ispravak netočnog navoda
Mogla bi bez razloga,
slagat rečenice iz jednog sloga...
Obijat pločnike ulica,
prazne s ljudima bez lica...
I ne znam samo, dal da tebi ili sebi,
nacrtam kapu dvorske lude,
oboje smo pomalo rušili zablude...
...ili, u biti...tako je bilo, a dalje kako bude...
I da mi je biti pjesnih
(k ipak ide u h ponekad, čisto da se održi sklad)
tvoje dodire nosio bi svaki stih...
Dani kada se od jeke vlastitih koraka ponadaš da te netko vjerno prati. Malo za promjenu. Ajde da danas ne crtam uputstva, a ti se pretvaraj kako mi lakoćom čitaš misli. Da ti olakšam dajem čak i natuknice, pokoju limetu da spriječi sladunjavost. Pa ti onda jednim potezom jezika maknem te brkove od pjenušave čokolade. Prodala sam sve staklene perlice, i ono ogledalo koje pokazuje samo kapu dvorske lude. Danas neću kihati, da ne bi morala zatvoriti oči.
Mislim da se nije radilo samo o predosjećaju kada me mjesec dotakao srebrenom trakom. U ovom trenutku ću si čak sama pripisati i blesavost, i glupost, i naivnost i izgubljenost i nedorečenost i nedovršenost. Sve u paketu sa zdravim razumom kojeg držim u džepu. Kao bonus ako pregrizeš sve što ti u miraz donosim loše. Teška sam ja i sama sebi u trenucima kada držim te kofere, i ne dam ih, ma ne zanima me obavezna kontrola za prelaz granice. Bez obzira što unutra ima tvorevina koje bi mogle barem jedan svijet uništiti. Moj. A za taj svijet bi me jedino i trebalo biti briga.
))