Exit Festival 6-9.07.2006
10/7/2006
Bolje da nosim kratku kosu

patka.jpg

Čonta je opet u Novom Sadu. Ovoga puta, legendarni frontmen Pekrinške patke razlog za svoj redovni letnji dolazak u rodni grad nije imao samo u obilasku prijatelja i rodbine, već i zbog onoga što su mnogobrojni poklonici najvećeg novosadskog punk benda čekali tolike godine – izlaska prvog oficijelnog CD-a sa oba studijska albuma Pekinške patke. Album, koji je objavila izdavačka kuća Multimedia records, uz dozvolu nekadašnjeg Jugotona (a sada Croatia recordsa), sadrži i singl ťBila je tako lijepa/Buba rumbaŤ i prvi put je zvanično promovisan na nedeljnoj Exitovoj konfrerenciji za novinare. I pored velikog zadovoljstva što fanovima konačno mogu da ponude originalne snimke, umesto zlosrećnih piratskih kompilacija, Čonta i Sreta su bili izričiti u tvrdnjama da nikavog ponovnog okupljanja Patke neće biti. ťJedva čekam da nas pozove neki menadžer ili da neko ponudi da se ovaj album licencno objavi u inostranstvu, pa da im opet, kao i uvek u karijeri, kažemo – NEŤ, rekao je na konferenciji Sreta Kovačević, gitarista Pekinške Patke. Osim digitalno remasterizovanih i veoma kvalitetnih snimaka, disk donosi i priču o karijeri i značaju prve srpske punk grupe, koju je napisao poznati novosadski rok novinar Bogica Mijatović. Uz nedavno objavljivanje ťNovosadske punk verzijeŤ (SKC Novi Sad 2006.), izlazak ovog albuma potpuno zaokružuje priču o istoriji punka u Novom Sadu (pa i mnogo šire), ali možda i posluži kao inspiraciju nekim novim klincima da uključe gitare i mikrofone, i pokažu da punk definitvno nije mrtav.
objavio exit u 16:05 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
10/7/2006
Performeri iz prodavnice ljubimaca

psb2.jpg

Malo ko je očekivao ono što se dogodilo na Main stejdžu u udarnom terminu poslednje večeri, jer se o Pet Shop Boys live konceptu inače kod nas malo zna. Legendarni pop dvojac je ipak imao dobru podršku ispred bine, sasvim solidnu čak i u odnosu na neka ovde popularnija imena, uz iskazano odavno zasluženo i duboko poštovanje.

Neil Tennant i Chris Lowe su prikazali retko viđen šou u stilu performansa kojim na aktuelnoj evropskoj turneji promovišu album "Fundamental". Stoga je i najveći broj odsviranih pesama bio svežijeg datuma, nažalost nedovoljno poznatih širim narodnim masama, za razliku od ostatka prebogatog opusa koji se na Exitu čuo tek u naznakama. Ipak, ne mali broj istinskih fanova, upotpunjen pozamašnom delegacijom iz zemalja EU, nije krio oduševljenje već na prve taktove "Psyhological", "The Sodom & Gomorrah Show", još uvek aktuelnog singla "I'm With Stupid" i najmelodičnijeg napeva na čitavom albumu - "Integral". Mnogo lokalnih obožavalaca zvuka i stila osamdesetih, koji su došli na ovo u svakom pogledu ekstra veče samo da bi se uz nekoliko hitova iz mladosti opustili i podsetili junačkog vojevanja od pre dvadesetak godina, takođe nisu otišli nezadovoljeni nakon "Go West", "It's a Sin", Always on My Mind" i "Where the Streets Have No Name ". Pored Lowa, kao i uvek u duksu i kapici za klavijaturama, i Tennanta prvo sa cilindrom, pa stetsonom, zatim i u generalskoj odori, u performasu je učestvovala i kompletna plesna, a na momente i ritam sekcija. Aktivno učešće ima i jednostavna, ali neverovatno moćna kombinacija scenografije i svetla uz nezaobilazne video projekcije na momente vrlo dirljivih prizora poput pogrebne povorke princeze Dajane. Sve to na momente je oduzimalo dah i izazivalo nevericu, uz neprestalnu igru, a posebno zadovoljstvo i osećaj potpune slobode doživeo je onaj deo auditorijuma koji uz sve ostalo i razume skrivene poruke u Pet Shop Boys stihovima. Ovaj koncert je, uz nastupe svih ostalih velikih zvezada koje su nas u prethodna četiri dana počastile svojim prisustvom, izuzetno značajan za dalji napredak i razvoj pop i rok scene u Srbiji, jer je svakome ko je prisustvovao nekom od tih momenata granica ukusa, mašte, apetita, samopouzdanja i poimanja moći koju pop kultura suštinski ima, sada na znatno višem nivou.
objavio exit u 16:02 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
10/7/2006
Razigrane elektro pop feministkinje

chicksonspeed2.jpg

Bend koji je nastao kao radionica australijske, nemačke i američke, tačnije njujorške kreativnosti, oličen u sastavu Chick on Speed predstavio nam se poslednje večeri Festivala na Main Stage-u. S nestrpljenjem i s dikensonovskim očekivanjima oštrili smo se za scensko uprizorenje naslova: “Smash metal”, “Euro Trash Girl”, “Mind your own Business” i “Glamour girl” koje je toliko zaintrigiralo i čuvene Peperse, toliko da su njihove performerke pozvali kao predgrupu na jedan deo svoje urnebesne turneje… Originalnost i kreativnost po kojima su postale poznate diljem sveta i moćna muzička potka u kojoj su uživali posetioci Main Stage-a nastale su u susretu tri različite kulture. Jezgro benda, naime, nastalo je na bavarskoj Akademiji lepih nauka i čine ga tri zanimljive multimedijalne umetnice: Njujorčanka Melissa Logan, Australijanka Alex Leslie i Nemica Kiki Moors koje su u svoju muziku uplele sve moguće i nemoguće umetnosti, od grafičkog dizajna, mode, slikarstva, do pozorišta, filma i još koječega. Razigrane feministkinje tokom prvog dela svog nastupa stigle su da prozovu i zgođušno obezbeđenje, aludirajući pri tom na silne pločice i mišice koje su ih, izgleda na njihovo žaljenje, negde iz donjeg rakursa čuvale od najljućih obožavatelja. A oni, obožavatelji razdragano su đuskali, najviše uz dva megahita Chicksa - “I wanna play guitar” i “I wanna bite ya”. Između pesama članice grupe su nas uredno obavestile i gde su prethodnih dana bile, kao i kuda narednih nameravaju da idu. Big deal, i mi ćemo uskoro lakše putovati, bar tako nam je pre neki dan obećao Oli Ren!

objavio exit u 16:01 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
9/7/2006
Billy, Idolu naš!

idol.jpg

Nemoguće je tačno proceniti, ali se možemo složiti da je Billy Idol najveća zvezda EXIT-a 06, barem do sada, i na osnovu doživljenog na Main stejdžu. Jednostavno čovek ima najveći broj hitova, što isplivava kada su svi gosti više nego ubedljivi (Morrissey, Cult, F.F.). I drugo - on je Billy fuckin Idol. Velika je to zverka: Englez u Kaliforniji, sa lokalnim muzičarima ekstra klase pravi pankersku zabavu na američki šou-biz način i neosporno osvaja sva srca, i stara i nova, opet i ponovo. Kako mu i odoleti? Preplanuli, nabildovani pedesetogodišnjak sa autfitom izblajhanog Sida i pozom Kralja rokenrola, peva o ljubavi, čežnji, snovima, podiže i dira u najtanju strunu. Kad već pominjemo žice, uz Billyja je vaskrsao i Steve Stevens, natapiran i naoštren, sposoban da ponovo stane uz sabrata (kako li su i živeli razdvojeno), virtuoz kakav se na Tvrđavi odavno nije pojavio, možda i nikad nakon Janike. Prebogata L.A. škola iznedrila je mnoge vrhunske majstore kulta šestožičane boginje, ali trenutno najbolji dolazi iz Njujorka i širi zarazu istinskog obožavanja. Za uzvrat, dobili smo sve dobro poznate rifove i teme, i sve best off momente koje volimo i znamo napamet, pa je i zabava bila stoprocentna. A najviše je u svemu uživao sam Idol, što mu i pripada, jer živi život kakav svi želimo, na lovorikama zaslužene slave i uspeha, okružen lepoticama i bodigardom. A šta je svirao? Sve hit do hita: "Dancin With Myself", "Money Money", "White Wedding", "Flash for Fantasy", "Sweet 16", "Eywes Without a Face", "Hot in the City", "Summertime" kao bonus poklon za leto i lepe sugrađanke, zatim nekoliko novijih pesama, na bis "novu himnu Srbije" - "Rebel Yell" i "LA Woman" kao jagodu na šlag.

9/7/2006
H I M - Tinejdžerski delirijum pred idolom

him.jpg

Devojčice u dreskodiranoj odeći, devojčice u transu, devojčice sa suzama koje se kotrljaju niz lice, devojčice u histeriji, devojčice na nosilima, devojčice u nesvesti... Masovno... Da čovek ne poveruje... His Infernal Majesty – HIM - stigli su i kod nas, baš na vreme, da bace u totalni delirijum gomilu ozarenih tinejdžerki a i pokojeg tinejdžera koji su pristigli u pratnji svojih nežnijih polovina. Delirijum je, naravno, izazavao pevač grupe Ville Valo koji, sudeći po stajlingu (prevashodno vunenoj kapi) ima problema sa kostima ali i sa nekvalitetnim krejonom za oči.

Finci koji su karijeru započeli kao Black Sabbath cover band, predvođeni pevačem koji tripuje da je nešto između Jima Morissona i Michal Hutchenca, da bi nam prezentovali svoju dark storiju doneli su sa sobom i lustere u gotik stilu a nije izostao i sad već nezaobilazni hertagram. Fanovi su im zahvalili horskim pevanjem a totalni potop bio je na pesmu „Wicked game“... Trans koji je tog trena nastao možda bi se najbliže mogao opisati kao emotivni cunami, dok su oni kojima do tada nije bilo jasno zašto su na Eurosongu pobedili „sofisticirani“ Finci, sada postalo sasvim jasno. I dok su momci oko Villa uistinu prašili to što misle da je za prašiti, oni koji nisu njihovi fanovi i koji su sasvim nehotice nabasali na HIM-ov koncert, nisu bili sigurni da li je to možda na Exit skoknuo upravo taj, pobednički bend ovogodišnjeg Eurosonga. S fenomenološke tačke gledišta bilo je zanimljivo primetiti kako su na HIM-u u publici blistali telefoni i kamerice, kao obavezan rekvizit praćenja koncerta i memorisanja nezaboravnih momenata u elektronsko pamćenje ali i kao dežurno smetalo u istinskom uživanju u koncertu, dok su oni koji su se nešto kasnije otkinuli na – da ne poveruješ kako čovek izgleda, svira, peva i skače - Idola, na nežne numere poput „Sweet 16“ palili upaljače.