„ ...ne dovodim u pitanje naš opstanak

ali dovodim u pitanje naše moderne potrebe...

...i nakon svega što je učinjeno, ja sam još uvek sam.

I want to be taken...

I koračam sa oteklim rukama,

I koračam sa krvavim licem

I koračam sa zastavom od sopstvene senke

U tvoju baštu, baštu od kamenja“

                                                             E.W.

Depresija je sita zver...

Ali jedan , samo jedan običan razgovor joj može podići njušku...

                                                                                 Vladimir Nedić

pravimo nova pravila za bolesne potrebe

novu decu za liste , za pogrebe

nove majke, nove bajke

nove laži kao lek za prerano sazrele, umorne i stare

i nove mlade žrtve

za tek štampane ideale

Nedić Vladimir

Zagubila se riječ

koju sam htjeo da kažem.

Osjetio sam nesnosnu potrebu da ''mrzim''.

Čežnja i eho ćutanja plovili su kroz noć.

Riječi su se bespovratno gubile 

odlazeći nijemo,

u daljinu,

noseći sa sobom pritom poslednji djelić sna!!!

Zapitah se,da li ona zna da sam počeo da mrzim,sve!

Predmete,ljude,

sebe kao glavnog krivca za nešto,

valjda nepoznato i bezvrijedno.

Odgovor  niotkud nije stizao

 samo su daljine i dalje zurile u mene,a ja?

Ja se vratih na početak i krenuh

 u

novu,staru grešku ili pobjedu...polako kroz vrijeme!

                                                                                                            29.01.1996,godine