Znate, baš i nije najbolje rješenje  živjeti potpuno sam.

Ležim...teško dišem, al mi godi ova večer...maloprije mi je otišao susjed, klinci...ispunilo me njihovo društvo, zezali smo se...

-         E dečki moji, da sam ja onaj dan nakon Amoxila zaspala, ne bih se više probudila!

-         Ma bi...kad bi ugledala svijetlo – reče meni moj sin.

-         Ma koje crno svijetlo???

-         Pa znaš, ono...na kraju tunela...

Nasmijali smo se i pogledali značajno.

Ne znam kad sam tako nemirno spavala kao noćas...kao da su me neke sile pobacale po sobi...sjećam se da sam bila i na podu...jedva sam dočekala da budilica odzvoni 6 sati.

Glavni krivac je moje „samoubojstvo“.

Ne znam što mi je bilo. Skoro sam se „ubila“.

Već nekoliko dana me mučio moj dermatitis i znam da kada „smrdam“ kožu, ne pomaže ništa osim antibiotika.

Odlučila sam biti sam svoj majstor-dr. Frankenstein, a mom naumu išla je u prilog upala grla, no, kriva procjena je bila ta što je sve bilo virusno, dakle antibiotici ne pomažu.

Znala sam da sam alergična na „nešto“.

Bila je nedjelja, a u kući sam imala samo Amoxil.

Prvu tabletu sam popila u 9 ujutro. Reakcije nije bilo.

Odlučila sam popiti i drugu tabletu (kapsulu) nakon 8 sati...dakle sve propisno osim...eh da (to sam prešutjela i liječnicima), antibiotiku je istekao rok.

Otišla sam na rođendan s užasnim pečenjem u grlu, a ondje su me liječili kuhanim vinom, hehehe...malo mi se pomutilo nakon dvije čaše i odlučim krenuti kući jer je grlo bilo famozno izgrecano od zaraznog smijeha zbog mog otkačenog društva, a i luđački je boljelo, čak su mi se i oči orosile od bolova.

U ponoć je bio red na slijedeću predsudbonosnu dozu, nisam se ni predomišljala (iako me cijelo tijelo svrbilo) i uzmem duplu dozu, dakle popila sam dvije tablete Amoxila.

Spavala sam kao bebica, ništa neuobičajeno osim...kad sam ustala, nema gdje se nisam grecala, a lice mi je bilo zažareno, crveno i podbulo.

Ja koja inače paničarim, nisam ni tome pridavala neku pozornost.

Otišla sam na posao, sva poletna, osim što me uhvatio nemir zbog svrbeži po cijelom tijelu. Odradila sam  pet sati, došla kući, dobro se najela i popila još jedan Amoxil (odlučila sam da će to biti posljednji jer mi je lice bilo već „predivno rumeno i glatko“, kako reče moja draga zamjenska mama).

Ljudi moji, u roku od 15 minuta, ja sam ostajala bez zraka, vid mi se pomutio...uhvatila me panika...trnci su strujali rukama, prstima...gubila sam tlo pod nogama...zgrabila sam balkonska vrata i izletjela van, hvatala sam zrak...bilo je lakše, ali ne i dobro...izbezumila sam se...ušla sam  unutra i opet osjetila snažno gušenje u prsima...prostrujile su mi sve crne misli kroz moju ludu glavu...uhvatila sam  se za izlazna vrata, otvorila ih...nigdje nije bilo nikoga...zamaglilo mi se pred očima...

Shvatila sam, vrag je odnio šalu... alergična sam...

Znala sam da ne smijem pasti u nesvijest prije nego pozovem pomoć...posrtala sam do telefona...okrenem 94...nitko se ne javlja, a meni sve gore...bez razmišljanja okrenem 92...dobijem policiju...u nekoliko riječi, hvatajući zrak, kažem da trebam pomoć...rekli su mi da nazivam dalje, a i oni će...uspjela sam...stigli su za 10 minuta, dali mi injekciju i rekli da mirujem...

Tresla sam se...prespavala sam cijelo popoden, cijelu noć i ujutro išla raditi...užasno sam se osjećala...odradila sam dva sata i otišla k svom liječniku...on me gledao zbunjeno kad sam rekla da sam bila na poslu...

-         Pa vi morate strogo mirovati! Otvaram bolovanje!

-         He, nema šanse, nema me tko mijenjati, svi su na poslu bolesni...a osim toga izdržat ću još sutra četiri sata, a onda su Svi sveti, neradni dani...

-         Al još vam je natečena desna strana grla!

Odmahivao je glavom, bio je ljut...upisao je u moj karton da sam alergična na Amoxil.

Ne pitajte me kako sam danas radila...na škrge...užas!!!

Nije mi bilo dobro cijelo popodne...držala sam u ruci uputnicu za INFEKTOLOGIJU (dao mi moj dr. u slučaju da mi ne bude bolje, a dobila sam i neki antihistaminik, tablete)...nisam otišla na hitnu...malo mi je bolje...

A lice! Uh predivno, baš sam si slatka dok se gledam u ogledalu i češkam (još uvijek) po cijelom tijelu!

Ne pokušavajte ispitivati granice svoje ludosti!