Kako je maza srela svog likvidatora

Rosno proljeće
Na krevetu latica-
Naslon mi budi.



Žega kad splasne
Uz malo maestrala-
Nudim ti ljeto.



Ljubi me blago
Kao što jesen zemlju-
Mekim usnama.



Zima kad stisne
Znanim stazama dođi-
Zagrijmo noći.

dodatak za Drvo :)

Zlatna pučina

Budno čuva sunca sjaj-

Zemlja nas hrani.

Kraći su dani

Jesen boja listove-

Zadnji plodovi.

Nema hladnoće

Pod mekim pokrivačem-

Čuda prirode.

Vatromet stiže

Probuđena nevinost-

Nova prilika.

Glatko priznajem da sam lopov, i lažljivica, i prevarantica.

Kradem što stignem od svih strana svijeta koje dotaknem. Od Italije ukradem onaj osjećaj koji uhvatih kad sam nakon dužeg vremena se tamo vratila. Pa ju slažem: domom mi zračiš, sve dok ne pokucam na vrata Dalmacije. Kradem Italiji onaj temperament, vrelu krv u žilama, glasno pričanje i mahanje rukama. Ukradem joj „ma che cazzo vuoi“. Varam ju sa nekim novim sada ulicama koje prisvojih. Dužno poštovanje ozračju koje me prihvatilo u trenutku kada mi je najviše trebalo. Pa otimam Zagrebu tramvajske gužve, Jelačića si stavljam u dvorište. A onda sve to olako zatajim maestralu, ne pričam mu tad da grlim i sniježne pokrivače, mećave i vijavice koje mi zabijele svijet, kako bi mogla dugu iznad Biokova spremit u džep, pa na njemu šarat nove krajolike. Koje opet nekako po staroj navici otmem negdje iz sjećanja ranih dana, pa Ilicom zavijore palme. Ma zašto ne bi prešutjela bajamovom cvijetu da negdje sniva Maksimir. I neću čak ni priznat onoj smokvi iza kuće koju već godinama pratim da negdje tamo daleko neka druga stabla isto tako gube lišće. Uspješno lažem ono stablo šipka ispred kuće da osim njegovih plodova ne uživam u ničemu. Pa kad padne noć pratim Savu dok priča priče. I prevareno more tad ostavljam, izdajnički neću slovo da kažem o bonacama, o prvim poljupcima uz šum valova, o pjenušavim kupkama ustreptalih nevera. Budalasto, ali na dane izdam i miris lavande, kadulje i brnistre. A sve to da bi šurovala sa smogom. I hodam prašnjavim kolnicima, nema tad šljunčane plaže pod tabanima. Tako ponekad tu plažu varam i sa nekim prljavim pijeskom drugih obala. Opet tako mojih.

Lažem ja i Sljeme da takvog brda nigdje nema. Sve dok mu ne okrenem leđa pa s vrha Biokova nakon bure gledam rodne krajeve. Preko mora. Pa onda tako s vrha pričam kamenu da ništa nije tako čvrsto. Volim svaki pedalj zemlje kojom prođem dok putujem od jednog doma ka drugom. Krš, škrape, livade, pašnjake, šume i doline. Sve ih upijam kroz stakla. I nikad to poslije ne pričam krajevima kamo idem. Neću nikad nijednom priznati da negdje postoji neki kutak koji ima nešto ljepše. Ni prljavom moru Italije ne šapućem o kristalima Makarske rivijere. Uvijek nađem zgodnu izliku da se ne okupam, a da ga usput ne povrijedim. I talijanskom sciroccu, sa pješčanim nanosima tople Afrike ne govorim o mojoj južini, makar i ona donese crvenkaste pozdrave. Stidljivom sjevercu kojeg negdje Zagorje potjera neću pričat kako nema okus soli. Uvijek mu natuknem kako mi nitko tako ne mrsi kosu.

Ukrala sam tako i Dunav kada sam ga ugledala. Ali Sava to ne zna, makar mi možda ne bi zamjerila, i ona ga ljubi, bez imalo ustezanja. Ne govorim ja ni Jarunu da ga uzaludno zovu more. Blago mu kažem kako će i njega jednom posjetit sirene, pokoji gusar i nebrojene škrinje sa blagom. A ponekad volim pomisliti kako možda oblaci ponesu malo te slatke vode sve do Jadrana, pa ju nekim laganim pljuskom spoje sa soli. Nedugo nakon toga pomoli sunce svoj žar u paleti ružičasto-narančastih boja, pa poljubi sve dijelove mene razasute po mojim zemljama. Koje lažem, varam, kojima prešućujem...koje volim.

Slažem ti krevet od baršuna, da bi našao odmora, i držim te kraj sebe barem u stihovima, da te mogu čuvat u noćima kada tama krije obrise umornih lutalica...

Dolazim iz zemlje kraljica bez kruna, sa plaštem satkanim od safirnih proročanstava svim tajnama tvojih dodira...

U trenucima bez sna tu sam da ti ljubim kapke i tjeram demone, njima nije mjesto kraj anđela...

Premda sam sunce poslala da te grije u hladnim danima, iznad mene samo azurno nebo boje tvoga pogleda, a ja se lako snađem i sa kišama...kad znam da sam ti u mislima...

Nimalo dobro, nimalo...Prvi mi je radni dan, a ja sam već uspješno 3 vlaka poslao na krivu stranu. Znam koliko se otac morao dodvoravati našem mjesnom predstavniku Željezničarskog društva kako bi isti ga uzeo u svoju milost, te meni, propalom studentu, sredio posao skretničara. Nije ocu to baš milo bilo, jer već je svima razglasio kako će se sin vratiti sa doktorskom titulom. I brk mu se slatko smijao pri pomisli na šunke koje će veselo visiti u našem podrumu kada krene sezona prehlada. Da ne pričamo o pečenkama, znakovima zahvale za porođaje.

Sva sreća pa je toga dana sa mnom u trošnoj kolodvorskoj kućici bila samo Ana, prodavačica karata, a ona me oduvijek gledala svojim velikim, smeđim zaljubljenim očima. Neće ona izdati, valjda. Samo ne znam kako će to kuma Katica sve pretrpjeti. Jer je baš ona tog jutra morala sjest na jedan od tih vlakova. Spremila se kćeri u posjetu i nije me nimalo blagonaklono gledala kada su se morali vozit dobrih 10 minuta unatraške kako bih ja mogao vlak opet vratiti na pravi kolosijek. S njom sam još od predstudentskih dana vodio hladni rat, i ne samo s njom. I moja majka je s njom velike planove radila kako bih od kume Katice kćer vodio na plesnjake. A jednog dana, Božemesačuvaj, i pred oltar.

Marija je bila sve, samo ne žensko. Ta je mogla skočiti dalje od bilo kojeg dečka u selu, pljuvala je i psovala kao pokojni dimnjačar Štef, poslije kažu da je navodno čak mogla više i popiti od njega. Znam da je majka imala u vidu njihovu zemlju kada me silom htjela priženiti, jer Marija je bila jedinica i cijelo imanje od stare ceste pa sve do potoka bi joj pripalo jednog dana. A kuma se nadala kako će s oproštenjem duga uspjeti i oca mi nekako nagovoriti na tu urotu protiv moje budućnosti. Naime, moje školovanje nije bilo jeftino. I moja godina provedena u gradu je od oca zahtijevala da se zaduži više no što je naša zemlja mogla roda donijeti. Kuma je jedva dočekala taj trenutak kada je sa svojim kreštavim glasom ocu mogla predložiti da ona preuzme moje školovanje. Razloge silne „dobrote“ nije spominjala, a meni se na svaki novčić dobiven od roditelja srce stezalo.

Doma dugo nisam dolazio, a onda je postalo posve jasno da moje ambicije su svakakve, samo ne doktorske. I eto me sada tu, sa skretničarskom uniformom. Otplaćujem dugove kumi. Marija se sva sreća pa udala u obližnje selo. Naišao je jednog dana kažu nekakav trgovački putnik, i nju zatekao u polju. Omililo im se sjeno, ali se omililo i onom gore na nebu da pošalje kumu nasljednika. Kada sam to čuo otišao sam odmah zapaliti svijeću svim svecima koje je moja župa poznavala.

U gradu sam ostavio svoju veliku ljubav, animir-dame. Voljele su me, bio sam njihov mali provincijalac dječačkog pogleda i muževnog tijela. Bog mi je svjedok da bi zasigurno išao više na predavanja da mi lokal gdje su one radile nije bio na putu do fakulteta. Mogao sam doduše ići drugim putem, ali tamo je bila kaldrma uvijek puna blata i moj jedini par cipela bi se brzo uništio. Molio sam oca novce da kupim bicikl, ali kada me pitao što će mi, nisam mu mogao objasniti da mi treba kako bih mogao izbjeći napast putenih bedara. Moj otac valjda nije ni znao što putenost znači, a ja nisam imao druge riječi da mu opišem ono što su te suknje iz žurnala skrivale. Odselit se nisam mogao, podstanarsku sobicu mi je iznajmila tetka Jelica, i bila je puno jeftinija no što su moje kolege plaćale. Tako da kada sada gledam unazad, ponajmanje je moja krivnja bila što sam propustio dovršit izobrazbu. Nego, eto mi se Ana nešto zamamno smješka, a dama se nikad željna ne ostavlja, do čitanja.

Danas, blagi moj viteže, šutnja tako savršeno obavija otkucaje satova koji su odlučili vrtjeti se cijelo vrijeme na istom mjestu. Kazaljke otele dane. Strah me da bi i napisana riječ mogla poremetiti taj novi poredak. Strahopoštovanje, zauzdao je čovjek vrijeme, i ukalupio ga u svoje normative. Otvorila bih vrata crkvenih tornjeva, i pustila da brojke se prostru po dolinama.

Tada vrijeme koje je prošlo otkad Vas ne ljubim bi možda postalo trenutak. I ne bih skupljala samo u sjećanjima toplinu Vaših usana. Možda bi onda jedina mjerodavna jedinica brojenja raskoraka bila brzina otkucaja u našim prsima, a ne sumnjam da ta 2 bubnja sviraju u istim ritmovima. Preokrenuti sve zakone prirode ne bi trebalo biti teško, barem ne Vama, koji inako svojim osmjesima tjerate da sjene kradu od zore okus da će biti bolje, pa ga vješto spremate u Vaše poglede.

I kada utonem u taj spoj stvarno zagospodarim vremenskim kontinuitetima. Prošli su krijesovi, toplinom podsjećali na Vaše dodire. I neću Vam lagati, dala sam tada prostora suzama, da speru gorki okus daljine koja mi Vas oduzima. Šetate mi stalno po mislima, i tako rado Vas ugošćavam u noćnim satima. Pa Vam spremam mirisne kupke moje čežnje i krepkost potisnute potrebe.

Rado ste viđeni na obroncima gdje zumbuli kradu boju nebu kako bi Vam mogli pružiti satenski dodir na mekoj koži. I nema onog što mi daje većeg spokoja od zvuka Vašeg disanja, spremila sam ga u pregib vrata pa mi se kada utonem u san, javlja poput zvuka valova, blagih žitnih polja, poput mirisa toplog mlijeka nakon dugog traganja. Ne mogu biti hladnokrvna dok se uz Vas privijam ponekad makar samo riječima.

Lako palite svaki komadić moga življenja, i posve je sigurno da to ne bi ni pod koju cijenu mjenjala.

Kao uvijek, šaljem Vam svu ljubav, da Vas podsjeti da će jednom ipak svijet mjenjati uvjete po našim pravilima.

Jesmo li mi ti koji smo postavljali pješačke prelaze preko provalija?

Čupali golim rukama tetive u potkoljenicama da bi si otežali korake?

Dogovarali susrete na svojim krajevima duge da bi svako sebi ukrao ružičastu boju? (znam da si tvrdio da ti u biti želiš plavu, ali onda si namjerno meni htio otežat, jer mi nikad ta ružičasta nije do kraja pripala).

Znali smo provesti sate pišući u pijesku napomene, ako kojim slučajem neki brodolomac se dokopa obale. Iskušavali smo plimu, a u biti vodili bitke sa svojom upornošću. Sjećaš se vjerovatno kada smo pustili onu poruku u boci. Sitnim slovima naznačili da ćemo se rastati ako je ikad pronađemo. Koja li lakomilesnost, donio mi ju je neki lutalica ima tome dosta. Pa sam ju sakrila, pokušavši sakriti sudbinu.

A ti si još tu pored mene. Osjetim po noći kako se budiš da bi me slušao kako dišem, samo za tebe (kao da meni disanje nije potrebno), i znaš da griješiš. Ne dišem za tebe, ni za sebe. Dišem za nas. Isto kao što ti ne pališ zvijezde za astronome, već da bi pokoja pala za naše želje.

Dane si proveo zatvoren gradeći velike ljestve. Mrmljao sebi u bradu kao pokušaj da odgovoriš na moje upite. Ja naivno mislila da će nam služiti da se popnemo na vrh svijeta. A onda jednog dana te ugledam kako na punom mjesecu pišeš moje ime. Da kad odeš bilo gdje te uvijek mjesec vrati do mene. Meni je bila dovoljna mahovina da ti pratim lutanja. I pokoji izrezbareni podsjetnik na korama borova.

Možda bi sve ovo imalo poantu da smo se stvarno i sreli na onoj točci koja spaja početak i kraj. Po staroj navici ti si je crtao od sjevera ka jugu, a ja sa istoka na zapad.

Strah kad navuče zavjese na prozore, znaš da će ti čežnja zakucati na vrata, preporučena, bez povratnice. A nespretni poštar, pod izlikom zagriženog filateliste kradomice uklonio markicu da ti ne ostavi mogućnost da prebrišeš pečate. One iste štambilje koje si kao madeže primio u nasljeđe. Kockati se uklanjanjem trenutne dvojbe kako bi si možda navukao tumor za sve vijekove koji ti predstoje. Sredstva za uklanjanje mrlja nikad nisu djelovala jedno preko drugoga.

Nemaš danas vremena, a ona se ponada da je kraj strepljenja. I niti jedna riječ ne može ispuniti one praznine između točkica. Sudbina ili tek nategnuta slučajnost, kolica već davno iz upotrebe maknutih popravljača kišobrana ti donesu konstrukcije koje odbijaju upitnike. Opet po naopakoj potrebi, jer sada ne možeš ublažiti sve one uskličnike koji odzvanjaju i kada ih malo slabije intoniraš.

Porota se nikad vjerovatno ne bi usuglasila oko dokaza koji ožive samo kada ih protrljaš dok griješ ruke nakon pranja savjesti. Šteta ključeva koji su uvijek samo znali zaključavati. Ponosno ti zveckaju u džepu, sa privjeskom vješala, pod krinkom vješalice, da skloniš košulje, pune mirisa one iste čežnje koju si bez najave poslao da joj mrsi kosu u danima bez vjetra. Da spremi kožu za prve pahulje, da navikne nečije srce na mraz koji može da potraje dugo, dugo...u rano proljeće. 

Na klackalicama si uvijek mogao satima gledati kako joj se kovrče natječu sa osmjehom, i nije bila točna tvrdnja da je krala svjetlost drugoj polutci svijeta, kao da je nemoguće imati oči koje imaju više sjaja od sunca. Kada bi krenuo pričati o njoj, imao si osjećaj kao da polako tek počinješ živjeti, svaka nit je plela nove verzije uzoraka na džemperima koje je skupljala na dugim putovanjima u svojim mislima.

Vješto je replicirala ornamente sa svakojakih destinacija, i neprimjetno te vodila po svim skrivenim mjestima, koje ni ona sama nikad nije posjetila. A nevjerovatnom preciznošću ih je prezentirala. Kada bi ti nešto prišapnula mogao si točno osjetiti kako vjetar otvara vrata pokojeg dvorca, njen povišeni ton je oblikovao erupcije vulkana, i ovlaš bi te okrznula da te prođe lava. Opekline koje je ostavljala su bili samo bezazleni otisci toga da ti se posvetila.

Dok je hodala njena haljina je bez ijedne mane dočaravala valove koji udaraju u pramce brodova punih zlatnih kovčega, gusara koji se vraćaju u svoja skrovišta, a onda bi podsuknja šušnula i stvorio bi se odjednom u dalekim šumama sekvoja. Njene potpetice su kuckale baš u ritmu vrelih noći flamenca, a na njenim usnama si vidio odsjaj tisuću vatrometa u ludilu karnevala.

Pomakne kosu sa vrata i bez puno dvojbi gledao si u igru labudova, da bi se niz njena leđa spuštao kao niz snježne obronke blagih brda. Prorez na grudima koji je više skrivao nego otkrivao, je na začuđujuć način imao upravo suprotan efekt. Neizbježna ti je tad u glavi bila slika mekanih baldahina kraljevskih odaja. Zlatom optočenih vezova na jastucima gdje bi ju samo gledao kako spava. Jer u tim trenucima je možda ponajviše te za ruku vodila.

Skliznuo bi pod njenu spavaćicu ne da bi ju osjetio, već da bi ona osjetila tebe. Nagon da joj se podaš je bio na granici sa svim poznatim čulima. A ona bi se u snu samo okrenula, da bi ti s unutrašnje strane bedra tajnom mapom ispričala još jednu noć. Noć koja bi te odvela možda u tamnice najgoreg zatvora ili možda ti dala moć da samo jednom presudom odrješiš sve ono zbog čega nikad nikome drugome nije pripala.

Moji ulozi su uvijek bili pogrešni, i kratkoročno slatki. A začudo mi povrat poreza nikad nije stizao, premda su drugi predavali zahtjeve. Sve do trenutka pretvorbe mojih osjećaja. Budi ponosna, imaš u rukama srce koje dok je bilo u njedrima nije kucalo. A sad ga tako krvavog i praktički neoštećenog stavi u formalin. Da se očuva sa nitima tvoga postojanja. Znam, da nekome poput mene ne bi trebalo ispunjavati zadnje želje, pa čak ni one da popušim, bilo šta.

A nastradao sam kad sam najmanje trebao, u vještini koju sam magistrirao. Jesam li sam kriv što nisam volio? Što sam bježao? Što sam se ponekad  tako ludo zabavljao i majstorski žonglirao? Našla si gdje ćeš udariti, ispod pojasa, zar da se pretvaram da to nije slaba točka svakog muškarca? I ne boli mene što ti sva ta moja muškost nije bila dovoljna, što ti miris samo jednog parfema nije dovoljno upotpunjavao dan. Čak me ne boli što si se pretvarala kako bi mi dala egu prostora.

Osnovna lekcija koju sam izbrisao kada sam te osjetio: 1. daj lažni osjećaj sigurnosti. I eto ti sve ironije, sada jedino što mi preostane je sigurnost da sam ostao bez ikakvih temelja. Malo sam se pogubio kod tvojih slatkih osmjeha, kasno shvativši da si se meni smijala. Vjerovatno ne mojim isfuranim šalama. Njima se sad ja smijem, kada u svoj svojoj gluposti otkrijem u sebi da sam sposoban uopće percipirati da znam osjećati. Ne, ne, ne osjećati ono što sam jednom prije mislio da su osjećaji, nadmoć, i sada mi je jasno, potpuno perfidni osjećaj da sam jači. Pa srna me slomila.

Mene kapitalca. Lopatar predvodnik krda svih generacija frajera koji su došli na zemlju da bi pokojoj ženi posvetili trenutak u našim rukama. A onda se ponekad ni ne otuširavši u gostima, zgibati u kakve zamračene prostore po nove žrtve. Imam krunu od perja kukavice, simbol da si me skratila za jaja, čak i doslovno preneseno, otkad te nemam, njih ni ne trebam.

Čuvaš me, to ti je u krvi. Pa me zakloniš od valova, samo pjenom stvaraš balone od sapunice. Da ukrasiš moje pramenove. Tako sigurna moja ruža nema trnja, ovaj put čistom emocijom promjenjena genetika. Utkala sam u sebe tvoj šapat, a on tako baršunasto odzvanja. Jutrom mjenjam kazaljke na satovima, sada se ionako ravnam prema otkucajima srca.

...she'll let you in her house, if you came knocking late at night...

Na tvojim prsima otisci mojih jagodica

Sasvim dostatni, danas ne oštrim nokte

Prati jezikom onu crtu koja počinje iza uha,

Kad već dođeš pri dno leđa, odat će me jecaji

Pregib koljena kao biku crvena marama

Neka ti to bude zadnja stanica,

Prije no što potražiš glad koja počiva u tvojim preponama,

U otvorenim kapijama među mojim bedrima

Cijelo tijelo kao lakmus papir odaje prisutnost nemira,

Vene i arterije mješaju krv na nepredviđenim sjecištima impulsa

(Koji stižu ponekad samo iz pogleda,

Možda ponekog zalutalog traga toplog daha

ili bez imalo stida otetog drhtaja)

Kada se po nutrini razlije uzbrkano more potisnutih potreba

U jednom jedinom ritmičnom pokretu oslobodit će se

Nektar s mojih usana preko tvojih

Tada na ramenu glava,

dok upijam svaki trenutak tvojeg disanja...

U životu sam se nagledala filmova, ali mislim da nijedan nije našao put do mog srca tako brzo, i tamo ovoliko se dugo zadržao kao "Prohujalo s vihorom". Tako opipljiv film, tako intenzivne emocije, isprepletenost propasti Juga, potpuna promjena jedne civilizacije, i ljubavne priče koja je sve osim sretna. I baš zbog toga se ponekad tako lako u njoj pronaći. Kako starim tako se i moja pažnja na film preusmjerava na različite segmente, kao djevojčici su naravno glavni fokus bile prekrasne haljine i oni prikazi bezbrižnog života sa početka filma. Haljine u kojima svaka žena postaje princeza. Ogromno imanje, prijemi, balovi...I naravno da je mama svojoj princezi morala takvu haljinu napraviti, doduše obukla sam je samo za karneval, ali to nije umanjilo njen sjaj. U srednjoj školi je već ljubavni dio tog spektala počeo mi postajat malo bliži, premda mi je naravno tad bilo nepojmljiv njen odnos sa Butlerom. I teško mi je bilo u glavi prihvatiti onakav kraj. Danas, e danas, je to za mene potpuno drugačije. Sve te niti koje ocrtavaju odnose među svim likovima.

Scarlett, lako se pronađem u njenom liku. I u onim negativnim, i u onim pozitivnim segmentima. Razmaženost ponekad, naravno uvjetovana njenin odgojem, onaj njen dječiji pogled na ljubav, tvrdoglavost, ali i odlučnost, sposobnost ostati pribran kada je to najpotrebnije. Tužna činjenica da je cijeli život mislila da voli čovjeka koji sve i da ju volio snagom kojom je to potrebno, ne bi nikad bio u stanju učiniti je sretnom. Može li ju se krivit zbog toga? Nismo li mi svi ponekad voljeli krive osobe? Premda je ona više voljela sliku koju je u svojoj glavi o tom čovjeku stvorila, no što je njega voljela. Ulazak u njen života Rhetta Butlera, čovjeka potpuno drugačijeg od svih koje je poznavala, muškarca u pravom smislu te riječi, kojeg je ona u više navrata pretpostavljam doživljavala kao zaštitnika, kao staratelja, kao nekog tko će se bezuvjetno nalaziti kraj nje. I tu dolazi do izražaja sav onaj dječiji svijet pojmljenja ljubavi kojeg je nosila u sebi. Uz njega je postala žena, nažalost prekasno shvativši da je on cijelo vrijeme čekao da ona to postane, i da ga je sve to umorilo. Ne mogu ni njemu zamjeriti, mislim da nisam ni na jednom filmu vidjela toliku ljubav muškarca prema ženi. Da, nije mu pružila ono što je trebala, ali ona to nije ni mogla. Neki procesi očito ponekad traju duže.

Ima niz rečenica i dijaloga koje bi iz toga filma izdvojila, možda mi onako nekako najjače odzvanja kada joj Butler govori: "No, I don't think I will kiss you, although you need kissing, badly. That's what's wrong with you. You should be kissed and often, and by someone who knows how." Ili pak kad joj kaže kako je njihovu kćerkicu koja je poginula razmazio onako kako je nju oduvijek htio razmaziti.

Dvoje ljudi po mnogočemu sličnih, a po toliko tih nijansi različitih. Film koji me tjera na dobrih par sati suza, svaki put iznova.

Nisu se dali nazrijeti oni proporcionalni raskoraci,

a metamorfoze su čekale neke latentne pogreške...

...da postanu netrpeljive istine...

Nekim čudom su se nakrivili zvonici u dolinama,

pa su vjetrovi promjenili smjer...

...i plima je pojela oseku (al' samo na jedan dan)...

Preskočile su sjene stepenice,

jer su odlučile da više neće pokazivati vrijeme...

...(ne treba posebno napominjati da je pijesak u klesidrama napravio pustinje)...

Sva su stabla izgubila listove, a nekom tajnom,

su se lješnjaci pretvorili u bundeve...

...možda da izbjegnu susret sa ciklamama koje su i danas negdje procvjetale...