Sve ono što možemo da zamislimo, ne mora da nestane.
Klajv Barker
U trenutku kada sam potpuno ispao iz ritma i kada je moja raštimovanost bolela sva čula, pomešao sam noć i dan i naslikao dugu . Neka bude bar malo lepote, pa makar i u nijansama sive. – rekao je i dodao – Želje rađaju očekivanja. Iz očekivanja raste nada , a po pravilu nikada ne dobijemo baš ono o čemu smo maštali, iz razloga što ne želimo precizno. Ili manje ili više, pa se ti kockaj ...Opet, ako se odreknemo snova ... Ne, ne znam, ali ne mogu da prestanem, jer tako obećavajuće
izgleda - SA - NJA – TI !
Potom je otpio dobar gutljaj piva i nastavio.
Ja sam jednom poželeo topli dom i sad mi na pragu Kerber drema. Janus mi ponekada svrati, klati glavom dok me posmatra i uvek postavi isto pitanje –
Sve se to dešavalo, ne tako davno. Prošlo je tek, nekoliko stotina godina, ali u meni, uvek kada jesen ostari i posedi, javi se iz dubine ta neispunjenost. Ne viče, ne kuka, ne smeje se ... samo ćuti.
Muk. Sveobuhvatni. Vaseljenski. Vreme tišine u kom moja duša osudjena na sećanje, počne da vraća slike neizbledele, odložene.
Oči, jer boja tog pogleda obećava let.
Usta, zbog poznavanja jezika lišća na vetru.
Šake, gipke,svemoguće.
Stopala ... taman za dlan.
I traje to; Da zaboli, opet. Traje, dovoljno dugo da potvrdi sve već znano, meni znano. Traje, da podseti, da ljubav naspram toga deluje neubedljivo. Da prisutnost sama darovala je spokoj. Da ... kada vam neko dodirne dno uma ... nema dalje. Da ...
Ponekad pomislim da sam živ. Jutrom. Pored reke. Dok koračam sa svita -
njem za leđima - kao lučonoša. Pomislim ... mogu ja to ... poverujem čak.
Onda me zora pretekne, ode. Preobuče se u dan. A ja, zatečen zbivanjem, pustim niz tok, papirne brodove svojih zabluda.
Ponekad, kada noć postane zrela, dok povremeni gosti odlaze,a stalni dremaju uz prepunjene piksle, kroz duvanski dim priđu i ušunjaju mi se u misli neki ljudi koji boraviše ovde. Uz tihu muziku i zveckanje čaša, krene da se odmotava sećanje. Noćas je navratio Mile.
Čudan, nenametljiv lik. Neki govore da je bio hrabar, drugi su skloni da kažu “ma budala”, dok ostali samo odmahuju glavom ne znajući kojoj strani da se priklone. Mišljenja sam da je jednostavno bio pošten.
Išao je nekom svojom stazom, tražio nešto samo njemu znano. Lutao. Nikome se nije posvetio potpuno; ni ženama, ni deci, ni rodbini, ni prijateljima. Retko ih je viđao, tek povremeno im se javljao. Stekao sam utisak, ne da nije hteo, već da nije umeo.Ko zna ?...Sem njega. Kako god. Jednoga dana, na ulici, srce mu je zadrhtalo. Sirene, kola hitne pomoći, bolnica, kraj …
Slučajno sam saznao da ga više nema, kao i to da kada su ga pitali kome da jave šta mu se desilo … i poredmnogobrojne rodbine, troje vec odrasle dece, poznanika … svih onih kojima nije dao da mu budu na leđima … rekao je … nemam nikoga …
Sekundara hipnotički kruži, dok prostorijom odzvanja protok vremena. Dugim posmatranjem te sinhronizacije pokreta i zvuka stvara se spirala koja me uvlači u sebe. Lebdim. Već u sledećem trenu „proletim“ kroz taj misaoni tunel i nadjem se u „prostoru“ i „vremenu“ za kojim čeznem. Dokle god mogu da ne trepnem, čarolija traje.
Jedno naspram drugog smo, pogleda sudarenih, s još samo malo vere u oblake. Ova pustinja iza nas, puna je tragova koje briše samo vetar vremena ... i kiša. Priđi, budi ogrlica i ćuti mi na usnama. Ja ću podići ruke, ispružiti prste ka nebu i želeti da iz njih izraste krošnja.
... Sve dok se put preda mnom odmotava sreća je moguća. I bez obzira što je istina, da taj trenutak ostvarenja što ga radost zovemo, prođe kao svetlost, čekamo ga ... jer... on, put naš, čini smislenim.
Klavirštimerka je išla ulicom. Pogledala je uvis. Setila se flanelskih pelena. Fleš. Prve menstruacije. Fleš. Debele učiteljice. Fleš. Zadriglog matičara na venčanju. Fleš. I jutrošnje popare. Stop.
Javili su mi odmah. Bilo je vremena da stignem na sahranu, ali…nisam želela, nisam bila spremna da podelim svoju tugu sa drugima, baš kao što nikada nisam delila njegovu ljubav ni sa kim. To je bilo samo naše.
Navukla sam njegovu bluzu, sklupčala se…I pustila tišinu da me preplavljuje.
Za suze uvek ima vremena…moj deda je tako govorio.
Došlo je veče. Mrak je bio gust, svetla isključena. Samo je žar lule odavao nečije prisustvo. Sedeo je ispred, pio vino i pušio. Pokušavao je pogledom da razbije mrak i ugleda liniju pučine, ali mu nije uspevalo. Čuli su se samo talasi kako zapljuskuju obalu.
“ Hm…znao sam ja …” - mrmljao je sebi u bradu - ”…Nije ni moglo drugačije biti. Samo blagi dodir usana, tek da se oseti punoća i onda … potreba … čežnja … iščekivanje …nada… Jednom rečju, iluzija…morska pena. Ali, tu ispunjenost samom mišlju o njoj, ništa nije moglo zameniti. Da.. ”
Duboko je uzdahnuo.
***
Jutro ga je našlo sa čašom u jednoj i ugašenom lulom u drugoj ruci. Talasi su i dalje, penušajući, dirali obalu.