Blog prijatelji:
Ostali Linkovi:
Želje su na kockarskom stolu,
igrajmo se!
Želimo!
Osvojimo!
...uspjehe u slalomu života,
jednu od tri medalja u plivanju leđno,
recikliranje ljubavnih jada u Amora,
oborimo bol, hedonizam nek traje,
zaljubimo stvarnost, opijmo realnost...
Uzletimo do zvijezda, padnimo u raj,
besmislu dajmo spas...
Kocka je bačena!
Očekujete...što?
Hrana, prežderavanje,sinonimi za Božić.
Na Badnjak sam pravila fiš s dodatkom iz vrećice, bljak, mislim, bio je dobar, al mi smetaju umjetni dodaci, i kao uvijek idem linijom manjeg otpora, radije ću potrošiti sat vremena u kuhinji nego dva sata u domaćem, zdravom kuhanju hrane i biti spremna (ili nespremna, heh) na mučenje zbog posljedica mog nerazumnog čina.
Iako nemam problema s kilažom, jedem kao medvjed, ma šta jedem, gutam kao riba, ne znam kad mi dosta (ali samo kada sam jedelački raspoložena...haha, koja riječ, tražim u riječniku kako se piše JEDENJE i nađem riječ JEZBOVANJE, hahaha...kada bih vam tako napisala JEZBOVAČKI RASPOLOŽENA, kako biste me shvatili, hehehe).
Dakle, jezbovanjem sam se skoro otrovala, opet...a ništa novo za mene...još i danas mi zlo, nisam na dijeti, al gadi mi se hrana, baš sam jezbozovna, hehe...
Badnje veče.
Trpim želučanu muku današnjeg ručka, svi mirisi mi smetaju, bljak hrana...
Trebam izrezati kolače, no problem, oni ne smrde, čak što više, jedu mi se, he...i tako polako režem kolač po kolač i svaki probam (toliko o mom postu)...mmmm...bolje mi je...očito se „smrtonosni“ dodatak razvodnio i ja opet pretjerala u jezbovanju (eh, što mi se sviđa ova riječ)...muka mi opet, cccccc...uzimam RENNI, tabletu protiv mučnine, slabo djeluje, uzmem još jednu, uh...bolje je, al ne dobro...
Prespavala sam noć bez problema, ali težina u želucu je ostala, unatoč mojoj muci, napravila sam ručak po volji svima. Naime, božićni ručak je prošao u obiteljskom ozračju, bivši muž, djeca i ja...ma idila...oni su otišli u predvečernjim satima, a ja zalegla na telefon, čestitanje rodbini, kolegicama i tako do 19 i 30. Baš sam se osjećala dobro, smirenje u želucu i zadovoljstvo u duši.
Odlučim odspavati bar sat, dva, a možda i do jutra. Ali nešto me prevrtalo, budilo, vrpoljila sam se, nemir je postao sve jači i ustanem iz kreveta...što je sad to?
Ja, koja volim spavati cijelo popodne i cijelo dopodne, sada ne mogu,nešto ne valja. Pogledam na stol pun hrane, aaaaa, to je!
Gladna sam, hehehe...krenem jesti, ali nešto mi ne ide kao inače, odustajem...Odem na net, napišem post Božićno predvečerje i umjesto da objavim na blogu, jednim glupim klikom, sve obrišem....katastrofa. Nije mi se dalo pisati iznova, ali ipak nešto slično (uništenom), objavim na mojblog.hr-u...
Na blogoyu je pao server, ništa od blogarenja ove noći...odoh se srediti za spavanje.
Okupala se, uvila kosu, uredila nokte, ma sve, ali...nešto fali...jedu mi se krempite!
Hm, problem je što su na balkonu, a tamo, ne samo da je hladno, već je i snijeg zameo sve na njemu...odustajem od krempita i uzimam tacnu s drugim kolačima...pojedem mađaricu, kokos kocke, kokosovu pitu, baklavu...i dalje mislim na krempitu.
- Dosta! – vičem sama sebi. – Nećeš još i to!
Konačno se uvalim u svoj krevet i zaspim. Probudila sam se u pola dvanaest i u glavi mi...krempite!
Otrčim u pidžami na balkon, brrrrrrr, otresem snijeg s tacne (kolači su bili prekriveni, naravno), uletim s njima u sobu, sva sniježna, isplaženog jezika, i navalim...mmmmm, u tren oka su nestale četiri krempite!
I bilo mi je super u želucu i u srcu, ali sve hladnije u ostalim dijelovima tijela...tresla sam se.
Nisam normalna! Eh koji zaključak...ništa novo...idemo dalje, treba se pripremiti za ručak, hihihi...
Obožavam jezbovanje!
...još malo o ljepoti i osjećajima...
(jedno poglavlje moje zbirke kratkih priča)
SAN O RUŽI
Bio je to još jedan naporan dan u nizu, samo da već prođe. Mrzim gužvu, laktanje s ljudima, beskrve osmjehe, kurtoazna pitanja. Ipak, morao sam doći..., odraditi i taj posao.
Na izlasku iz kazališta, gdje je bio prijem, s priznanjem pod miškom, dobio sam i svoju Ružu. Na kratko ju pomirisah, zatečen situacijom, i krenuh kući.
Dok sam stigao već je uveliko padala noć. Hladno je. Svukoh sve sa sebe bacivši se pod topal tuš. Kapi koje su mi dobovale po tijelu unijele su dašak olakšanja. Kao da je voda s mene sprala svu težinu i prašinu današnjeg dana. Kako godi leći, opružit umorna leđa. Piljim u mrak. Okrenem se i ugledam Ružu koju sam nehajno ostavio na krevetu kada sam ušao u kuću. Divna je..., crvena, baršunastih latica...
O Bože što se događa - pa i noć postaje crvena. Crvena poput usana, tvojih usana. Polako me grliš i spustaš poljupce po mojim očima. Lebdim. Dižem te, okrećem i ljubim tvoje usne osjećajući tvoj topli dah. Uzdišeš dok se spuštam tvojim vratom i dotićem ti usnama grudi. Trepere. Ne mogu stati, ne želim stati..., polako, sasvim polako spuštam se sve niže. Tvoji prsti zapliću se u moju kosu dok se izvijaš ispod mene. Tu sam, zajedno smo, jedno smo. Usne mi gore, u meni si. Jecaj. Tama je nastala, zora pobjeđuje. Gdje sam to. Hladno je - sav sam mokar. Oko mene izgužvana posteljina. Glava mi puca, dok se polako pokušavam pridići. Sve mi se vrti.
Duboko udahnem, protrljam oči, a nedaleko od mene leži Ruža. Uplašim se:
- Nisam li je valjda uništio u snu? Nisam"- odahnem.
- Još uvijek je lijepa, crvena - mali moj pupoljak - moja Ruža, moja Ružica.
Dan je već odmicao, a ja sam imao cijelo čudo obveza. Moram posjetiti djecu, one malene...
Sjedoh u automobil i po gasu. Kako nije bilo daleko, ubrzo stignem. Klinci i klinceze bili su tu. I ona mala s papirnatim srcem koje je pravila za Valentinovo, ljepotica plavih očiju, koja me je pitala neki dan:
- A hoćeš li nam opet doći?
Dok sam prilazio, nisu me niti primjetili. Bili su okupljeni u krug i pažljivo gledali ono što su okruživali.
Kada sam im prišao - vidio sam da je među njima bila jedna - Ruža. Dječje oči pokazivale su koliko je vole. Svatko od njih nastojao je biti u svakom trenutku onoga koji će joj biti najbliže. Nasmijah se tiho da ih ne uznemiravam. Djeca, najbolje znaju, njih se ne može prevariti - i oni imaju svoju Ružu. Kamoli sreće da je svatko od nas ima.
E da, da ne zaboravim. Kada sam se vratio kući, uzeo sam svoju Ružu i stavio je u vazu. Da je što dulje imam. Kažu da cvijeće osjeća ljubav i brigu. A kada je ima, vraća nam stostuko svojom ljepotom.
PS (ovo je prvi dio moje zbirke koja je započela s nastajanjem. Pred tobom je radni primjerak. Ako te zanima što je bilo dalje - javi se)
Posjetitelj (Neregistriran) (Neregistriran), u 9. veljača 2006 12:25:00
Dalje je bilo to da svaki zanos kako dođe tako i prođe...i nije to bio samo san...ali shvatih da su riječi jedno, a djela drugo...sve što netko napiše, vjerojatno i želi, ali najčešće ne uradi baš tako kako je želio, okolnosti, kažu...ili mi percipiramo nečije riječi na svoj način i sve ostane samo iluzija...
Razočarenje? Ma ne...
Ograničeni umovi,
različiti drumovi,
beskrupulozni,
a tako sveti,
naizgled...
p.s. ne možeš biti i pošten i jeb...al bar budi iskren!
Zmajčekov post s jednog njegovog bloga, naveo me na razmišljanje i na pisanje mog današnjeg posta.
Evo o čemu on piše:
"Blogujemo jer su nam dragi blogovi!
Ali izgleda da nekome nisu dragi vec pise kako bi privukao paznju na sebe ili kako bi blatio druge.
Opet su se blogosferom uzburkale strasti i opet neko pokusava da svoju tugu i lutanje netom prepisuje drugima.
Necu imena nicija ovde izneti jer ne volim linkovati niti likovati,mozda je ovo sto se desava sa nasim blogovanjem donekle i dobro jer ce nam tako olaksati posao i smanjiti listu blogova koje cemo citati.Sama pojava nekakvih “lektora” i upishanih provokatora koji misle da su uhvatili boga za muda su dovoljan dokaz mizerije na domacim blog sistemima."
Ovaj post mi je bio povod da i ja nešto kažem o blogarenju.
Zbog nedavnih događaja, novopridošlih blogera koji su unijeli pometnju među „domaćima“, uvrijedili se na ponašanje nekih domaćih blogera (pa i moje), želim reći da ja „ne špekulišem“ o vama, da ne želim „praviti sranja“, nisam ogorčena, nisam ljubomorna (ne daj Bože, ne vidim na koga bih trebala biti), meni osobno niste ništa nažao učinili (osim onih nekoliko pp koje sam dobila od vas...vi ste mi se prvi obratili i to uvredljivim tonom), ne zanima me ni tko je kome što među vama, niti tko je koga u što uvukao ili navukao.
Nisam nasjela ni na kakve priče, slučajno sam dobila jednu informaciju i tako odreagirala u komentima kod Fjodorove, iako, iskreno, ne vidim razlog za toliku buku, razočarenje ili ogorčenje, a još manje za izvinjenje dotičnoj zbog mog tzv. spornog komenta.
Ne govorim ni u čije ime, „ne advokatišem“, mislim da je svatko od nas koji ovdje pišu, sposoban odgovoriti na svaku provokaciju, a mislim da je odgovora i bilo. To što slučajno znam za jedan odgovor „vama“ , ne znači i da znam o čemu se pisalo, niti me zanimaju detalji svega.
Zanima me samo činjenica da ste VI došli ovdje zbog sebe, svojih sebičnih želja i zato sam vas prozvala „klanom“ , a tako sam se sada i postavila prema vama (i nisam jedina), dakle što dalje od vas, to bolje (osim toga sugerirano mi je da dotičnu ne čitam, da ju više ne moram poštivati, i to uvredljivim tonom).
Draga moja, tvoja obožavateljica nisam nikada bila, pročitala sam tek nekoliko postova, tako da nisi izgubila „obožavaoca“, u stvari, nisi ništa izgubila, niti dobila, što se mene tiče.
To što su vam se mnogi javljali, nije ništa novo na Blogoyu, samo lijepa gesta, (a upucavanja, ne želim komentirati, to je stvar pojedinaca koji su to radili), a dobili ste i postove dobrodošlice koje ste uglavnom ignorirali (sami ste sebi dovoljni, jasno mi je).
Prihvatili ste samo „svoje stare prijatelje-blogere“. Ma OK, sad je bar vidljivo tko vam je poželjan, a tko ne. Svaka ptica svome jatu leti.
To što sam ostavila koment, ne komentirajući post, hm...nije ništa novo bar vama...a i nema veze s poštovanjem (pobrkali ste pojmove).
Na onome sistemu s kojega ste došli, bilo je uobičajeno da se komentiraju komentari, a ne postovi...no dobro, ima i to svoje čari za određeni krug ljudi koji se prepucavaju, prijateljuju, prostače, ljubakaju ili što već...
Mada takvo sortiranje omalovažava druge blogere, ispada da su oni „građani drugog reda“ jer nisu zanimljivih postova, komentara, nisu na vašem inteligentnom nivou, nepismeni su i sl. Nisam za takve podjele blogera, niti omalovažavanje bilo koga.
A da se trebam potruditi kako bi me netko doživio kao prijatelja, he, i to stoji, ali obostrano, no ne mislim se dodvoravati kako bi me cijenili, osobito ne nekome ko leti tako visoko...radije ću ostati prizemljena i ne ubiti se pri padu.
Na optužbe da sam „pljuvala“ nečije prijatelje na nečijem blogu, kažem: NISAM.
Samo sam iznijela činjenicu i zbog toga sam JA BILA POPLJUVANA od dotičnih prijatelja dotične osobe.
I još nešto, svojim spornim komentom, (komentima) kod Fjodorove, NISAM dobila na popularnosti kako se to dotičnoj osobi čini, (nisam te željela zasjeniti, blistaj, plivaj, slobodno ti bilo), niti želim popularnost ovim postom koji će izazvati svakojake reakcije.
Istjerujem li sada pravdu??? NE, nipošto.
Moji postovi su rezultat mog trenutnog stanja, razmišljanja i odlažem ih u prošlost čim ih objavim, na taj način se rješavam emocionalnog tereta i svega što me frustrira.
Dakle idem dalje s onim što mi ostaje, a to je pozitiva na blogu, u životu, moji blog prijatelji od kojih ću možda neke izgubiti nakon ovoga, no i to je blogosfera...ne trebaju se svi sa svime slagati pa tako ni sa mnom.
Spremna sam za nove „udarce“ ako ih bude, ali još spremnija za dobru suradnju i razumijevanje.
Pozdrav svima!
MOJI DOŽIVLJAJI SA SEMINARA „KREATIVNOST“.
(edukativno, za one koji žele znati više, a možda i znaju pa da se podsjete...interpretacija viđenog na moj način)
Kreativnost je osobina neke osobe koja kontinuirano stvara ideje ili produkte koji su originalni, vrijedni ili primijenjivi, a koje sam pojedinac i društvo smatraju kreativnima.
KREATIVNOST mora imati:
- KARAKTERISTIKE LIČNOSTI
- PROCES
- PRODUKT
- PERSUAZIJU
Što je PERSUAZIJA?
Sposobnost kreativne osobe da uvjeri druge u vrijednost vlastitog kreativnog produkta.
Kreativac MORA uvjeriti druge u svoje remek-djelo kako bi postao KREATIVAC.
O ovoj tezi sam dugo razmišljala i bila u nedoumici.
Zar je Mona Lisa umjetnički vrijedna jer nas je umjetnik uvjerio u njezinu vrijednost???
Mislim, jel Leonardo da Vinci postao kreativan umjetnik samo zato što je naslikao Mona Lisu na svoj specifičan način i sve nas uvjerio da je to TO?!
Manipulirao masama?!
- Da - kaže nam jedan psiholog, sinoć na seminaru.
- Persuazija je i sposobnost manipulacije!
Mogu li i ja pokušati naslikati svoju Mona Lisu i uvjeriti druge ljude u vrijednost toga rada???
Naravno da ne mogu, jer Mona Lisa je jedna i jedina, a sve ostale su pokušaji imitacije, njezine kopije.
Moram smisliti nešto novo, originalno, neponovljivo, ali...ako želim naslikati nešto vrijedno, moram imati talenta i dobro poznavati područje toga rada.
Dakle moram se školovati da bih postala umjetnica i tek nakon toga mogu pokazati svoju kreativnost, umijeće, specifičnost....
Joooooj u kojoj sam ja zabludi bila.
Ja sam mislila da ću naučiti dobro pisati i bez čitanja popularnih, ali i vrijednih pisaca. Mislila sam, ako ih čitam, počet ću kopirati njihove stilove i to neće biti MOJE.
Eeeee, gdje mi je bila pamet?!
Pa ne možeš postati pisac, ne znajući sve pravce u književnosti, ne poznavajući stilove pisanja drugih, priznatih umjetnika, no ni svaki akademski književnik ne mora imati bestseler.
Poznato je da veću vrijednost imaju djela akademskih umjetnika, nego nekog umjetnika laika, neškolovanog, a talentiranog.
Iako su neka djela umjetnika laika (nestručnjaka) priznata od mase ljudi i imaju svoju cijenu zbog nadarenosti, dakle dobro se prodaju, ipak ON nije priznati slikar i njegova slika nema pravu umjetničku vrijednost...treba dugo vremena da bi njegova slika bila na razini slike akademskog umjetnika.
Zašto je on manje cijenjen samo zato što je neobrazovan?
Zato što se kreativnost uči, rekli su nam.
Zamislite, ne možete biti kreativni ako dobro ne poznajete područje u kojem želite pokazati svoju kreativnost, talent.
Znači, ne vrijedi vam reći: što će mi škola, ja sam sam svoj kreativac, umjetnik?
Malo morgen!
Eto ja sinoć naučih na seminaru neke stvari o kreativnosti koje me zbuniše, ali i oduševiše. Npr. kreativcem se postaje tek nakon otprilike 20 godina uspješnog rada u svome poslu.
Ne može se točno odrediti koliko je vremena potrebno da netko postane kreativac jer veliku ulogu u tome ima kvocijent inteligencije.
Što je kvocijent inteligencije viši, moć kreativnosti je veća kao i persuazija.
Al tu mi se nameće i pitanje „malog Mozarta“ koji je s 5 godina stvarao umjetnička djela!!!
Zar to nije kreativnost?! On je genije!
No ipak je morao ići u školu i usvršavati svoj talenat.
Za kreativnost je potrebno puno vremena, izuzetna upornost, sigurnost u sebe, znatiželja, moć koncentracije i uspješnost u onome što se radi.
PRIMJER PRAKSE sa seminara
Eto da se i ja pohvalim svojom sposobnošću brzog učenja u spretnošću oblikovanja glinom.
Na seminaru smo dobili zadatak: modelirati zviždaljku od gline.
Vidjeli smo kako izgleda glinena zviždaljka i čuli njezin zvuk.
Prva pomisao je bila: ha, pa to je lako!
Pročitali smo upute za rad, dobili materijale i krenuli s poslom.
Psiholog nas je vodio u svakoj etapi rada (kao debile, pomislili bi...iako ne izgleda teško, nije lako, vjerujte mi).
Svi smo uspjeli napraviti zviždaljku, ali samo oblikom, no proizvesti zvuk, uuuuuh...neizvedivo.
Mučili smo se, neki odustali revoltirano...a ja, mazga tvrdoglava i uporna, pronađem „kvaku“,
Psiholog nam je ukazivao na problem, al nitko nije pridavao važnost tim riječima.
Bit je bila u tome da zrak koji pušemo u zviždaljku, mora strujati tik uz gornju stijenku zviždaljke...neobjašnjivo dok ne probate...i ja sam USPJELA!
Od nas pedesetak samo pet sudionika je uspjelo.
Ne smatram se odmah kreativcem, ali sam puno toga naučila...upornost i znanje donosi uspjeh, ali i sreću...osobito ako je uloženo puno truda u stvaralaštvo, a taj trud se pokazao uspješnim i priznatim od drugih!
p.s. Možda sam ovim postom bila dosadna, no želja mi je bila podijeliti s vama svoje nadopunjeno znanje o kreativnosti.
Iako se radilo o razvijanju kreatvinosti kod djece i učitelja, ja sam pokušala primijeniti naučeno i dalje, općenito u životu...npr. mnogi žele KREATIVNOST BLOGA, kreativnost na poslu, kreativnost u ljubavi...budite kreativni, ali se ne bedirajte ako ne uspijete odmah...ima vremena...maximum kreativnosti pojedinac može dostići i u 55.godini života, to je gornja granica.
Uživajte u životu i ne opterećujte se KREATIVNOŠĆU!
"Život i sve živo - začeti su u magli, a ne u kristalu.
I tko zna nije li kristal magla u raspadanju?"
H.Džubran
Kao da je bitno gdje smo začeti
nije ni bitno kada ćemo se raspasti
sve je uzeo danak prolaznosti.
Jesi li ti bolji od mene, nebitno,
kada padnemo, pali smo zauvijek,
jednako završavamo, jednako se raspadamo.
Sve što sjaji nije biser, ali ima "ono"
što svakoga čini posebnim u postojanju.
Možda će nekoga zavarati sjaj ili posebnost.
Zavarati? što je to?
Koji je to ugao gledanja?
Prevarenog ili onog drugog,
"pokvarenog sjaja"?!
I tko je onda kriv za zabludu?
U čemu je poenta?
U tome da ne želimo živjeti u patnji, u strahu, u bijesu
zbog izgubljenog sjaja trenutka ili krivog gledanja istoga.
No svaka zvijezda ima svoje etape uspinjanja i padanja
i trajanja...uvijek za nekoga, za nešto, kratkoročno bljeskanje.
Neupitna prolaznost zvijezde je razumljiva.
Ljudski je griješiti, a još ljudskije priznati pogrešku.
Idemo dalje...trajemo u prolaznosti.
Haaaaaaaaaaaaaj svima!
Nema više pisanja ovdje...hehehe...nadam se...
nema ni žaljenja zbog mog nepisanja jer ahm, hm,hm ;-)))))))
(onaj tko me čitao i pratio, znat će, hihihi)
"Znaš tko sam" mi je dao dozvolu, smijem piskarati,
ali ne više i objavljivati naše sms-ove...
Neću, evo čvrsto ti obećajem, dragi moj !
O svemu dalje šutim ko zalivena (držim palčeve, he).
Skoro sad dobih po turu zbog toga, mada se ne bih ni na to bunila, hehehe...
No "ono" prije naknadnog prigovaranja za moje piskaranje o njemu,
bilo je punooo boljeee...
jaaaako mi se svidjelo...eto sad odoh mirno spavati...
PMS me šiba samo tako, hiperaktivac u meni bubnja,
ništa korisno mi ne pada na pamet, same gluposti, ludorije,
a kome i ne bi pored prisjećanja na predivnu poslovicu
"TKO ČEKA TAJ (SE I NAČEKA, ALI) I DOČEKA" !!!
Pusa svima koji su mi komentirali "onaj, sms-aški post" i davali mi raznorazne prognoze
u svezi, zbog čega i zato...e lude moje glave, nisam to trebala, znam, evo isprika, javna, mom...
aghm, recimo da se zove "znaš tko sam".
Dakle drž ' te se poslovica, neke su zaista vrijedne i ostvarive !
Pusa svima ! ;-)))))))))))))
U prošli petak sam bila u noćnom životu.
Susjed i ja odlučili smo izaći na jedan party.
Bilo je to službena večer za dotične osobe (poznate i nepoznate, slavne i neslavne), a ja dobih pozivnicu pa rekoh: ajmo!
Više sam se ja divila prisutnim ljepoticama, nego on, mene uvijek fascinira ta industrija moderne odjeće, šminke, frizure...
Prisutvo muških bilo je nadmoćno, kao što rekoh, poslovni party je to bio, popraćen taktovima jazz glazbe Matije Dedića za klavirom...nagradne igre, promocija poslovnih paketa...dosadno...
Prije ponoći smo već bili u "našem" pubu. I tamo dosadno.
Petak je bio totalni promašaj za izlaske prije ponoći...a poslije ponoći, ne znam...možda ekstazi ili koja čašica više, podigne "klimu".
Večeras idem s posla, i po ko zna koji put pogledom ubijam izlog Terranove...sniženja koja mi plijene mozak i mame džep.
Odvažim se ući, ciljanom namjerom: pogledati, probati, izdovoljiti se i otići praznih ruku.
Hm...prerondala sam cijelu trgovinu, nekoliko puta i u posljednjem pohodu, ugledala onu "leopardovu tuniku" s partya koju su i fotografski objektivi zabilježili . Snižena 50 posto!
Nije da se hvalim, nikada mi nije teško naći neku "krpicu" po volji, al ova tunika, majko mila, kako mi dobro stoji, ko salivena...izlazim iz svlačionice, a ljepuškasta trgovkinja traži nekakav broj...
- A trebala sam vam se javiti za isprobavanje??? - napravim začuđenu facu.
- Jel vam dobra? - ljubazno će ona.
- Ma šta dobra...moja je!
Nasmješimo se jedna drugoj, a ja pravac na blagajnu.
Nazovem susjeda i kažem:
- Znaš, bila sam u Terranovoj! I kupila onu tuniku, leopradovu, hehehe...
- Koju tuniku? O čemu ti pričaš?
- Pa znaš, onu s partyja...imala ju jedna ljepotica...kratki rukav, ispod grudi stegnuta i onda se širi do...ma znaš...ona leopardova...
- Ne znam ja ništa...pored tebe ja nikoga ne vidim!
- E pa jebi se znaš, drugi put gledaj!
Noćas je šminka ovladala mnome
i vanjski izgled dobio je na važnosti,
ovakva ljepota se mjeri ukrasima i
i izmamljenim uzdasima neznanih lovdžija
dobre zabave i licemjernih namjera.
Odraz iskrenosti pred svjetinom je zaspao,
koga je briga, vrijednosti su pale,
cilj je jasan, živi se samo jednom...
Izlazim iz noći neshvaćajući ljepotu bljeska
koju zaborav već sutra mamurno proguta.
Ušuškavam svoje snove u jastuk naših želja,
grijem smisao tvojim postojanjem u meni,
otkrivam vrijednost ljepote naših dodira
za snagu što mi daješ
i sigurnost što mi pružaš.
Oprostiti, zaboraviti,
Oprostiti, nezaboraviti,
Neoprostiti, puknuti...
Pukla sam...a mislila sam, zaboravila, oprostila....vraga, ništa od toga.
Morala sam ih sresti (mamu-monstruma, tatu-njezinu dvorsku ludu) i opet sve proživljavati, otupjeti u tabletama i odgoditi prihvaćanje postojeće neprihvaćenosti...eto mi sada, susprezala sam se tabletama da bih se danas gušila u odgođenim, neodrađenim emocijama...sve kad-tad dođe na naplatu, znala sam...
Zašto me toliko dira „nečije“ neprihvaćanje“???
Pa nisam nikoga ubila, nisam nikoga prevarila, nikome ništa ne dugujem, nikoga ne mučim kao neki mene...
Eh da je to neprihvaćanje bilo čije, ali nije, njihovo je, mojih rođenih, najrođenijih roditelja, onih koji su mi dali život i kojima bih trebala biti zahvalana na tome, ali niiisaaam i nikada neću biti...prokleti bili što su takvi...
I šta sada?
Da šmrcam i dalje?!
Kao da je njih briga za ovo moje gušenje, iskakanje iz vlastite kože, kidanje rana do krvi, otvaranje utrobe i prosipanje duše u nadi da će nestati duboko u zemlji...samo ću joj dodati (mojoj pokojnoj duši) drveni križ s natpisom „rođena u krivo vrijeme i na krivom mjestu“.
Eh, kad bih se sve tako moglo rješavati...pokopati emocije, obrisati ruke i nastaviti dalje kao da ništa nije bilo...
Ali ne ide...skupi krhotine, zalijepi, restauriraj, digni glavu visoko, za pljusku više, pogledaj oko sebe (ali ne i sebe, sada očajno izgledaš, hehe)...razgrni oblake, potraži koju zraku sunca za pregurati do sutra, prekosutra pa i dalje...mora se...živjeti...uzdignute glave, lažnoga morala...
Povijest ADHD-a proteže se od 1902. godine kada je Sir George F.Still uočio problem među djecom koja su bila hiperaktivna, impulzivna i nepažljiva. Opisao je ponašanje takve djece kao abnormalno i zaključio da se radi o organskom problemu, a ne o vlastitoj volji.
Proučavajući simptome i baveći se uzrocima takvog ponašanja, stručnjaci su se dogovorili da će osobe koje pokazuju sljedeće simptome biti dijagnosticirane pod nazivom ADHD - Attention Deficit Hyperactivity Disorder, što u prijevodu znači Deficit pažnje/Hiperaktivni poremećaj.
Što je Deficit pažnje/Hiperaktivni poremećaj?
To je razvojni poremećaj samokontrole, poremećaj pažnje koji može biti praćen nemirom i impulzivnošću.
Ovaj simptom nije samo razvojna faza koju će dijete prerasti, nije uzrokovano roditeljskim neuspjehom u odgoju, niti je znak djetetove "zločestoće". Većina djece u jednom periodu svog života je nemirna, impulzivna i nepažljiva. No, da bi simptomi za hiperaktivnost bili zabrinjavajući moraju biti izraženiji od onoga što se smatra normalnim, obzirom na djetetovu dob i razvojni stupanj te narušavati funkcioniranje u različitim aspektima djetetovog života (vrtić, škola).
Mnoga istraživanja potvrdila su stabilnost ovih simptoma tijekom vremena. Osnovni simptomi zadržavaju se godinama, iako kod polovine djece simptomi u velikoj mjeri nestaju kako se oni približavaju odrasloj dobi.
Različite studije pokazale su da je ADHD prisutan kod oko 1-5 % populacije i pokazalo se da je ovaj poremećaj izraženiji kod dječaka, nego kod djevojčica, a omjer se kreće oko 2:1. Škola je prvo mjesto gdje navedeni simptomi postaju uočljivi, stoga učitelji imaju veoma važnu ulogu u tome.
Poznati ADHD-ovci su Mozart, Einstein, Walt Disney...
Udruga za promicanje ADHD-a u Hrvatskoj, zove se BUĐENJE, a predsjednik je Marko Ferek koji je i sam ADHD-ovac.
Upoznala sam ga na jednom stručnom skupu i fasciniralo me njegovo predavanje, osobito priča o njegovom životu, teškom školovanju, a danas obrazovanom i vrlo uspješnom čovjeku koji želi pomoći sličnima sebi.
Njihova osnovna misao je:
"Pojedinac će biti veći problem društvu ako je ono što nije, nego da je ono što jest."
Marko Ferek to objašnjava pričom:
Ako treniramo pticu da trči, da li će ptica trčati brzo kao i mačka? Neće, zbog toga jer je ptica drugačija od mačke. Ali ako ne učimo pticu da trči, već joj se prilagodimo i dopustimo joj da se prikaže kakva ustinu jeste, vrlo brzo ćemo primijetiti njezina krila za koja nismo ni znali da postoje. I tek će tada ptica postati ptica.
Isto je i s ADHD-ovcima. To je drugačija vrsta ljudi jer se razlikuje od normalnih ljudi i stoga se prava pomoć pruža samo našom prilagodbom njima i dopuštanjem da oni budu ono što jesu.
Cilj udruge je da PROBUDI ljude kako bi vidjeli ono što ne vide !!!!
p.s. Ja sam o ADHD-u pisala u svom časopisu Žabovijest (školski list pisan na lokalnoj razini), ako vas zanimaju simptomi, podtipovi poremećaja, savjeti za roditelje, nastvanike, preventive i sl. imam SVE i dajem na uvid onima koji žele.
Pusa svima i isprika "ljubavnicima" (post dolje) ;-DDD
Jel to netko mene zajeb....
Večeras, kao i uvijek prije logiranja,
(a ponekad se ni ne logiram, kao sinoć te ni ne pročitam svoje poruke, sorry svima)
pogledam naslove nedavno objavljenih postova (a uvijek ih letimično prijeđem)
i zapne mi za oko post BUDJENJE!!!
Uvijek me fokusiraju takve teme jer moj blog nije bez vraga nazvan BUĐENJE!!!
Pa eto da objasnim i "misteriozni" naslov moga bloga.
Postoji jedna udruga koja se zove Buđenje, a čiji sam i sama član,
to je udruga koja promovira ADHD-sindrom, pojašnjeno:
ADHD-ovci su djeca (ili odrasli) koja su izuzetno pametna,
ali hiperaktivna i kao takva neshvaćena jer imaju posebne potrebe
koje ne može zadovoljiti tradicionalni sistem školovanja.
Na nastavi koju pohađaju ADHD-ovci,
svi (učitelji i učenici) imaju problema zbog neupućenosti o ADHD-u.
Toliko o naslovu mog bloga !
Navedeni i sporni post BUDJENJE
nalazi se na blogu KOJAK.
Kojak mi je dragi bloger (kao i mnogi ovdje) i poštujem ga,
a s toga povremeno čitam i komentiram, kao i on mene.
Nakon čitanja i unezvjerenog zurenja po fluorescentno roza otisnutim BUDJENJIMA;
RAZBUDJIVANJIMA i drugim inačicama, te letimičnog čitanja teksta, ostala sam PAF!
Sad pročitah (u kojakovom komentu) da je taj post ustvari mail koji je on dobio od neke ženske osobe.
Nemam pojma zašto, ali slutim (vjerojatno sam u krivu) da je netko NAMJERNO napisao tako nešto...
Ironija na temu BUDJENJE nakon SPAVANJA je očita, da bi post završio nekakvim syber sexom.
Dajte, molim vas!
I NISAM LJUTA !
I ne čekam Kojaka da mi objasni "priču" jer ja objavljujem svoju...misao...hehehehe...
"Zdrav čovjek ima puno želja, a bolestan samo jednu."
Jesmo li nezahvalni dok u traganju za svojom srećom
izvoljevamo kroz raznorazne oblike naših želja,
ponekad cjepidlačimo na sitnicama,
"izgaramo" u tobožnjim "patnjama"...
A dovoljan je samo trenutak
da nam život krene naopačke,
usmjeren nizbrdicom, nepovratno...?
Nisam nezahvalna!
Ali želim....
- tumačenje prema blogeru mr.knotu:
narcisoidan. nezainteresiran. ŠKRT. EGOISTIČAN, plitak, prazan (vidi pod "olupina"),
a ja dodajem:
- nekulturan, nezreo, djetinjast, manipulator
Uh???
Želim pomoći svima kojima je pomoć potrebna, želim učiniti nemoguće...želim promijeniti svijet, želim...da SVI budu SRETNI!!!
Jel tražim puno???
Recite mi vi, dragi moji blogeri, pametni i zdravi (umno), kako pomoći ovakvim "jadnicima"???
Znate, baš i nije najbolje rješenje živjeti potpuno sam.
Ležim...teško dišem, al mi godi ova večer...maloprije mi je otišao susjed, klinci...ispunilo me njihovo društvo, zezali smo se...
- E dečki moji, da sam ja onaj dan nakon Amoxila zaspala, ne bih se više probudila!
- Ma bi...kad bi ugledala svijetlo – reče meni moj sin.
- Ma koje crno svijetlo???
- Pa znaš, ono...na kraju tunela...
Nasmijali smo se i pogledali značajno.
Ne znam kad sam tako nemirno spavala kao noćas...kao da su me neke sile pobacale po sobi...sjećam se da sam bila i na podu...jedva sam dočekala da budilica odzvoni 6 sati.
Glavni krivac je moje „samoubojstvo“.
Ne znam što mi je bilo. Skoro sam se „ubila“.
Već nekoliko dana me mučio moj dermatitis i znam da kada „smrdam“ kožu, ne pomaže ništa osim antibiotika.
Odlučila sam biti sam svoj majstor-dr. Frankenstein, a mom naumu išla je u prilog upala grla, no, kriva procjena je bila ta što je sve bilo virusno, dakle antibiotici ne pomažu.
Znala sam da sam alergična na „nešto“.
Bila je nedjelja, a u kući sam imala samo Amoxil.
Prvu tabletu sam popila u 9 ujutro. Reakcije nije bilo.
Odlučila sam popiti i drugu tabletu (kapsulu) nakon 8 sati...dakle sve propisno osim...eh da (to sam prešutjela i liječnicima), antibiotiku je istekao rok.
Otišla sam na rođendan s užasnim pečenjem u grlu, a ondje su me liječili kuhanim vinom, hehehe...malo mi se pomutilo nakon dvije čaše i odlučim krenuti kući jer je grlo bilo famozno izgrecano od zaraznog smijeha zbog mog otkačenog društva, a i luđački je boljelo, čak su mi se i oči orosile od bolova.
U ponoć je bio red na slijedeću predsudbonosnu dozu, nisam se ni predomišljala (iako me cijelo tijelo svrbilo) i uzmem duplu dozu, dakle popila sam dvije tablete Amoxila.
Spavala sam kao bebica, ništa neuobičajeno osim...kad sam ustala, nema gdje se nisam grecala, a lice mi je bilo zažareno, crveno i podbulo.
Ja koja inače paničarim, nisam ni tome pridavala neku pozornost.
Otišla sam na posao, sva poletna, osim što me uhvatio nemir zbog svrbeži po cijelom tijelu. Odradila sam pet sati, došla kući, dobro se najela i popila još jedan Amoxil (odlučila sam da će to biti posljednji jer mi je lice bilo već „predivno rumeno i glatko“, kako reče moja draga zamjenska mama).
Ljudi moji, u roku od 15 minuta, ja sam ostajala bez zraka, vid mi se pomutio...uhvatila me panika...trnci su strujali rukama, prstima...gubila sam tlo pod nogama...zgrabila sam balkonska vrata i izletjela van, hvatala sam zrak...bilo je lakše, ali ne i dobro...izbezumila sam se...ušla sam unutra i opet osjetila snažno gušenje u prsima...prostrujile su mi sve crne misli kroz moju ludu glavu...uhvatila sam se za izlazna vrata, otvorila ih...nigdje nije bilo nikoga...zamaglilo mi se pred očima...
Shvatila sam, vrag je odnio šalu... alergična sam...
Znala sam da ne smijem pasti u nesvijest prije nego pozovem pomoć...posrtala sam do telefona...okrenem 94...nitko se ne javlja, a meni sve gore...bez razmišljanja okrenem 92...dobijem policiju...u nekoliko riječi, hvatajući zrak, kažem da trebam pomoć...rekli su mi da nazivam dalje, a i oni će...uspjela sam...stigli su za 10 minuta, dali mi injekciju i rekli da mirujem...
Tresla sam se...prespavala sam cijelo popoden, cijelu noć i ujutro išla raditi...užasno sam se osjećala...odradila sam dva sata i otišla k svom liječniku...on me gledao zbunjeno kad sam rekla da sam bila na poslu...
- Pa vi morate strogo mirovati! Otvaram bolovanje!
- He, nema šanse, nema me tko mijenjati, svi su na poslu bolesni...a osim toga izdržat ću još sutra četiri sata, a onda su Svi sveti, neradni dani...
- Al još vam je natečena desna strana grla!
Odmahivao je glavom, bio je ljut...upisao je u moj karton da sam alergična na Amoxil.
Ne pitajte me kako sam danas radila...na škrge...užas!!!
Nije mi bilo dobro cijelo popodne...držala sam u ruci uputnicu za INFEKTOLOGIJU (dao mi moj dr. u slučaju da mi ne bude bolje, a dobila sam i neki antihistaminik, tablete)...nisam otišla na hitnu...malo mi je bolje...
A lice! Uh predivno, baš sam si slatka dok se gledam u ogledalu i češkam (još uvijek) po cijelom tijelu!
Ne pokušavajte ispitivati granice svoje ludosti!
Kolegica i ja, danas, u njezinom autu. išle smo na posao.
- Znaš, nikada ti neće pružiti pomoć onaj od koga nešto očekuješ, već onaj od koga najmanje očekuješ.
- Znam...uvjerila sam se...bez Vas i moje "zamjenske mame", ja ne bih bila tu gdje sam sada, niti bih postala ovo što jesam...
- Ne razumijem...ja živim za svoju kćerku, jedinicu, teško sam ju dobila (grlo joj se steglo i suze krenule)...zbog nje sam se i rastala, nisam joj nikada ništa branila...svaki dan zahvaljujem Bogu što ju imam... što god ona uradila, uvijek ću biti na njezinoj strani...i bilo nam je teško kad smo otišle od njega...nitko nam nije pomogao osim jedne doktorice...predavala sam njezinoj djeci, možda mi je i zamjerala što joj sin nije imao peticu, jedino kod mene, iz matematike, ali niti jedan pregled nam nije naplatila...znala je da smo same...(opet su joj suze krenule)...
Stisnula sam joj ruku za volanom, usne su joj drhtjele...
- Ja sam sretna što Vas imam...ne znam što bih bez Vas...
Odmahnula je glavom, uzdahnula i pitala:
- Reci mi, jel te mama ikada nazvala...ili netko od tvojih???
- Ne. Nitko.
Tajac. Uzdasi.
-Ne očekujem pomoć ni od koga, ali da me bar netko nazvao i pitao: Kako si? Puno bi mi značilo...
Svima sam se javila kad sam se preselila...čujem se samo sa sestrom, ne viđam nikoga, niti nešto čujem o nekome...kao da ih i nemam...ne mogu razumjeti taj primitivni, šokački mentalitet...oni ne znaju za dušu, ne žele nikoga razumjeti...dovoljni su sami sebi...žive u prošlosti, u svom ograničenom svijetu, neshvatljivom za današnje vrijeme.
Moj uspjeh ih ne zanima (umjesto da se ponose, uvijek su me kritizirali, a poslije govorili kako sam bila uzorna, eh, da su mi to rekli prije, ne bih si nabijala nepotrebne komplekse bezvrijednosti i patila...bojala sam se drugih, a opet prkosila i tvrdoglavo jurila za svojim snovima).
Sve što radim, radim savjesno i zdušno...sada samo zbog sebe i svoje djece...želim im pomoći u životu, ali ne odrađivati posao umjesto njih, već biti uvijek TU, podrška koja ponekad znači više i od sveg zlata ovoga svijeta...a oni znaju da su mi SVE iako nisu sa mnom...okolnosti su bile takve, nepravedne...
Ono što je sada drugima neshvatljivo, meni je kristalno jasno, a i mojoj djeci (to mi je najbitnije, više me ne brine što će drugi reći...šutnjom i licemjernim pogledima, neki su rekli i previše).
I dalje slijedim svoj san...
Ako sam u zabludi, ako nešto radim krivo i ako netko zbog mene pati ili bude patio, eutanazirajte me...bit ću vam zahvalna....
Recite mi da nam geni ne određuju ličnost?! I bit ću sretna!
Jučer popodne, na poslu, u mojoj učionici.
Dolazim u učionicu, a ono, dvojica mojih učenika ko pjetlići na dvorištu, nakostriješeni jedno na drugog. Kad su me ugledali na vratima, nastao je tajac...bio je dovoljan samo jedan namrgođeni pogled moje nadmoćnosti u razredu, duboki uzdah i pitanje: Što imate za reći?
Mali Marko se rasplakao, ovaj drugi se počeo pravdati, ostali su šutjeli, neuobičajeno...uvijek netko nekome bude odvjetnik, ali sada, svi su zanijemili.
Ne znam tko je bio u pravu, a tko ne, ne zanima me, učim ih da sami rješavaju svoje probleme, a ako naprave incident, snose posljedice...zovem roditelje. Al nije poenta u tome.
Mali Marko, moj učenik prvoga razreda, ljetos je doživio tešku prometnu nezgodu s roditeljima, jedva se izvukao, imao je operaciju glave i srećom, sve preživio bez vitalnih posljedica.
Nedavno je imao posljednju operaciju glave i sada je sasvim dobro, nevjerojatno, ali istinito, u tako kratkom vremenu on je potpuno ozdravio, ovo dijete je fenomen.
Posjetili smo ga u njegovoj kući nakon što je došao iz bolnice.
Prijateljima je pričao kako su mu "vadili jednu kost iz glave i premjestitli ju na drugu stranu", svi su šokirano slušali nevjerojatne bolničke priče.
No Marko je bio tako smiren, ozarenog lica, u njemu nije postojala tuga, a dobrodušnost mu je izvirala iz očiju, podijelio je sve svoje poklone s prijateljima koji su mu ih donijeli, čak sam ih i grdila zbog toga...kako su neka djeca nerazumna, pravi mali, pohlepni ljudi.
Eh da, počela sam sa svađom u mojoj učionici.
Saznala sam da je Marko dobio šakom u čelo.
Bojala sam se posljedica jer smo svi pazili da ga netko ne povrijedi, a eto ipak se dogodilo, uz sva moja objašnjenja, upozorenja...i onda neka mi netko kaže da "ne postoje zločesta djeca", ma k vragu i vaša pedagogija i psihologija...ovaj mali krivac i nasilnik je živi vrag, hiperaktivno dijete do besvjesti, i nitko u razredu to ne bi uradio, ma ne bi mu ni palo na pamet osim njemu, Orlandu, uh, kako sam ljuta na njega, a opet, nije ni on kriv što je takav, roditelji...opet druga priča, za poseban post...
Ipak je sve dobro prošlo, dječaci su se pomirili i počeo je sat likovne kulture. Nakon obavljenog zadatka, učenici su mogli crtati što žele.
Pred kraj sata, prišao mi je Marko sa svojim crtežom, želio mi je objasniti što je nacrtao (jer ima poseban smisao za likovno izražavanje):
- Ovaj dječak je dobio šakom u čelo i sada daruje cvijeće suncu.
Bože moj, ne možete ni zamisliti njegov topao glas, pogled, polagani, odmjereni hod njegovih riječi, uživljen u ono što govori, što radi, što doživljava. To dijete je posebno. Nisam ga smjela pomilovati po glavi, al sam se nasmiješila i svojim oduševljenjem ga zagrlila. Sav sretan, otišao je na svoje mjesto, a ja nisam skidala pogled s njega.
Išla sam kući autobusom.
Ni kiša, ni vjetar mi nisu smetali...ni mokre čizmice, ni ozebla koljena u minici koju sam odjenula, (neprilagođeno vremenskim prilikama), ništa mi nije smetalo...netko je zviždao kad sam izašla iz autobusa, nasmješila sam se u sebi...
Ušla sam u svoj topao stan. Odisao je mojom osobnošću i izuzetnim, mirom...ni radio nisam palila, ni TV...bacila sam se na trosjed i uživala u spokoju koji me okruživao...legla sam u 23 sata, neuobičajeno za mene...
p.s. I neću se više ranjavati krhotinama svojih boli...neću im pridavati nikakvo značenje...pečat stavljam na prošlo vrijeme...svršeno je s njim...od sada VOLIM...život!
Pusa svima!
