkog paradoksa. Svi smo mi ta ista prašnjava materija, niz zgusnutih čestica, od praha nastali, na prah osuđeni. E pa kako da onda ta ista promjenjiva materija, koju vjetar razbaca, koju kiša poremeti, koju sunce pretvori u još sitnije čestice, može ispuniti te podražaje koji bi trebali bit fiksni. Kako se od varijabilnog može napraviti nepromjenjivo? Kako od kvarnog stvoriti vječnost?
Igra mislima, onim istim proročanstvima koja se dijele sa snovima. I zamjeranje na nepomicanju figura na nekim mnogo većim šahovskim pločama, sa već unaprijed isfingiranim svim situacijama. Iznenadi te uvijek neka druga shema otvaranja, omjer uloga koji se vežu stalno za neki drugi tečaj. Finta sakrivanja kraljice. Drugačiji zbroj pločica za domino, koje slože točkice kad se okreneš. Testiranje svih uvjetovanih refleksa, i očekivanih reakcija, naučenih obrata, modulatorskih preobražaja.
Puštanje da se pokaže koliko je čvrsta odluka, da bi se opet u onaj prvotni prah pretvorila. Sve je to samo prizma koja se različito prelama. Bitno je da se nađemo u isto vrijeme u istom položaju kristalića. Otud su samo 2 varijante mimoilaženja. Ako u isto vrijeme krenemo jedno naprijed, drugo nazad, i obrnuto.
Ili...ako se ne dočekamo na istoj strani iluzije, svatko sa svojom vizijom (drugačiji parametri, ista tenzija, dva grafa, jedna ishodišna točka).