Dobro, možda bih ja i bila vrlo ''nepažljiv izbor''. Moja priroda dvostruke vode je naprosto takva, nesigurna. Ona je okean i suša. I oseka i plima plima plima. ''Pažljivim izborom'' se možda i može smanjiti verovatnoća za povredu, ali ne i ukloniti. Uvek ti ostaje prostora za brigu. Uostalom, toliko je različitih načina kojim te neko može povrediti. Čini mi se beskrajno mnogo. Ili... kojim možemo sebe sami povrediti, da budem preciznija. Dakle... verovatnoća je jedan vrlo nezgodan igrač. Jedan od onih ''kad-se-najmanje-nadaš''. Suština je u tome da proceniš koliko gubiš, a koliko dobijaš kojom vrstom izbora.
Kako sve to izgleda, zavisi od tvoje rešetke, kroz koju primaš i daješ. Tvoje rešetke kroz koju vidiš svet, da li je ona sva pod pravim uglom, od kovanoga gvožđa, pomalo zarđala, ali očito izdržljiva. Ili možda, samo možda, bi pomislio da, ne sad, ali jednom, upotrebiš turpiju koju sam ti doturila, kao slučajno, iz dosade. Ako ti se učini u jednom trenutku da je previše četvrtast taj svet, previše ćoškast, i poželiš oble, fine linije, ili druge boje. Sastružeš par slojeva. Najednom, moći ćeš da vidiš i oblike drugih rešetki, drugih svetova. Postaćeš svestan drugačijih Istina. Verovatno ih nećeš odmah prihvatiti kao moguće, ali polagano. Lakše ćeš i lepše živeti u Velikome svetu sa mnogo različitih Istina, umesto što svoju proglašavaš Jedinom Vrhunskom. Obećavam Ti. Sumnjam da je Veliki svet spreman da legne u tvoj kalup Istine. Možeš i da pokušaš. Samo nemoj predugo da istrajavaš u tome, posebno ne meni u inat.
Tu ćeš, onda, negde ugledati i moju rešetku, i prepoznaćeš je, sigurna sam. Ugledaćeš i onaj jasan deo u kom ja ne pripadam, jer nisam stvar, ne može me niko posvojiti, kupiti. Videćeš, lepo piše: ja, mazzapsycho, slobodno sam i posebno biće, odvojeno od drugih, ali povezana, sa svojim takođe slobodnim saputnicima koji naiđu usput, možda se po volji i zadrže. Mi delimo stvarnost. Svako je u Toj stvarnosti slobodan da se predomisli, ode, ne deli više. Da li to može da boli? Naravno da može. Da li postoji varijanta u kojoj nikad ne zaboli? Ne. Osim ako utrneš ili se lišiš mogućnosti da se vežeš. Čime se zapravo vrsta bola samo menja, a intenzitet je isti ili jači. I onda... koji je od onih izbora bolji? Nije toliko bitno.
Svaka je rešetka napravljena kao potpuno logična, i zaista verujem da kroz tvoju stvari izgledaju onako kako kažeš da ih vidiš. No, to nije moja realnost. Ne postoji univerzalna formula ljubavi, samo moja, tvoja, njegova... a rešetke su, o tako različite. Kad se nađu dve kompatibilne, one mogu da traju u nedogled i žive u potpunoj patologiji. U uverenju da to jeste ljubav. Verovatno i jeste. Pitanje je koliko zdrava. Ima ponešto i privlačno u toj patologiji... ljubomorisanje, pa se tu rasplamsa strast, pa ucenjivanja, pa uslovi, dokazivanja... silna neka reket osećanja... čudesa, koja za sobom uglavnom ostavljaju mizeriju i pustoš. Kako bilo...
Voda nikom ne pripada. Mogu je piti, kupati se u njoj, za njom čeznuti, ili se u njoj utopiti. Granice moje slobode određujem samo ja. Ono što je dobro s ''nepažljivim izborima'' poput mene, upravo jeste taj ukus slobode, na mojim gležnjevima... Želiš da probaš?
Al` si ti rano ustala