Sve se to dešavalo, ne tako davno. Prošlo je tek, nekoliko stotina godina, ali u meni, uvek kada jesen ostari i posedi, javi se iz dubine ta neispunjenost. Ne viče, ne kuka, ne smeje se ... samo ćuti.
Muk. Sveobuhvatni. Vaseljenski. Vreme tišine u kom moja duša osudjena na sećanje, počne da vraća slike neizbledele, odložene.
Oči, jer boja tog pogleda obećava let.
Usta, zbog poznavanja jezika lišća na vetru.
Šake, gipke,svemoguće.
Stopala ... taman za dlan.
I traje to; Da zaboli, opet. Traje, dovoljno dugo da potvrdi sve već znano, meni znano. Traje, da podseti, da ljubav naspram toga deluje neubedljivo. Da prisutnost sama darovala je spokoj. Da ... kada vam neko dodirne dno uma ... nema dalje. Da ...
(morala sam odguglati Galadriel)...vile i jesu takve..pojave se..odu..vrate se..nikada kada ih trebamo i nikada kada ih zovemo...."onostrano"....je li ljubav zapravo "onostrana" emocija.?..tvoje pisanje je toplo i meko...