Kako je maza srela svog likvidatora

Ako uspijem postati toliko svjesna težine stihijski neplaniranih, nepravomoćno utemeljenih bijegova neću više čvrsto stajati u praznim ulicama kada me se zaželi svjetina. I tada moj dječiji glas može poprimiti grlenost kakva je potrebna da se jasno da do znanja pouka. Posljednji izvještaj će naći neke frekvencije zaboravljenih radio stanica i u svoj toj galami bespotrebnih poruka jasno ću razabrat taktove koračnica. Prigodno opjevanih sukoba, podstreh za skidanje sa tripova.

Nijedna droga te ne može omamiti kao mješavina zbunjenih drhtaja, a drhtala sam ponekad i zbog mnogo banalnijih i bazazlenijih stvari no što sam se nadala. Bilo bi smješno da sada zaniječem da sam ponekad čistokrvna kukavica, jer bi tada porekla da sam ikada imala konflikata sa sjenama. Svakojakih lampiona sa likovima zmajeva.

Čudne poruke kultura kojima ne pripadam po geografskim mjerilima. Duhovima zalutalih mamuta, a u biti vješto prekrivenih bojazni. Kada se bojim onda sam najjača. I bojim se ponekada bojati jer me to umara. Ako se toliko premorim od straha, kada strah nestane ostanem prazna. Kao takva neću nikada napraviti ogrlicu od paučine, kako bi sada ja možda zarobila misli koje su mene dugo krivo navodile. Bila sam mlada, i bila sam stara, kratkotrajna i svevremenska. Mogu se uvući u svaki prorez za srce, nema toga oklopa koji nema grešku. Logično, svaki oklop u sebi nosi grešnika.

Vreli pijesak pod leđima, dovoljno usijan da izvlači iz pora ostatke loše odmjerenih zamisli i prizemno usvojenih pobuda. Slika valova koji u naletu nevere lome koraljne pregrade. Bude li sreće sol će napokon izgristi sve temelje mojih svjetova građenih bez ikakvih dozvola. Protuprirodno je gasiti krijesnice kako bi mi mrak postao stanište.

Bolje se navikni na moje očnjake, njima se ne branim od drugih, već od sebe. Otrgnuti samo jednim ugrizom opekline nemarnog rukovanja tvojom kosom. Tek sad vidim da, dok od plime pokušavam spasiti samo pokoju uspomenu,  nije mi trebao raspored zvijezda pored tvojih bezbrižnih, neponovljivih pjegica. Kad bih si barem mogao preuzeti zasluge za te bore od osmjeha.

A znam, barem negdje duboko u sebi, da jedino dobro što sam ti napravio je kada sam te slagao da te ne volim. Kad sazrije bol moći ću živjeti sa krivnjom, sada još uvijek imam pokoju ulaznicu za predstave koje neću nikad razumjeti, i smijat ću se naglas u tužnim trenucima kako bi me možda izbacili kao nepoćudnog, kao neprimjerenog. Mogu im svima ispričati kraj. Njega najbolje znam. A ti i dalje pleši, radi savršene krugove s haljinama koje bi tako lako mogle svjedočiti o rukama koje su te dotakle.

Nisam vjerovao u priče o bubamarama. Krila leptira sam zanemarivao toliko dugo dok u prelijevanju svijetla nisam se našao oči u oči sa tvojim suzama. Znam da si sad sigurna, priroda ponekad stvori čuda, pa ih onda i čuva, kao etalon. Premda je i ona svjesna da nikad se neće naći način da se replicira mekoća tvoje kože. I mogao bih trgovati stoljećima sa svilarima, u nadi da će mi pod prstima jednom opet se naći slična tekstura, i mogao bih cijelim dalekim istokom pješačiti kako bih možda negdje naišao na mirodije tvojih uzdaha. Jednog dana kada odrastem, kada prerastem sve ono nedovršeno u sebi.

Taktilna sam, taktilna baš kao taj baršun kojeg nosiš pod kožom, kitica ružmarina na tvome zapešću, onaj miris mandarina s juga u kutiji sa starim razglednicama, blaga marmelada od šipka, podsjetnik na zimska jutra, maslo i kruh.

Ja sam tvoj poutpourri, mješavina komprimiranih esencija, jarkocrvena boja koja ti ostane kada ukradem svu krv trnju, ponekad čak i opori miris svih sakupljenih nektara, lepet krila pčela u mojim žilama…

Ja sam tvoj bouquet neke najfinije berbe, grozd dozorio na padinama rodnih vinograda, ja sam godina proizvodnje na tvojim flašama, onaj segment koji ti nakon puno vremena donese lovorove vjence prestiža, i zato me tako čuvaš, na svim svojim etiketama.

Od stranica moje žudnje radiš origami figurice, pa ih čuvaš u vitrinama, pored antiknih šalica, kristalnih lutkica, svega onog što bi se možda svelo pod «obiteljska tradicija».

Ja sam tvoja ikebana, aranžirana po mjeri tvojih obraza, grudi od latica da bi ti se uklopila linija vrata preko mojih uzdaha. Noću poprimam osobine damasta pa te obavijam dok u isto vrijeme postajem zadnji redak knjige koju odlažeš pred spavanje, pročitaj do kraja, neće nestati čarolije. Kućna sam prašina bez koje bi ti dnevna soba bila neobična, pa ju spremaš pod tepih kako ti ne bi pobjegla.

Na šalteru za reklamacije je pisalo da je zatvoren radi premalo posla. Pa je kačila pritužbe za brisače, možda prođe, ako nestanu nejasne poruke, nema druge nego da se slože praznine. I vrijedilo bi možda tako nešto i pokušati da je bilo naznaka bilo kakvih padalina. Proglasom je javljeno da će se sve upitne situacije rješavati kada se promjene kalendari. Bez navedene godine. Izazov dovođenja u situaciju na koju nećeš moći odaslati nikakvu riječ zamjerke, da izbjegneš opet psovanje zbog birokracije.

Da, a onda uzmi u obzir sva naopaka pravila koja će sigurno upaliti. Spasi te stara shema ljetnog programa, pa si narihtaš ponašanje koje je već jednom upalilo, sve dok ne nestane signala. Ma sigurno je problem u novom prijemniku. Ili je samo narav dala oduška, mjenjanja mogu biti kažnjiva, ili pogubna, pa se ti drži tradicije i svaki nemogući trenutak pretvori u deja vu. Prihvatila bih čak to, beskompromisno, da spoj gena negdje možda koji x ili y ne zamjeni u toj lijepoj hibernaciji, zbog neke sada GMO jabuke. I onda oni otisci prijašnjeg nahođenja postanu baš kao red vožnje drugog kolodvora. Potpuno beskorisni ako želiš uhvatiti liniju koja te ovaj put odvede do željene stanice. Šablona koja svaki put pogriješi, i jedina konstanta je isti ishod.

Loša postavka nekog znanstvenika, ili samo savršeni teorem, o uvrštavanju raznih varijabli, a sve zatvore isti krug. Samo ih permutiraj. Na bilo koju potenciju, osim one koje stvarno želiš, jer ta uzme previše multiplikatora, iz isključive potrebe da te zbuni. Iskušala bi ja sve to u idealnim uvjetima, ali nigdje toliko velikog sterilnog staklenog zvona (osim možda ponekad u daljini za koju će trebat čekat kojih bezbroj godina, da zemlja eksplodira, pa da nestane). Ako se nađeš svaki put u istoj situaciji vjerovatnost je veća da ćeš idući put znati kako postupiti. Pa možda i posluži. Kad tako poželiš, onaj rub će uvijek možda više sjati, baš zbog nagiba glave kojeg ćeš sam odabrati. Vir ili zatišje, čvrsti naslon ili ljuljačka, na prvoj crti ili sa puno odmaka, zavrtjet ću vjerovatno opet rulet, crna ili crvena. S tim da tu crnu već jako dobro poznajem, pa ju ponekad namjerno uzmem, da ne bi izašla iz kruga.

Pokušaj pretvaranja glazbe u tekst ponekad je neminovno tužan, iz čistog razloga što se treba poštovati forma. Kradom uzimam tonove da bi ih pretvorila u stihove, one sjetne zvuke koji mame jecaje. Stisnem se uz tebe da ne pobrkamo osjećaje, daleko su te note koje plamte u nevremenu noseći nespokoj.

Teško laiku pravit razliku između saksofona i trube, tek ponegdje ona povisilica te uzdigne, kad već sve ostalo potone. Nema više potrebe da skladaš balade o sutonu koji te svojom apatijom sklanja među breze. Sada obojemo znamo da takvo nešto krhko ne postoji, barem ne više, osim možda nježnih poljubaca...ipak jačih od svakog bubnja. Sklopljen je dogovor sa meteorolozima, zvjezdano nebo nam je naslijeđe. U onoj brvnari na prelazu iz zauvijek u uvijek ti pripadam, a ti slobodno skini svu prašinu sa kreveta koji je dugo čekao da osjeti tijela koja se vole.

Spavam svake noći kraj tebe, drugačije više ne znam, a ti tako lijepo čuvaš sve moje drhtaje. Imat ćemo ponekad i malo nemira, slatkog ili gorkog, nebitna je razlika, tu smo da bi djelili dizanja i padanja. I namjestim usne često kako bi fućkala, na sve ono što mi je za leđima, dok naslonjena na pregib tvoga vrata vidim kako sam ipak uspješno otrgnula listove sa kalendara da bi stalo vrijeme, za tvoja šaputanja.

Noćas na karti svemira zbog kozmičke greške nema naših obrisa, ukradi me. Iskoristimo anomalije sudbine da nestanemo iz vida poteškoćama. Tom našem pomalo dramskom nastupu može svjedočiti samo mjesec, a on svoje tajne ne odaje čak ni kada skriven u pomrčini odmara od svega onoga što ga prati u bezbrojnim okretanjima. Oseke i plime nam mogu vjerno i precizno otvarati mape nekih novih poteza...izvježbanog šahovskog skakača, ili možda stidljivog dečka pika.

Ne, ne, ne bih to nazvala bježanjem, ima niti koje nas drže tako čvrsto za prošlost, da ih ne bi mogli presjeći ni mačevi svih samuraja ovoga svijeta, i volim te lance koji su tu da te uvijek podsjete tko si i otkud dolaziš. Nasljeđe mojih predaka satkano u genima koji prkosno okreću glavu svim jekama da bi se oduprli inhibicijama. Pa si laskam ponekad da imam snagu Stvoritelja, kada otmem žezlo kralja vulkana da bi donijela vatru svim ljudima, i nek me zbog toga zakucaju na padine koje ljube oblake,  znam da uvijek imam snage da vidim dalje od nesreće.

Noćas negdje u dubinama oceana potopljeni gradovi stvaraju nove civilizacije, ukradi me. Veličina srca nam omogućava da zaronimo i stopimo se s azurnim prostranstvima. Želim vidjet kako nam se po leđima prelijevaju refleksije sunca. Budimo odvažni, dokažimo da zov sirena nije osuđen na propast, tako lijepi zvukovi mogu samo biti najava preporoda. Znam da nam je suđena audijencija kod Neptuna, potvrdimo mit koji mu je izrezbaren na ostima, o dolasku ljudi iz nekog drugog vremena. (Legenda koju znamo samo ti i ja). Priroda koja iznjedri bisere ne može biti prijetnja nikome tko ima snage da se odmetne i u njoj potraži zaklon.

Noćas negdje pod ledenim pokrivačem povjest skriva dokaze o nastanku svijeta, ukradi me. Jednom davno kupih na sajmu zaboravljenih tradicija isprave koje otvaraju dimenzije. Još nisam čula da je netko pobjegao iz prošlosti, a budućnosti se ne bih znala bojati. Na suhom se ne možemo nasukati, a ako se već negdje snjegovi otope da izazovu promjene, uvijek ćemo lako objasniti da je to samo trag topline naših dodira.

Ne, ne, ne bih to nazvala bježanjem, jer bijeg ne uključuje uvijek nužno mogućnost povratka, a mi, mi znamo da se možemo vratiti, ako ništa sebi, jer od toga nismo ni bježali.

Zabilježeni trenuci slatkog prepuštanja, dodiru koji liječi

poput izgubljenog izvora, dajem ti med, poput melema....

Imaš polje suncokreta željno tvojih koraka, i livadu na kraju svijeta

sa glazbom po tvom izboru decibela....

U pregrštu emocija, priroda iznjedri biser, baš za one naušnice,

što ih je rosa donijela, tijaru da me napravi kraljicom tvojih uzdaha...

Niz moje latice pusti da tvoja snaga poteče, skliskost će te dovesti do ruba, i tamo te držati dok svom snagom te ne oslobodi...

Pa se pitam otkud tako tamnim oblacima ponekad tako blaga snaga,

da se razmaknu kako bi samo birane kapljice pale na tvoje obraze...

Čuvat ću te i noćas, jer nemam šta drugo ( a znamo da lažem, čuvat ću te jer ne znam drugačije...)

Nikad mu nije bilo jasno kako joj je uspijevalo iz svakog kupea istog vlaka vidjeti različite stvari. I rijetko kad joj je dopuštao da dođe do zadnjeg prozora, tamo je uvijek nailazila na izbrisana sjećanja. A ono što je zaboravljeno valjda ima razloga takvim i biti. Dok su drugi u tunelima se prepuštali laganom nestajanju zraka i susprezanju straha, ona bi naslonjena na staklo gledala tisuće svijeća, sitne plamenove kako ispisuju predviđanja.

Jedrenjak sa mirodijama sa istoka, papar, vanilija, cimet, oraščići da ti začine melodije. Malo soli onda kada više od ičega trebaš samo okus njenog mirisa.

Jedva dočekavši pogled u maglu zavukla se u šuškavo jesenje lišče, pa od crvenih tonova napravila krune za ptice koje su žurile ka južnim krajevima, neka odnesu pozdrave godišnjeg doba koje tako toplo boja zemlju. Dok je za njenim leđima odsjaj ocrtavao kako se bonaca i divlji valovi izmjenjuju nad toplim morima koje nikad neće posjetiti. Ili možda ipak, kada jednog dana triput lupi petama. Pokoji osvrt u sve što ne želiš, a tako ti lijepo stoji zalijepljeno za prste. I rukuješ se sa svim polaznicima, da otreseš nešto što nikad nikome drugome neće tako stajati kao tebi saliveno. Nema konfekcije kada su u pitanju sudbine, unikatni krojevi, sami sebe odjenemo za svakodnevne kulise.

Dvorci na oblacima, izvana vitezovi, iznutra sanjari. Pokoji cvijet suncokreta kao mač za pasom, i kaciga od ružinih latica, tako da kada otreseš sa sebe prašinu, meki leptiri naprave postelju prepuštanja. Privij ju k sebi sada kada ti još uvijek pripada, privij ju sebi sada kada još ima vremena da ti drhti pod prstima.

Voće iz vrtova ljubljenih još uvijek posljednjim zrakama, slatki narovi puni vlastitih svjetova, pokoje zrno grožđa da ti sklizne po prsima, tvrda jabuka koju zagrizeš, a ona se rastvori na tvojim usnama, sočni plodovi radi lakšeg prepuštanja, dok ti se sokovi cijede niz bradu. Upij te sokove da ti se krv razbistri. A onda u njoj možda otkriješ tragove nje, koja je kroz svaki prozor vidjela drugačije obzore, s jednom jedinom konstantom, vidjela ih je kroz tvoje zjenice.

Kišna je noć, viteže lakih koraka, jedna od onih koje bi čovjek možda najrađe proveo daleko u tuđini da sa kišnim kapima spere sve opekline. U palači su pogasili sva svjetla jer kako pristoji vrijeme je počinka. Uz ovo malo svijeće što imam pišem Vam, barem nekoliko misli da Vam pošaljem prije spavanja.

Danas bi Vas bezobrazno napasno ljubila, možda čak pritom ne pazeći da li smo skriveni od pogleda. Čvrsto stisnuta uz Vaše grudi da osjetim kako Vam srce plamti, olujo svih mojih besanih gubljenja. Onomad mi obećaste ples pod zvijezdama, a ja polako skupljam karte neba da Vas jednom prilikom dočekam na sjecištu svih želja. Ko plaha srna drhtim dok čitam riječi koje šaljete meni po izmaglicama.

Točno tempirani stihovi dok se zrake počnu prelijevati po cvjetnim dolinama. Začudo otkad vas poznajem kao da gromovi samo prenose Vaš glas mojim trncima. Znate me, vjerni moj čuvaru pečata, rado bi preskakala stepenice što vode do vrha svijeta, kako bi Vas od tamo čuvala. I bez imalo srama bi ukrala onu kočiju koja svako jutro nosi sunce, kako bi samo Vas grijala.

Sjene u posljednje vrijeme kao da se ne vuku više lijeno u pokušaju preživljavanja. Nedvojbeno je da još uvijek ponekad samoća pokuša igrati na poslijednju kartu sa likom dvorske lude. Pa ju vješto iskoristim kako bi prevarila sve nekad davno promašene uloge. U rubovima haljina Vaš miris, neiscrpni nositelju života. Mirodije koje me presretnu svaki put kada dođu pitanja na koja ne trebam odgovore.

Ovim voskom zapečatit ću i noćašnje drhtaje, s Vašim likom na jastuku, i Vašom kožom u sjećanju, jedini moj plamenu.

Nemam ja vremena za hodanje po koprivama, makar se sjetim kako smo ponekad ispijali pelin da bi nam poslije dan imao slađi okus. I tko kaže da nemam otrova poput pauka? Ali ga čuvam za one dane kada više pod mojim koracima neće šuštati lišće, ako se to ikad dogodi, makar barem imam izgovor zašto ga ne odbaciti. Trudili smo se i previše objasniti si ono što smo potisnuli, i vrištali u liftovima koji su uvijek stajali na istim katovima.

Mislim da još negdje traži odmorište onaj avion od papira koji smo pustili kada smo se zarekli da ćemo si oprostiti, možda prati slutnje koje još uvijek daju pečat svim dodirima koje smo potrošili. Smiješno, ali ponekad se sjetim kako smo si laskali da smo neprekaljeni i neprikosnoveni, dok smo u ono vrijeme  mislili da nam je to garancija vječnosti. Pa smo prešli preko svih zavjeta i ostavili iza sebe samo hladnoću neshvaćanja.

Još uvijek nam se drugi čine budalama, kada vole i vjeruju da ljubav nema izlaza. Da li te iluzije trebaju nekome tko nema više sluha za ostajanje? Da li u tim nijansama finog damasta još rosnim od onih pogleda, ima sačuvano zrnce potrebe? Hodamo li još uvijek opijeni uzajamnim praznim riječima? I zašto nam šutnja smeta kada pjevamo bez ritma jedno drugom za leđima?

Imam još par dukata negdje po džepovima, sasvim dovoljno za kartu za bilo kuda. Provodit noći u starim vagonima, upijat mirise stranaca u prolazima, kada se budem trudila ovlaš ih dotaknuti da osjetim da sam još živa. I neću plakati nad tvojim ljiljanima, zakopala sam te puno kasnije nego sam trebala, i puno ranije nego sam mislila. Ako mi se sudbina okrene možda zažvidim sa ciganima, pod vedrim nebom na nekim krijesovima, u protivnom mogu uvijek zavijat sa vukovima, puštajući da me preuzme divljina koja mi je tako potrebna, da bi se pripitomila.

Jutros me tvoja rosa probudila. Lančići bisera, terapija protiv otrova. Da sam kojim slučajem stablo, vjerujem da bi na svakoj grani druga ptica nizala zvukove u savršene melodije, orkestra bez palice. Dirigentu sada negdje glava počiva, a ja čvrsto vjerujem da tu i tamo podjelimo istu česticu kisika. Moguće je da možda ponekad dišemo u istom ritmu, pa ti poželim ruke na bokovima. Te moj izdah savšeno pripadne tvom udahu.

Pred mojim očima samo puna mekoća tvojih usana. Da mi je te tvoje usne pretvorit u kist savršena ružičasta nijansa bi bila dostatna za jedinstveni zalazak sunca, pomješan sa rumenilom na mojim obrazima. Po prvom susretu pogled je bježao, traženje potvrde da svijet još uvijek postoji izvan topline tvoga dlana. Nisam bila neoprezna kada sam se zarobila. Ima onih trenutaka kada zasigurno se prepustimo, a da se ne pitamo.

A ja po navici pitanja teško zaobilazim, pa si poklonim upitnike: Koliko se puta mogu iznova zaljubiti u isti dodir? Za neke riječi mi je potreban šapat, da, mislim da je neophodno šaptanje ponekad, i to što je veći šapat više dobiju na težini.

Ako me pitaš Rim je toga dana mogao ponovno izgorjeti. Crtu Nerona si imao bez obzira što je izostala duša, makar lošeg pjesnika. Dugo sam spremala vijenac od lovora, i sva sreća da sam ga ipak bacila niz Tiber kao počast ljubavi koja nije nikad postojala. Od onih 7 vrhova koji su čuvali kotlinu punu tvoga mirisa ostala je samo u daljini porušena arena. Simbolički prikaz svih borbi sa obrisima nepostojećeg. Ja u nepostojećem sam kratko bivala.

Ostavila sam ti sve dragulje, krvlju označene ratovima koje si mi posvećivao. Molila sam te za pokoju lađu sa mirodijama satkanim svilenim haljinama. Da ti budem jedina, da me nikad ne pustiš da jutrom te dijelim sa novim planovima, velikim pohodima i nepotrebnim okrutnostima, tada čak ne misleći na sudbine nekih dalekih naroda. Sebično sam čekala da nestane okrutnost prema mojim suzama.

Tebi nisam bila dovoljna, tek trofej pokupljen kao znak dominacije nad porušenim selima. I čekala sam danima, ispratila cvat stabala naranača i dočekala plodove. Sve ih doživjeh jalove, kao i tvoje obećanje da ćeš u znak pomirbe sa mnom brojat ždralove, negdje daleko od svega poznatog, negdje daleko od svega onog što bi me ikada moglo podsjetiti na to tko si ti zapravo. Možda sam te mogla prestati voljeti onog dana kada si u naletu samo tebi svojestvenog bijesa skinuo sa mene sve oznake i prodao me među robove.

Pamtim toga dana samo grmljavinu, nada da su ti Bogovi okrenuli leđa. I zahvaljivah Jupiteru što je u dimu nestala palača. Da je kojim čudom grom proparao nebo negdje bliže meni možda bi me rješio okova. One čelične tada nisam osjećala, već one okove koje su me uporno tjerali da te tražim pogledom u svjetini. Mislila sam da će prisustvovati mojoj predaji rukama koje nisu sa mnom znale rukovati. Nije te bilo, čak ni tada.

A ja još uvijek nekako vjerujem da šare na cvjetovima tulipana nisu tamo bile bezveze, i još uvijek vjerujem da u onim jesenjskim listovima snovi bojaju nebo u plavo, i još uvijek vjerujem da u zimskim noćima negdje dah onog kome pripadam magli prozorska okna, kako bi po njima lakše našla toplo mjesto u snažnim, i tako nježnim, tvojim, a samo mojim rukama.

S perona je tog jutra otišla Utjeha, predugo je ležala sama pored Razuma, pa se odvažila otići tamo gdje nema Predrasuda...mahala je na peronu Sjeti, Čežnji i Potrebi, a najteže se opraštala sa Zaboravom, pa ga je ponijela sa sobom, skrivenog u zepešću, pored one grančice ružmarina, da ga možda jednom upotrijebi.

Nespokoj se ušuljao u vagon iza nje, da sa sobom donese i Strast, jer njih dvoje se nisu nikad odvajali jedan od druge, mada su se potajno mrzili i uvijek si postavljali nove izazove, da bi se testirali i opet na kraju jednom drugom padali u zagrljaj.

Strah je pokušavao na sve načine doprijeti do Ljubavi, ali ona ga je davno prezrela i na njega se navikla, pa mu je davala svu snagu da može živjeti sa Slobodom, daleko od nje i tako blizu Smiraja.

Tjeskoba je peron ranije napustila, dugo je već pratila sve te likove da bi im još i ona sad trebala, ponijela je sa sobom i Paniku, da se negdje napiju i zaborave te stare okove, i da odu drugdje poslije rušiti integritete...Čisto zato da bi iskušale Ponos...i da bi dozvale možda Mržnju, koja je samo čekala da razori sve svjetove koji su gurali naprijed ponekad smislene, a ponekad besmislene namjere...

Samoća je kucala na vrata svih njih, upozoravajući da Očaj i Beznađe nisu samo fikcije, ali isto tako iskušavajući Sreću da pokaže da i ona ponekad dođe na vrijeme, jer su je već svi čekali a vlak je polako pokretao motore, da bi sjekao sve tračnice...

Pojavi se odjednom i Nada, ta Nada, o kojoj su svi svašta pričali, i kleli...imala je obraza pojaviti se sa vijencem tulipana i sa maramom uspomena, izgovarajući neke mantre, i ostavljajući u zraku osjećaj Nerazuma, ali isto tako otvarajući prozore svih kupea jednim potezom...čisto da se nađe...

Inventura svih jamstvenih listova koji su trebali poslužiti kao garancija spokoja. Isteklo pokriće davno prije postavljanja uloga. A ipak skupljena snaga negdje iz popisa pojmova. Pretoči riječ u poduhvat, i smij se sam sebi za svaki preobrat.

Imam par neobjašnjivih godina za leđima pa ih stavim u kategoriju "jednom za razmatranje". Na dane uzmem iz njih ono najteže, čisto radi igranja sudbine, a pred noć izvučem esencije onih drhtaja od kojih iza kapaka stvaram oltare svih ispunjenih tajnih nadanja.

Prilika me napravi lopovom kada u slatkoj mahnitosti otmem iz ruku postojanja svaki komadić koji mi treba da se složi kolaž savršene kompozicije. Sa notama na pravim mjestima da orkestar odsvira uvertiru od koje na trenutak stane Zemljina rotacija. Sasvim dovoljno da se osjetim tako prokleto živa, i tako svemoćno svjesna.

Umoru dajem par slobodnih stoljeća, barem tako si obećam svaki put kada sam primorana oslonit leđa o pod. A onda fućkam na položaj zvijezda, i čitam sa tuđih usana potpuno drugačije teze. Šiframa ne dam da mi poljujaju korake. Razuma imam dovoljno da spoznam i ono što mi ne treba, te hinim da sam blesava kad sretnem inkasatora, sve dok ne dođe ovrha. Tada je već ionako vrijeme spremanja, pa mi uštedi život plaćanje odvoza suvišnog, tjeranje krivo zasijanog, izvlačenje pretjerano usvojenog.

U bunovnim jutrima skidam mrenu sa pogleda, i tada kao poslije bure na mojim obalama, vidim dalje no što mi u tom trenutku pripada, iz jednostavnog razloga, da iz motivacije uzmem podstreh za sve magle kada ću se morati kretati ravnajući se po zvuku sirene upozorenja.

Iskušat ću sebe, u svakoj situaciji koja će me učiniti još više čovjekom.

Koliko smo mi života uopće prošli zajedno? Ponekad imam osjećaj da se vjerno nadopunjujemo stoljećima...sjećam se onog dana kada je vojska Aleksandra Makedonskog prešla sve granice poznatog svijeta i došla do onog malog sela...nisam te mogla ne primjetiti, i nije trebalo puno riječi da me naši pogledi odvedu u tvoj život, daleko od svega onog čemu sam pripadala, da bi se klanjala nekim drugim Bogovima...ne žalim, ipak sam ti na kraju umrla na rukama...voljena ko i prvog dana...

Pamtim i one dane, kada nas je odvajala predrasuda, još kad si bio običan rob na plantažama mojeg oca, tamo na dalekom jugu...u vrijeme kada je naš jug još postojao, i kada smo tako ponosno gradili civilaziciju na tuđim leđima, pa i na tvojim...još pamtim onu noć kad sam kradom došla u tvoju kolibu da bi ti melemom previjala rane biča koji te tog popodneva nemilosrdno kažnjavao...samo zato što si mi ostavio cvijet na prozoru...meni, meni koja sam drugom bila obećana, meni koja sam tebi bila nedostižna, meni koja sam te ludo voljela...i sjećam se kako su me pekle suze koje su onako slane padale i na svježe rane...

Ne znam dal se sjećaš možda one noći kad se Napoleona carem proglašavalo? Kako smo ušetali na prijem, moja ruka u tvojoj, onako damski, s drugom pridržavam haljinu, ti skidaš šešir i cijela dvorana na tren utihne...ne znam zašto smo izazivali sve te poglede? Možda jer smo se voljeli...ali kako pristoji nismo sve to u javnosti pokazivali, već ogrnuti noću u našim odajama jedno drugom se bez imalo sustezanja prepuštali...

Ostali su mi u sjećanju i tužni životi...onaj dan kad je inkvizicija zakucala na naša vrata, i kad su me odveli zbog madeža s unutrašnje strane bedra...ne znam zašto si im to odao? Nitko drugi nije znao, osim tebe, kojeg sam svaki dan među ta bedra primala...još ponekad osjetim tragove vatre na koži, i pamtim tvoj pogled, ne znam jesam li u njemu vidjela tugu, sreću, zaprepaštenost...u tom sam ti trenutku opraštala...

I znam vrlo dobro da mi ni ta Nova Engleska nije sreće donijela, i Bog zna koliko dugo sam nosila ono grimizno A nakon silaska s Mayflowera...vjerujem da nas je tamo i Dante pokupio pa za nas izmislio posebno poglavlje...

Ali se nisu obrisali tragovi ni onih dana kada sva mržnja koja je oko nas vladala nas nije sprečavala da si u nemogućnosti ičeg drugog dobacujemo poruke preko onog prokletog zida u Berlinu...još i danas ih čuvam, isto ko što pamtim dan kad je sve to završilo i kad sam ti se našla u rukama...kad sam se našla tamo di sam i pripadala...

Žalim sad što ti nisam vjerovala da se zemlja okreće...to sam ti valjda vraćala za stare ožiljke...pa se grohotom smijala svim tvojim tadašnjem mom svijetu nepojmljivim idejama...ma kakve okrugle zemlje i kakvo okretanje...

...mislim da ćemo se sretati još...ionak smo tek na početku 100 života koje moramo proći da bi negdje razbili iluzije i sa čvrstim dokazima jedno drugom mahali pred očima...