...još malo o ljepoti i osjećajima...

(jedno poglavlje moje zbirke kratkih priča)

SAN O RUŽI

Bio je to još jedan naporan dan u nizu, samo da već prođe. Mrzim gužvu, laktanje s ljudima, beskrve osmjehe, kurtoazna pitanja. Ipak, morao sam doći..., odraditi i taj posao.

Na izlasku iz kazališta, gdje je bio prijem, s priznanjem pod miškom, dobio sam i svoju Ružu. Na kratko ju pomirisah, zatečen situacijom, i krenuh kući.

Dok sam stigao već je uveliko padala noć. Hladno je. Svukoh sve sa sebe bacivši se pod topal tuš. Kapi koje su mi dobovale po tijelu unijele su dašak olakšanja. Kao da je voda s mene sprala svu težinu i prašinu današnjeg dana. Kako godi leći, opružit umorna leđa. Piljim u mrak. Okrenem se i ugledam Ružu koju sam nehajno ostavio na krevetu kada sam ušao u kuću. Divna je..., crvena, baršunastih latica...

O Bože što se događa - pa i noć postaje crvena. Crvena poput usana, tvojih usana. Polako me grliš i spustaš poljupce po mojim očima. Lebdim. Dižem te, okrećem i ljubim tvoje usne osjećajući tvoj topli dah. Uzdišeš dok se spuštam tvojim vratom i dotićem ti usnama grudi. Trepere. Ne mogu stati, ne želim stati..., polako, sasvim polako spuštam se sve niže. Tvoji prsti zapliću se u moju kosu dok se izvijaš ispod mene. Tu sam, zajedno smo, jedno smo. Usne mi gore, u meni si. Jecaj. Tama je nastala, zora pobjeđuje. Gdje sam to. Hladno je - sav sam mokar. Oko mene izgužvana posteljina. Glava mi puca, dok se polako pokušavam pridići. Sve mi se vrti.

Duboko udahnem, protrljam oči, a nedaleko od mene leži Ruža. Uplašim se:

- Nisam li je valjda uništio u snu? Nisam"- odahnem.

 - Još uvijek je lijepa, crvena - mali moj pupoljak - moja Ruža, moja Ružica.

Dan je već odmicao, a ja sam imao cijelo čudo obveza. Moram posjetiti djecu, one malene...

Sjedoh u automobil i po gasu. Kako nije bilo daleko, ubrzo stignem. Klinci i klinceze bili su tu. I ona mala s papirnatim srcem koje je pravila za Valentinovo, ljepotica plavih očiju, koja me je pitala neki dan:

- A hoćeš li nam opet doći?

Dok sam prilazio, nisu me niti primjetili. Bili su okupljeni u krug i pažljivo gledali ono što su okruživali.

Kada sam im prišao - vidio sam da je među njima bila jedna - Ruža. Dječje oči pokazivale su koliko je vole. Svatko od njih nastojao je biti u svakom trenutku onoga koji će joj biti najbliže. Nasmijah se tiho da ih ne uznemiravam. Djeca, najbolje znaju, njih se ne može prevariti - i oni imaju svoju Ružu. Kamoli sreće da je svatko od nas ima.

E da, da ne zaboravim. Kada sam se vratio kući, uzeo sam svoju Ružu i stavio je u vazu. Da je što dulje imam. Kažu da cvijeće osjeća ljubav i brigu. A kada je ima, vraća nam stostuko svojom ljepotom.

PS (ovo je prvi dio moje zbirke koja je započela s nastajanjem. Pred tobom je radni primjerak. Ako te zanima što je bilo dalje - javi se)

Posjetitelj (Neregistriran) (Neregistriran), u 9. veljača 2006 12:25:00

 Što je bilo dalje?

Dalje je bilo to da svaki zanos kako dođe tako i prođe...i nije to bio samo san...ali shvatih da su riječi jedno, a djela drugo...sve što netko napiše, vjerojatno i želi, ali najčešće ne uradi baš tako kako je želio, okolnosti, kažu...ili mi percipiramo nečije riječi na svoj način i sve ostane samo iluzija...

Razočarenje? Ma ne...