(sirova verzija monodrame „SUGARFREE“ text Vladimir Nedić)

(čovjek sjedi i čita knjigu. Na sceni su pored njega još samo „nešto“ prekriveno crnim plaštom i jedan ram u koji čovjek može da sjedne)(čovjek šepa)

(čita): Pa, da, ... jedan je korak od genijalnosti do ludila, a društvo je to koje za nas učini ili ne učini taj korak.(odlaže knjigu). Nema više jasnih pokazatelja koje će društvo da koristi da bi nekog svrstalo u ugledno udruženje ili možda u sobu broj 9, drugi sprat...bolnice...Opština Sokolac...Ne. Jedina stvar koja danas opredjeljuje da li će čovjek biti prihvaćen kao suvi genije ili potpuni idiot jeste njegov uspjeh., odnosno da li je on svoje ideje uspio da unovči- u fizici poznato kao pretvaranje energije u materiju. Ja sam eto iz fizike uvijek imao trojku, sredina i radnička klasa naravno, i to na varijantu. pet iz usmenog i kec iz zadataka. A keca mi upisivali ko da ubacuju u rikverc...Al meni trojka bila sasvim dovoljna. Bar sam tako mislio. Sad me žena demantuje. Traži od mene da pretvorim više energije u materiju (prstima asocira na novac) nego što to realno umijem. I tačno se ponavlja - teoretski znam kako se to postiže, al ne znam formulu...ali,ali...(prilazi predmetu, kao da hoće da ga dodirne pa odustaje...šapuće): čudo, čudo...ne znam kako, ali ovo se jednog dana pojavilo u mojoj sobi. Zašto, ne znam, ali sigurno nije bez razloga. Ništa se ne događa bez nekog razloga...Jedino sam se ja, eto, bez ikakvog normalnog razloga oženio. Stvarno ne znam šta mi se tad dogodilo. Imao sam sve: slobodu, dovoljno para, dobro društvo, kola, država se raspadala, čak sam posle 19. puta dobio 6 iz sociologije...znači krenulo me praaavo i onda odjednom, cap: Živana Potoković, oca Milosava i majke Dude, il me ženi il me ubij!...Ovako je to bilo...Tog jutra kada sam upoznao Živanu, krenuo sam do svog najboljeg drugara Rajka da ga pozovem da idemo u laganu šetnju kejom po divnom, nježnom proljećnom suncu. Rajko je živeo na 3. spratu pa sam malo povisio ton da bih ga dozvao na balkon. (prodere se):Raaajko, o Rajkane...on izađe i vikne : Šta je! Šta se bolan dereš kao pastir!? Ti ko neki intelektualac pa se dereš tu ispod balkona. E, jadna nam majka ako su nam ovakvi intelektualci, kakvi li su nam tek seljaci!...Reci šta hoćeš!....ha,ha...voli Rajko da se malo našali.Ja reko: E,a...hoćeš li u šetnju kejom po divnom, nježnom, proletnjem suncu? A on s balkona viče: E,a...ne mogu.  Ja opet: E,a...zašto? A on: E,a...bolestan sam. A ja uporan: E,a...šta ti je? Što si bolestan? A on pojašnjava onako bolestan: E,a...evo krešem rođaku. Ja reko: Pa ti si bolestan! On viče: Pa kažem ti....E,a kakve to veze ima sa Živanom Potoković od oca Milosava i majke Dude, il me ženi il me ubij? Elem, u isto vrijeme dok sam ja ćaskao sa bolesnim Rajkom, na krovu te iste zgrade stajao je čika Miki. Ovako zgrada, ovako ja, ovako Miki, ovako ja gore gledam, ovako Miki gore se klati. Vidim ja nešto mi čovek...felšav...a ono se on ustvari gore tetura po ivici zgrade s tendencijom slobodnog pada sa 9,81 m/s² ...ma hoće čovjek da skoči. Ajd ko velim, ništa novo, već je on skakao, al baksuz, sve na komšije i prolaznike padne. Ima i grafit na zgradi „čuvajte se prolaznici, Miki vreba“. Samo je problem što je on ranije skakao sa svog 4. sprata što je poprilično normalno i bezazleno, a sad se popeo na vrh zgrade, a ja znam da on inače ima lošiju ravnotežu...vikendom(gest cuganja). Situacija napeta ko treger. Gledam šta da radim. Kako da spasim čovjeka, individuu, aktivnog člana šire društvene zajednice...ili bar nekog od prolaznika. Vidim nemam rješenje, nemam pravu riječ za odgovaranje. I onda mi sine...otrčim kući, priđem(pokazuje na stvar prekrivenu plaštom) i taman da je dotaknem... javi mi se...rješenje...fleš...što bi prost neobrazovan narod rekao iluminacia intervala pri transu maksimum est. Sjetim se da je čika Miki posljednje čitao Alhemičara i da ga je oduševila misao „Prati znakove“. Kontam ja ako ga šta razdrma i dozove sebi to može biti samo to:Prati znakove! Nisam časio ni časa-na brzinu odigram sportski tiket, neki sistem 3 od pet sve iz iksa, jake kvote...i vratim se do zgrade na čijem se vrhu i dalje klatio čika Miki. Viknem ja iz sveg glasa: Miki,nemoj da se baciš. Dođi bolan čovječe sebi dok još imaš kome....i prestani da se ljuljaš gore, muka mi kad te gledam...nemoj bolan Miki, pašćeš, nagrdićeš se puno...Al nije upalilo. A onda kažem: Miki, prati znakove. Vidim ukoči se čovjek. Prati znakove Miki...forsiram...i da,da...ha,ha...pa,da...Pa, dobro, kako sam ja mogao da znam da će jedini znak koji će ugledati odozgo biti onaj bilborder sa reklamom za viski Džoni Voker, Keep walking(napravi položaj kao animacija sa flaše).Jebi ga, pobiše nas uvozni proizvodi...Žao mi Mikija. Dok je padao vidjelo se da mu više nije stalo do života. Nijednom nije mahnuo da malo uspori. Ali i da je usporio ne bi preživio jer se nabio na neku metalnu štanglu koja je virila iz zemlje. Izgledao ko ratluk sa čačkalicom, Bože me oprosti...i baš u tom momentu je naišla i strašan prizor ugledala svojim krvavo plavim okicama Živana Potoković, oca Milosava i majke Dude. Od straha mi se bacila u naručje i kad je malo došla sebi tiho je prošaputala: Al me prepade ovaj paraglajder, crko dabogda...Ja sam inače Živana. Živana potoković od oca Milosava i majke Dude. Ja reko: bogami si povukla na mama Dudu(opis grudi), a ona skoči: Sram te bilo! Ima da te tužim za seksualno uznemiravanje, zlostavljanje i diskrimi...dis...diskri...ama za ovo vatanje,jel znaš!?Nemoj sad da se praviš nevinašce. Znaš da te mogu tužiti po ovom „Zakonu o porezima i ostalim seksualnim slobodama“. Kao posljedica svega imaš samo 2 opcije:il me ženi il me ubij!...jezivo...Šta ću,gdje da ubijem sisato žensko. Grehota. Pozovem Rajka za kuma, njegovu rođaku za kumu i pravac Opština...(ulazi u ram,muzika) Te noći sam razmišljao o Mikiju. Depresija. Depresija je sita zvijer...Ali jedan običan razgovor joj može podići njušku. Razgovor u prodavnici, na ulici, sa prijateljem ,prolaznikom...Samo, zaboravili smo slušati. Svi pričamo puno i svi pričamo brzo tako da od silne buke i haosa niko nikog ne razumije. MAda ne treba se ni truditi da nekog razumijemo jer je to nemoguće. Sve što možemo je da dovoljno dobro naslutimo nečija razmišljanja, osjećanja, duh...Ali kakvi smo zapravo? Umjesto da slušamo i naslućujemo do granice razumijevanja, mi i dalje uporno kopamo po vijeku koji je u krvi iskapao svoje posljednje godine. Iako to niko od nas ne očekuje, uporno tražimo krivce i žrtve jedni u drugima ne rješavajući prave probleme koji se pred nama postavljaju. Neko mudriji je na vrijeme shvatio da je pravi i najveći problem u nama samima pa ga je tu i podstakao kako ga naša sujeta nikada ne bi uočila. Počeci naše sujete određuju naš kraj...Ali nebitno. To je iza nas. A ispred nas je ogromna praznina duha. Veličanstvena, ogromna praznina duha. Ispunjenosti koje osjetimo čitajući knjigu ili gledajući pozorišnu prestavu su samo jako rijetki momenti koji nas opominju da veći dio života kroz praznine živimo. Ispunjeni smo prazninama. (muzika, izlazi iz rama) (gleda u stvar) Ovo ispunjava sve fantazije,sve želje, samo jednim dodirom(krene da ga dotakne,napeta muzika,pa se trgne) E,a ...još kao mali sam bio ubjeđen da se želje ispunjavaju onima koji čvrsto vjeruju. I bilo je tako...naprimjer u 5. osnovne sam zaželio da nastavnica tada srpskohrvatskog, u koju sam naravno bio potajno zaljubljen, obrati pažnju na mene. Iskoristio sam priliku kad je tema za pismeni bila „Kiša u gradu“. Svi pisali latinicom, a ja uhvatio ćirilicu. Samo sam se zeznuo pak kod slova š u riječi kiša onu crticu umjesto dole ja stavio gore pa umjesto š dobio t pa umjesto kiša ispalo...šta je ispalo...ali želja mi se ispunila-nastavnica je obratila pažnju na mene. Doduše pažnju su obratili i direktor i školski psiholog, ali i ona što je najbitnije. Ili kad sam poželio da dobijem slobodan vikend u vojsci pa mi javili da mi je babu i đeda satro kombaj(n). Ili ono kad sam, što mladi kažu, poželeo da skinem mrak...pa se ubrzo moja tetka s kojom sam kao student živio upoznala sa elektičarem. Ako nas je ikad iko prosvijetlio to je bio on. A bio je što se kaže muškarčina. U principu je on bio siromašak bez stalnog posla. Imao je neku garsonjericu na peripetiji grada, al u njoj ništa, ni tv, ni šporet, ni fridižder...ništa. Al je zato imao šta da ponudi ženama. Moja tetka kad ga je prvi put golog vidjela – prepala se. Odmah sišla do sestre sprat niže i rekla: dođi mila moja da te sestra zadnji put poljubi. Dirljiva jedna scena...A mene interesovalo pa malo virio u tetkinu sobu dok je bila sa ovim električarem. Da sam mogao dao bih joj zlatnu medalju za one egzibicije. Ma kakva Nađa Komaneči...Tetka sve nogu nešto vako, a ruka samo što ne ispadne iz kuka...ma haos opšti...i još sam na kraju, kad se tresla ko da ima tetraplegiju, bože me oprosti, čuo kako zadnjim atomima snage govori ovom svom:uzmi sve! Nosi tv, nosi šporet, poklanjam ti, uzmi i fridižder...E to je bio muškarčina. Kasnije se saznalo da je on zapravo latentni pedofil - ono,mučila ga dilema dal da te usvojim ili da te osvojim. Džaba je tetka vezala kikice,on se vratio u svoju garsonjeru. I dok je odlazio pjevao je:Zavoljeh te luuudoooooooo čini mi se od rođenja(H.Džinović)...Al odlutah ja od teme...sve u svemu, primjetio sam da mi se želje u principu ispune, al nijedna baš onako kako zamislim. Sve dok se u mojoj sobi nije pojavilo ovo čudo.(stvar)Ovo ovdje(proviri ispod plašta) ispunjava želje baš onako kakvim ih zamislimo. Dovoljan je samo jedan mali dodir i veza sa svijetom potpuno drugačijim od ovog našeg se odmah uspostavlja. Samo, dodir nosi opasnost da ta veza neće moći lako da se prekine. Dodirujući ovu stvar ovdje mi prestajemo biti ljudi i ono što ljude čini. Ta veza je opasna i može da košta i života. (krene da dotakne)...volio bih,al me je strah....(ne dotakne)(ode u ram) Strahovi...Strah je tako čudna kategorija. Nekada je elementarni pokretač cjelokupne naše kreativnosti,nadahnuća,...a u sljedećem momentu je sila koja sve što smo, upravo strahom nošeni stvorili, uništava. Moji strahovi...moj najveći strah , strah da ću se jednog jutra probuditi lišen straha, me sustiže...lišeni straha , kao da ne postojimo...(izlazi iz rama) A ja se ko mali plašio teta Mensure sa drugog sprata. Ona bila krupnija jedna gospođa si sitnijim nogama, onako ko bundeva pobodena na dva štapa. Ruke ko u snagatora koji jede one asteroide i ćelije i aloju i šta ja znam...Vazda bijesna. Muž joj bio neki sitan, fin čikica al sav isprepadan pošto ga je ova redovno razbijala od batina. Jednom ga pred svima ispred zgrade uhvatila za košulju i odigla metar od zemlje. On samo koprcnuo nogicama(pokazaću gest), rekao:Aj,majko...i od šoka pao u nesvjest. Posle došla i hitna. Još mi je pred očima slika kako ga nose u nosilima, a njemu jadničku ruka ispala i sve vako(pokazaću gest). Sreća pa mu kum radio na reanimaciji u bolnici mada je i on bio neki čudan čovjek. Nije volio svoj posao, oguglao na jauke i besvjesna stanja. Nije imao ni 8 razreda osnovne škole, al imao iscjeliteljske ruke. Vraćao baja iz mrtvih...ko mu se svidi onako ošamućen. Borio se satima za nečiji život čak i kad svi drugi doktori odustanu. Čuli novinari da je čovjek fenomen pa ga posjetili i pitali odakle crpi toliku humanost u borbi za tuđi život u ovom ovakvom vremenu, a on nije umio da slaže pa priznao da oživljava ljude jer ako ih ne oživi ima da piše gomilu papira i izvještaja i da se na njih potpisuje, a to mu je smrt. I naravno, ta javna kuća, pardon javna informativna kuća nije emitovala taj prilog. A čovjek je samo bio iskren. Od tada na tv ne gledam ništa sem sporta,a od sporta volim tenis i fudbal. Najbolja mi ona (gest ću pokazati) Šarafova. Lijepo ugodim sebi kad je ženski tenis-sjednem, zažmurim i slušam. Prvi set-predigra :m,m,m...drugi set perverzija: a,a,a...a reket...hm...Al ipak fudbal je fudbal. Ja sam u svom selu napravio prvi stadion...živa istina...šmekno livadu, ocrtao krečom linije, pobo kočeve i to je to. Jedino što je livada bila pod brdom pa teren bio malo nako grbav...ma šta ja...bio grbav do bola...kvazimodo kompleks da dobije od njega. Bio grbav da se golmani nisu međusobno mogli ni vidjeti. Kad ovi iz napada izgube loptu obavještavaju svoje bekove :eeetooo iiiihhh, po desnoj strani, eeetooo iiiih srediiinooom,....Al dobro, aj lajk dis gejm! Ja sam lično bio centarfor. Davao sam dosta golova glavom, pa sam rano počeo da ćelavim ovdje naprijed. Al nebitno. Sport je jako pozitivno djelovao na mene da postanem bolji i prije svega odlučniji. To se odmah osjetilo i u školi. Više nisam molio za dvojčicu. Samo odlučno kažem:nisam naučio i gotovo. Ma šta ima da se foliram. Nisam curica. Tako je u svakom razredu-ako ima pametnica curica u razredu ona uči samo za sebe, a ako je dječak dobar đak on nekako vuče sa sobom cijeli razred. Ako je opet dječak loš đak on lijepo kaže nisam naučio i sjedne, a ako curica ne zna-automatski prelazi na takmičenje za najljepši osmjeh:nasmijaću se nastavniku pa šta bude. I tako je i kad postanu djevojke, žene, u svakoj bitnijoj životnoj situaciji. Žene se smješkaju...Evo,prije neki dan ova moja il me ženi il me ubij, dobila platu i izvela mene i svoju sestru na piće u neki predr...dobar restoran. U punom restoranu dok bije muzika moja žena se smješka i objašnjava sestri kako je pravila vanilice sa džemom (prstima pokazuje male vanilice)i govori kako ih ja obožavam. Nešto kontam ja posle, šta mogu zaključiti ljudi koji nas posmatraju i vide ženu koja drugoj ženi pokazuje(prstima kao vanilica),smješka se i klima glavom u mom pravcu, a ne čuju o čemu se radi. Stani bona malo! Pokaži bre vanilu, jebote(gest raširenim rukama). Pokaži tepsiju u kojoj su se pekle. Jel sve moram da ti crtam. Misliće ljudi da sam od onih koji kad,da prostite,skinu donji veš,zapadaju u trilemu:na koje od ovo troje da piškim...Jaoooo, kome je to poslije milion divnih godina palo na pamet da ženama da jednaka prava kao i muškarcima kako bi bili jednaki. Zamisli dali ženama pravo glasa. One nisu skontale šta je to pa zato sad ne zaklapaju. Al,eto,muškarci su rekli OK i iskulirali. Ali je problem bio u ženama. Ne možeš ti znati šta da radiš sa tolikim pravima ako ti je u genima zapisano da slušaš jačeg i sposobnijeg.  Zato danas i ma više razvoda brakova nego ikad pre u istoriji te institucije-zbog viška prava. Mudar muškarac će, ako ima interes da sačuva brak, stvoriti utisak kod žene da su ravnopravni. Muškarac će dozirati i kontrolisati tu ravnopravnost i jedino tako to može da uspije. U suprotnom(gest kao kad Mensurin muž zakoprca nogicama). Prava ravnopravnost ni prirodno ni logički nije moguća. Dovoljan je samo privid ravnopravnosti. Pa zašto Amerika nema međuetničkih i međurasnih problema koliko bi bilo realno za očekivati-privid ravnopravnosti. Oni su majstori iluzije:Koperfild i ekipa. A sve ti je to pred nosom ali ne obraćaš pažnju-eto,zašto na semaforima pored zelenog i crvenog bate nemamo zelene i crvene seke? Muško zavodi red! Dobro, istina je da i žene na kraju dođu do te neke životne poente, ali zaobilaznim putem i uz mnogo pogrešnih koraka. Al stvarno je tako. Evo sjećam se da su jednom cure iz razreda htjele sa nama dječacima da igraju one,one asocijacije i to na temu sportisti. Ono,klasika, ja šapnem Maji Dejo Savićević, Maja se zamisli i asocira Azru-košarkaš. Ja slušam i ne mogu da vjerujem! A Azra pogađa iz prve-Dejo Savićević. ...i posle se kikoću, vrište, grle...Pravo rješenje, ali pogrešan put. E, to je upravo ovo (pokazuje stvar). Pravo rješenje, ali pogrešan put.Pitam se da li je vrijedno. Ako bih ga samo na tren dotakao...samo malo(napeta muzika. Odustaje) E,a...nevezano za ovu priču o ženskim pravima, ruku na srce ,cijela moja generacija drugarica bila je nekako tunjava. U osmom osnovne dobiju cijeli čas,45 minuta da igraju košarku na dva koša, i rezultat na kraju bude...2:0...I baš ta njihova svijest o nemoći pred muškarcem uslovila je nastanak lezbijstva. Da,da... mada ja lično mislim da ne postoje lezbijke nego samo žene koje nisu upoznale mene. Al dobro,pustimo žene i okrenimo se pametnim temama.Evo naprimjer meni. Ja sam tipičan primjer čovjeka koji nije dočekao što se kaže svojih 5 minuta. Mi smo inače jedna od zemalja u kojoj najveći broj stanovnika nikad ne dočeka svojih 5 minuta. 5 mandata je već druga priča. Samo, u nečijih 5 mandata stane puno tuđih 5 minuta...Loše je to. Mnogo loše. Gubimo silno vrijeme slušajući te mandatlije ne shvatajući da su njihova obećanja samo obična goveđa kost bačena narodu da se za nju kolje ne bi li je glodao, pri tom se nikad ne upitavši ko je pojeo meso oko kosti. Kakva zabluda. Al priznajem, divno sam se osjećao dok su učitelji ideologije na sladak i uzvišen način izgovarali naše ime nazivajući nas mladim horizontom budućnosti, dok pred prvi sumrak nismo shvatili da ,kao i horizont, zapravo realno ni ne postojimo. I tu negdje, razočarani, počinjemo da pijemo. Iz dana u dan. Iz noći u noć. Dok se dan i noć ne izmiješaju i rastoče u halucinaciju zvanu sretan život. (ulazi u ram) U jednoj jebenoj noći i u jednoj, samo jednoj jebenoj kapi alkohola sabijeni su i zaptiveni ratni invalidi uz političke bogalje. (izlazi iz rama) A mene zezali što šepam pa me zvali šestar. Zvali su me  vala svakako. I baja i role i Labud . Od silnih nadimaka ljudi i pogriješe pa viknu :Ej Obade. Ja kažem :nisam Obad nego Labud , a taj neki viče: ma znam da si neka ptica...a zvali su me i Golub baš zbog tih ptica. Malo malo i pljuc-pogodi me s visine. Na glavu, na rame , u oko,...više sam poludio bio. Tješili me da to znači sreću kad te golub pogodi. Ono, jeste sreća, nije da nije. Sreća je što krave ne lete...A i šta je sreća danas? Ko je danas sretan? Šta-dobio si posao-polako sad će izbori. Ili si riješio stambeno pitanje-razvešćeš se. Zdrav si-OK,al to i nije teško postići. Samo cugaš kozje mlijeko za imunitet. Za poslanički imunitet cugaš,normalno,viski. Sretan si što ti je tašta umrla...ajd to baš i nije primjer.Tu nema šta da se zamjeri...al da si sretan što si živ i što imaš vjernu ženu i što imaš dobru djecu...vjeruj mi nisi se dobro raspitao. A kad se raspitaš onda se zna: dva popodne, ti i najbolji drugar u kafani za šankom, ti mrmljaš: blmftjgkslohdkf, a drugar: ma nisi bolan u pravu, ona te voli, a i šta sin ti malo kutlačom zahvatio droge...proćiće ga čim nađe dječka. Ali ima lijeka i za to.(pokazuje na stvar i mota se oko nje). Instant sreća. Ali ima caka. Izgubiš grižu savjesti. To je cijena pa sad ko nema savjest nema šta ni da izgubi jel tako?  A i ta griža savjest je neka posebna zunza u ljudskoj glavi. Prirodan lijek za nju je senilnost. Ne bi bilo loše izmisliti i neke tabletice na tu foru, neki Forgetol ili Forgecilin. Drmneš pola doze, jedno 20-30 onih šarenih bobica i lijepo zaboraviš na ovaj,...zaboraviš...text jebote...(odlazi,čita scenario,vraća se.tako 2-3 puta. Usput se obraća publici:Vratiće vam se na izlazu pola marke) ko nema u glavi ima među noga..ima u nogama......e,da...za svu tu priču o bolu, o nemirima ima jedna dobra misao , savjet koji je davno izrekao neki filozof  Konfuzije. On kaže:treba ići ka izvoru bola...(ponavlja oduševljeno 2-3 puta). I odem ja u Opštinu. Dobar dan-dobar dan. Do načelnika-nije tu. Kod zamjenika-soba ta i ta. Ja u sobu kad tamo neka treba VOLKA! Kaže zove se Mimica i po funkciji je 7 zamjenik pomoćnika portira. Ma u redu je funkcija,al ona VOLKA! Mlati onaj doručak:dvije čajne, mesni narezak i kilo integralnog hljeba da ne nabije holesterol. Gledam onaj kilogram hljeba, ona ga pokida na pola a u njenim šakama dođe ko 2 mala okrajka. Što kažu kad si punačak onda si zrav, al ona mu brate dođe ko ministar zdravlja. Sva puca od snage. Kad bi je muvao morao bih prvo malo sačmarom da je opustim pa onda u akciju....pita ona šta hoću. Ja reko: hoću da mi Opština obezbjedi štaku da mogu da lakše hodam i da ne moram da se oslanjam na ljude jer ću kad tad pasti...Ja sam, znate, ratni invalid. Vidim, ona se od muke zacrveni, otvori neku vreću, izvuče iz nje neku mačketinu, zadavi je jednom rukom, reče: e,sad sam taman...pa dodade: gospodine, kada bi mi besplatno dijelili štake svim invalidima nikada nam privreda ne bi stala na noge, a i sumnjam da je to pravi korak za ulazak u EU. A sad:NAPOOOLJE! Brate, kad se proderala sve mi kanale pročistila. Pola kile nečeg crnog mi iz uha ispalo. Mogao sam čuti šta se šapuće u 3 susjedne kancelarije. Ja šta ću, pogledam onu mačku(grimasa), zahvalim i izađem.(ode u ram). Te noći sam prvi put u životu pomislio na samoubistvo, ali nisam mogo da pucam iz revolvera sebi u glavu,da porušim tu branu i dozvolim bujici nedorečenih ljudi da nekoliko narednih dana razvlači po svojim ustima ono dobro poznato i mnogo puta slušano: Šta mu bi? Da nije zbog para? Da nije bio bolestan? Sigurno je kockao! Bio je u dugovima!...čak i da je sve to u pitanju čovjek se ne ubija zbog dugova nego zbog stava onih kojima duguje...a šta KO(država) meni duguje? Ne vjerujem da će se iko ubiti zbog toga...Ali život nosi u sebi mnogo više ironije nego što smo to sposobni da prepoznamo...recimo da čovjek doživi potpunu amneziju i sve zaboravi. Toliko ga muči ta borba da se sjeti, da on zbog tog pritiska riješi da se ubije. Skoči sa zgrade i šta se dešava: dok pada cio životni film mu proleti pred očima. Sjeti se svega u detalje. Pobjedi amneziju, nađe motiv da živi ali .... kasno. Ironija(izlazi iz kutije). Ironija ili ne, ali meni ujak našao posao. Preko noći sam postao hjuman risorč menadžer. To je zapravo obična kadrovska služba, ali bolje zvuči  hjuman risorč menadžer. Šefica mi bila  neka En Diklik, zapravo Ana Diklić koja je živjela 5 mjeseci u Njemačkoj, a tamo nema ć nego č ili k pa ona izabrala k i postala Diklik što u prevodu sa engleskog znači lizačica. Cijena integracija...sva moja obaveza je bila da joj na 2 sata kuvam onaj neki crveni čaj od meniskusa, kako li se već zove. Direktorica je bila njena majka, inače baba od 98 godina. Bila neka žilava. Njoj sam na svaka dva sata kuvao 2 jajeta. Kolko sam joj jaja nakuvao dan danas me sramota kokoškama u oči pogledati. Al šta ćeš, bila baba zdrava pa jela ko ona dvotaktna kamila. Al suština joj bila dobra. Ko keva Tereza. O Božiću je mi iz firme zezali-gledamo u plećku pa joj kažemo-bogami direktorka u plećki piše da će neko iz firme da umre ove godine, a ona: ih, kakvi su ovi mladi danas kljakavi ništa me ne bi čudilo. Ma, baba zmaj. Jedno jutro priča kako je na tv-u gledala nekog lika što pravi buku i ko da ima dječiju paralizu(gest prstima)-valjda mislila na bas gitaristu. A posle sam,veli baba, gledala neki sramota film gdje su se dohvatile dvije ženske. Mislim, realno, to ne mogu biti naše(bosanke). Nisu naše takve. Al srećom pred kraj filma pojavi se muško...baba pamti šta je nekad značio muškarac...e moja bako , nešto kontam, da su meni te dvije male nebosanke. Ja baš i nisam imao neke sreće sa tim djevojkama dok se nisam oženio, a kad sam se oženio sreća je kao pojam i kategorija potpuno iščezla iz mog života. Mada bilo je par finih situacija prije braka dok sam bio na faksu. Jeste otac slao poruke:položi taj ispit da ti vijenac na grob ja ne položim, al hormoni su hormoni. Lično nisam imao nekog iskustva al mi je dobar savjet dao jedan kolega(crnogorski): Viđi vako! Kupiš dobru klopu,pa kupiš piće jadan,pozoveš koke,pustiš neki dens laganicu, lagano doziraš piće i onda...kresneš. Ajd poslušam ja. Svidi se meni neka Ivana. Imala noge ko gazela...tanke, krive i dlakave...al bila ljepuškasta...kupim ja klopu,neke jeftine koznasčimburgere,kupim piće,pozovem cure,pustim dens laganicu,privučem se Ivani,doziram piće lagano, doziram,doziram...i na kraju...sam joj držao glavu nad wc šoljom dok je povraćala. E baš to, to je život. Držanje glave nekom na kog se pališ dok povraća...mada bi bilo lakše iskoristiti priliku... ovo ovjde,ove daske nisu život. Život nema publiku. U stvarnom životu svi smo glumci i svi kritičari. Često to zaboravimo. Ne kažem, lijepo je sjediti sam u punom restoranu i preko čaše pića posmatrati kako se mlad par svađa trudeći se da to niko ne primjeti. Prava mala besplatna predstava za cijenu jednog vinjaka. Ali ako se i najmanje zasmijemo, scena se zarotira i svi pogledi se upere prema nama jer danas nije baš zdravo sjediti sam za stolom i smijati se. Sjediti sam i kašljati je zdravo ali ne i sjediti sam i smijati se. Bolesno. E, to je to (ponovo uzima knjigu i čita tekst sa početka) Jedan je korak od genijalnosti do ludila, a društvo je to koje za nas učini ili ne učini taj korak. I dobro ko je ovdje lud? Ja koji sat vremena pričam o kojekakvim sociopatološkim likovima sa margine društvenog života i kao idiot se ustručavam da dodirnem ovo ovdje(stvar)iako bi mi to riješilo sve probleme, oni koji me slušaju tražeći nit priče,zapravo tražeći ono što ih je davno pronašlo , ili oni koji su davno dotakli ovu stvar? (ponovo muzika,on prilazi stvari, bori se u sebi i taman da je dodirne...) E,a...nije sve ni u parama i tom standardu. Prošao sam ja svijeta i standard se ogleda zapravo u sitnicama. U Americi naprimjer kad se sretnu 2 poznanika oni kažu:idemo na ručak. U Moskvi u istoj situaciji kažu:sljedeći put idemo na kolače, a kod nas kažu :treći put častiš. Nije mi za utjehu to što u Etijopiji kažu: 27. put te vodim da gledamo čašu vode...Al jednu misao bih mogao primjeniti u bilo koju zemlju svijeta da odem a to je: plaćam porez ergo sum(dakle postojim). To je inače jedna stara Malajska misao koju sam sam izmislio..i pitaju me uvijek tamo u dalekom svijetu, tamo u Zagrebu,... Pekingu...pitaju me sa tugom u očima: Kako je u našoj Tuzli, kako je u našoj Bosni? A ja odgovaram: jel te interesuje kako je u Tuzli ili kako je u Bosni? Pa se oni zbune, ko ne znaju šta pričam...A znaju...znaju oni sve...Al dobro sad. Opet je najljepše kad se vratim kući. Uvijek prvo dođem u Banja Luku. Prođem mojim studentskim domom,oslušnem vrata studentskih soba ne bih li čuo glas pastirke dok upoznaje čari seksa: aj Banja Luko, šta mi uradi Banja Luko! Šta ti je Banja Luka uradila,stvarno mi nije jasno. Ali ugledam ja na ulicama i gospodu i pravu gospodu, djecu, zaljubljene, i starije i cigane i sportiste, nasmijane i vedre, i sve moje...ugledam i  čika Lazu(imitira): daj marku! Ajd ja dam,a on:teško se živi.Sad ću od ove marke da kupim konopče da se objesim...i ode čovjek...nađem ga 20 metara niz ulicu pije pivo. Smije se i kaže: e, nisam kupio konopče. Grehota za marku. Kupio sam pivo. Neću da se objesim...baciću se pod voz... Ajd dobro,kažem,nasmijem se i odem...odem svojoj Živani Potoković, oca Milosava i majke Dude il me...ja je davno oženih i sad me ubi. Al bar me pri prvom susretu ...zagrli(pokrije genitalije) i kaže: „ko to meni došao...jao baš ti je...ergonomičan...“ Šta god da to znači samo da nije vanilica...(muzika.Dva bijela doktorska mantila se spuštaju na scenu i „idu prema njemu dok on govori) A ovo(pokazuje na stvar), riješio sam da ga ne dotaknem....pa nek me proglase ludim. Jednostavno ne želim da sutra kažu kako sam...(slučajno se nasloni na stvar.muzika se naglo prekine.neki svjetlosni efekat.bijeli mantili se zaustave pa povuku.lice se deformiše) Zaista mi je drago što smo se družili večeras ali sad zaista moram da idem. Ali vratiću se. I želim aplauz i da me volite jer u suprotnom...znate i sami...(odlazi.vraća se da se pokloni)

(Postoji 3 verzije kraja i još ne znam koju da izaberem)