Nemoguće je tačno proceniti, ali se možemo složiti da je Billy Idol najveća zvezda EXIT-a 06, barem do sada, i na osnovu doživljenog na Main stejdžu. Jednostavno čovek ima najveći broj hitova, što isplivava kada su svi gosti više nego ubedljivi (Morrissey, Cult, F.F.). I drugo - on je Billy fuckin Idol. Velika je to zverka: Englez u Kaliforniji, sa lokalnim muzičarima ekstra klase pravi pankersku zabavu na američki šou-biz način i neosporno osvaja sva srca, i stara i nova, opet i ponovo. Kako mu i odoleti? Preplanuli, nabildovani pedesetogodišnjak sa autfitom izblajhanog Sida i pozom Kralja rokenrola, peva o ljubavi, čežnji, snovima, podiže i dira u najtanju strunu. Kad već pominjemo žice, uz Billyja je vaskrsao i Steve Stevens, natapiran i naoštren, sposoban da ponovo stane uz sabrata (kako li su i živeli razdvojeno), virtuoz kakav se na Tvrđavi odavno nije pojavio, možda i nikad nakon Janike. Prebogata L.A. škola iznedrila je mnoge vrhunske majstore kulta šestožičane boginje, ali trenutno najbolji dolazi iz Njujorka i širi zarazu istinskog obožavanja. Za uzvrat, dobili smo sve dobro poznate rifove i teme, i sve best off momente koje volimo i znamo napamet, pa je i zabava bila stoprocentna. A najviše je u svemu uživao sam Idol, što mu i pripada, jer živi život kakav svi želimo, na lovorikama zaslužene slave i uspeha, okružen lepoticama i bodigardom. A šta je svirao? Sve hit do hita: "Dancin With Myself", "Money Money", "White Wedding", "Flash for Fantasy", "Sweet 16", "Eywes Without a Face", "Hot in the City", "Summertime" kao bonus poklon za leto i lepe sugrađanke, zatim nekoliko novijih pesama, na bis "novu himnu Srbije" - "Rebel Yell" i "LA Woman" kao jagodu na šlag.