Kako je maza srela svog likvidatora

Kišna je noć, viteže lakih koraka, jedna od onih koje bi čovjek možda najrađe proveo daleko u tuđini da sa kišnim kapima spere sve opekline. U palači su pogasili sva svjetla jer kako pristoji vrijeme je počinka. Uz ovo malo svijeće što imam pišem Vam, barem nekoliko misli da Vam pošaljem prije spavanja.

Danas bi Vas bezobrazno napasno ljubila, možda čak pritom ne pazeći da li smo skriveni od pogleda. Čvrsto stisnuta uz Vaše grudi da osjetim kako Vam srce plamti, olujo svih mojih besanih gubljenja. Onomad mi obećaste ples pod zvijezdama, a ja polako skupljam karte neba da Vas jednom prilikom dočekam na sjecištu svih želja. Ko plaha srna drhtim dok čitam riječi koje šaljete meni po izmaglicama.

Točno tempirani stihovi dok se zrake počnu prelijevati po cvjetnim dolinama. Začudo otkad vas poznajem kao da gromovi samo prenose Vaš glas mojim trncima. Znate me, vjerni moj čuvaru pečata, rado bi preskakala stepenice što vode do vrha svijeta, kako bi Vas od tamo čuvala. I bez imalo srama bi ukrala onu kočiju koja svako jutro nosi sunce, kako bi samo Vas grijala.

Sjene u posljednje vrijeme kao da se ne vuku više lijeno u pokušaju preživljavanja. Nedvojbeno je da još uvijek ponekad samoća pokuša igrati na poslijednju kartu sa likom dvorske lude. Pa ju vješto iskoristim kako bi prevarila sve nekad davno promašene uloge. U rubovima haljina Vaš miris, neiscrpni nositelju života. Mirodije koje me presretnu svaki put kada dođu pitanja na koja ne trebam odgovore.

Ovim voskom zapečatit ću i noćašnje drhtaje, s Vašim likom na jastuku, i Vašom kožom u sjećanju, jedini moj plamenu.