Kako je maza srela svog likvidatora

Puštane su poruke u zrak poput dimnih signala. Šifre poznate samo onim zaliscima srca koji zavibriraju na pravim intonacijama. Pomalo poput nevine igre djece punih ruku krušaka, zamazanih obraza, za staklo zalijepljenih nosića. Plela se mreža neplaniranih, a nekako samim svojim slijedom očekivanih povratnih impulsa. Sretanje duša, bojanje kistovima opet otvorenih nadanja, koverte pune mirisnih cvjetova.

Misliš da mjesec šuti, a on one dimne signale iskoristi, nekom čarolijom ostavi na nebu znak. Ovaj put oblaci igraju na pravoj strani. Mekim plaštem crtaju priče, predskazanje noći punog mjeseca. Poneka briga oko nestanka zvjezdica, a one mirno spavaju ispod tvojih vjeđa. Dok Luna luduje slatkim poticajima, ta ista Luna koja šuti kao zalivena, dok dobro ne otvoriš oči.

Na peronu po prvi put se ne osjeti težina kofera. Puna livada lepeta krila leptira, negdje u grlu škaklju, ja nijema. Prebacit misli na banalnost neku kako ne bi drhtala koljena. Začudo nema kašnjenja. Nema ni dugog čekanja. Ono dani kada se svemir uroti da ti pomogne. Srce već odavno na dlanu. Obično se nose pokloni, a zar nema lijepšeg poklona kad ipak nakon strepnje ugledaš onaj neupitni znak potvrđivanja na usnama.

Pa te vodih u šetnju obalama. Bacah s tobom kamenčiće u mislima. Pravila krugove savršenih proporcija. Poput one kompatibilnosti zagrljaja. Ne odnosi plima tragove, ona ih ponekad samo čuva, u dubinama. Kako bi noću dala materijal za pjev sirenama. Sretnim stihovima koji ovaj put nisu prevara umornim mornarima, već svjetionik na dalekim putovanjima. Davanje podstreha kada valovi ponekad jače lupaju o obale. Ne treba ti tad jastučić sa čarobnim travama, ni esencije kupljene u čarobnjačkim šeširima.

Nakon jednog dodira znamen se utisne. Koža dobro raspoznaje jagodice. Prste koji klize po tijelima, pretvarajući ih u harfe. Brižna majka koje uči svoje mače da napravi prve korake, slika nježnosti koju ti probudi blizina. Mazni glas koji ti se plete oko nogu, smirenost koja ti prede pored uzglavlja. Dlan kojem se prepuštaš jer nudi naramak sigurnosti. Prilika te napravi lopovom i ukradeš vješto sve sekvence, da kad zatvoriš oči griješ misli za daljnje planove.

Otkucaji srca nisu iluzije. S njima otvaraš sve tamnice i puštaš na slobodu potisnute drhtaje. Osvjetlit staze lakoćom osmjeha, njedra puna vjetra kao pokretač modus vivendija. Nekim boemskim spleenom šaram sad po kulisama. Toplim narančastim tonovima na karti življenja mogu uvijek razaznati jastuk s kojeg idemo jedan drugome u snovima. Onih dana kada sam ti tako daleko, a tako blizu u mislima. Poput lizalice, tisuću slojeva koji ti se tope pod nepcima. I ti ju čuvaš, kako bi ti što duže trajala.